Kultura

Ubijanje učenika u pojam

Obrazovanje je razlog zbog kojeg se ide u školu, ili bi trebalo. Međutim, kvantitet gradiva, nerazumijevanje materije i ustaljenost pedagoških metoda su protivnici obrazovanja

Povećavanjem obima znanja povećava se i obim neznanja. Tako smo slušali u školama, djelovalo je mudro i nosilo neku poruku. Kakvu tačno, da ne učimo jer ćemo znati zapravo manje? Naravno da ne. To i jeste problem sa kratkim i simplificiranim izrekama i uobičajenom frazeologijom koje ne nedostaje u obrazovanju. Povećavanjem broja nepotrebnih podataka, dvosmislenih poruka i površnih analiza povećava se i neznanje i gubi sluh za poruke koje neka informacija nosi, a govorimo o višegodišnjem obrazovanju i desetinama hiljada takvih informacija. Pričati o bilo kojem pojmu, sljedstveno formalnoj logici, nije moguće bez suodnosa obima i sadržaja. Zaborav sadržaja je upravo temeljni razlog koji vodi obrazovanje, ne i obrazovni sistem, u sunovrat. Preciznije rečeno, sadržaj mora biti podvrgnut analizi, kritičkom usvajanju i skeptičnom pogledu. Skepsa je posljedica povećavanja obima znanja, skepsa prema totalnim istinama, skepsa prema nadmoći autoriteta, skepsa prema dogmi. U našem društvu obrazovni sistem je analogno tome unificirano ustrojena fabrika za kloniranje dok je sadržaj svjesno redukovan da bi se odgojile mase mentalno kastriranog življa spremnog na robovanje.

Obrazovanje je razlog zbog kojeg se ide u školu, ili bi trebalo. Međutim, kvantitet gradiva, nerazumijevanje materije i ustaljenost pedagoških metoda su protivnici obrazovanja. Mi ćemo zaviriti u gimnaziju, onu u koju je autor išao, a koja je primjer šireg srednjoškolskog sistema koji klonira zastarjele, ili partikularno inovativne, ali neuklopive prakse i tražiti probleme sa kojim se susreću učenici srednjih gimnazijskih škola a da često nisu ni svjesni toga jer im se alternative čak i ne spominju. Odumiranjem starijeg kadra njih nema ko ni napomenuti da je moguć bio i neki drugi sistem, sa kojim se može porediti, poboljšavati mane a prepisivati kvalitetne prakse.

Kvantitet nauštrb kvaliteta

Gimnazija podrazumijeva četiri godine usvajanja znanja. To je netačno, u gimnazijama diljem Federacije BiH se uči novo gradivo samo prve dvije godine. To je posljedica sistema koji traži opredjeljenje nakon dvije godine pohađanja nastave. Dakle, učenik koji želi da više zna o hemiji i biologiji će se odlučiti da upiše prirodno područje krenuvši u treći razred gimnazije. Ironija leži u tome da će u naredne dvije godine koristiti iste knjige kao i u prve dvije godine pohađanja gimnazije. Problem je u koncipiranju nastave koja je organizovana tako da se u prve dvije godine treba usvojiti određeni fond znanja što je nedvojbeno prioretiziranje kvantiteta nad kvalitetom. Taj fond gradiva nije značajno smanjen u odnosu na vrijeme kada je gimnazija poznavala dvodjelni princip: opšta i pedagoška gimnazija. To u praksi znači sljedeće, u prve dvije godine se uči ono što se nekad učilo za četiri godine opšte gimnazije a potom se u naredne dvije godine uči o specifičnom području. Do volje pojedinih profesora je prilagođavanje gradiva. Tako se učenici opterećuju do te mjere da se u prvoj godini gimnazije za predmete: historija, biologija, hemija, geografija i fizika koriste knjige za prvu i drugu godinu. U drugoj godini se za te iste predmete koriste udžbenici za treću i četvrtu godinu. Dakle, iako je udžbenik osmišljen tako da ravnomjerno optereti učenika za samo jednu školsku godinu, opterećenje je dvostruko i umjesto pet udžbenika učenici koriste čak deset i to za starije godine pri čemu se uopšte ne gleda odnos godina i složenosti gradiva za tu dob.

Kada učenik konačno pređe u treću godinu, nadajući se da će naučiti nešto više o području koje je izabrao, čekat će ga razočarenje jer će u trećem razredu npr. za predmet Hemija koristiti udžbenik za prvi razred u prvom polugodištu i udžbenik za drugi razred u drugom polugodištu. U maturalnoj godini, posljednjoj godini gimnazije, će koristiti udžbenike za treći i četvrti razred. Kako su kabineti neopremljeni laboratorijama a učenika je često više nego instrumenata tako se i nastava u mnogome ne razlikuje od one u prve dvije godine. Nemoguće se sa istim užbenicima i bez infrastrukture učiniti mnogo više. Ni za predmet Bosanski jezik i književnost koncept nastave nije adekvatan. Iako se uči kroz sve četiri godine, spoj i jezika i književnosti sa praksom od jedne lektire po sedmici je opetovano veliko opterećenje za dob učenika od 14 do 18 godina. Dodavši na to pomenuto dupliranje udžbenika učenik se suočava sa nemogućim poslom, postati zrela osoba u 15. godini i posvetiti se karijeri. Profesori su izražavali protest povodom ovih odluka, Ministarstvo za obrazovanje i kulturu nije imalo sluha da pita struku.

Ovakvo stanje otvara i još jedno pitanje koje Lissemann razrađuje u svojoj knjizi „Teorija neobrazovanosti“ a to je skraćivanje studija i prelazak u visokostrukovno obrazovanje. Lissemann uzima primjer humanističkih fakulteta. Teza koju ovaj tekst postavlja je sljedeća: Da li model koji vidimo na primjeru gimnazije daje naznaku kako će izgledati fakulteti u BiH u dogledno vrijeme. Bolonjski sistem je donio nešto slično u drugačijem obliku. Skraćivanje studija, usmjereno obrazovanje i stvaranje humanoidnih robota od djece. Redovno se izostavlja, predstavljajući nebitnim, da mlade osobe ne trebaju razmišljati kao osobe koje je život „pregazio“.

Nerazumijevanje materije

Vratimo se na početak i dio sa simplifikacijama koje ne razjašnjavaju već dodatno zbunjuju učenike. Praksa je jednostavna, obilje podataka tjera na maksimalno komprimiranje informacija i pojednostavljivanje i gdje ono ne bi trebalo dolaziti u obzir. U toj zbrci učenici neće saznati šta je podatak i kako postaje informacija, a razliku između informacije i znanja možda neće naučiti ni na fakultetu, iako bi trebali znati još u gimnaziji više od puke faktografije. Nerealno je očekivati da učenik razumije hemijske jednačine i jednačenje hemijskih jednačina kada nema dovoljno vremena za vježbu. Vremena ne može imati dovoljno kada uči dvije lekcije umjesto jedne, dvije knjige umjesto jedne i dvije godine u jednoj. Bez razumijevanja te materije neće biti pripremljen za fakultet. Tako se učenike prisiljava na memoriziranje dok su logički kriteriji i konzistentnost u drugom planu i nerijetko učenici uopšte ne znaju šta da rade sa informacijama kojim su zatrpani bez mogućnosti da se sintetički kreću kroz njih.

I dok se u predmetima egzaktnih nauka ne ostavlja dovoljno vremena za pojednostavljivanje, nego je primijenjen princip elementarnog, ali odvojenog posmatranja i predstavljanja tri „sestrinske“ nauke (fizika, biologija, hemija), predmeti humanističke orijentacije svode se na plošno simplificiranje materije. Za posljedicu će studenti prvih godina na fakultetima biologije, hemije i fizike biti totalno nespremni da povezuju znanja iz navedenih nauka koje se njima čine odvojenim.

U domenu humanistike uzmimo za primjer spomenuti Bosanski jezik i književnost. Maturalna godina podrazumijeva lektiru svakih sedam dana. Blok sat od devedeset minuta za roman „Derviš i smrt“ neupitno vodi u upoznavanje sa biografijom i analizu koja neće naučiti učenike kako da promišljaju. Kako u devedeset minuta stići prepoznati i stil, slojevitost djela i izbjeći instrumentalizaciju djela u ideološke matrice i narative? Devedeset minuta poslije o ovom romanu neće znati ništa više nego što piše na nekom sajtu za lektire. Da li se postavi pitanje zašto „Derviš i smrt“ a ne „Dervišova smrt“?

Učmala rutina

Da bi izbalansirali fond gradiva i vrijeme potrebno da se sve to ispredaje, profesori posežu za kraćenjem, korištenjem nekih olakšica pa inovativne prakse poput predavanja uz multimediju i projektor se pretvaraju u nizanje teza i ubrzano deklamovanje termina. Sve što se ne stigne uraditi na času ostaje obaveza za zadaću pa tako učenici pored svega moraju raditi i domaće zadatke iako neka istraživanja pokazuju kontraproduktivnost takvog pristupa. Naime, učenici bi trebali odmor dobiti kao zaslužeu nagradu nakon radnog dana u učionici. Rezultat je frustracija i stvaranje memorizirajućih robota koji su u ključnom dobu naučeni da ponavljaju i ne misle mnogo. Odveć se lako zapetljati u moru kaotičnih informacija. Vremenom se obrazac ustali, promjene i noviteti dolaze sporo a vannastavne aktivnosti se svode na ceremonijalne predstave slavljenja idoloških simbola, pisanja sastava u pohvalu militarnoj Armiji BiH, militarnom HVO, militarnoj VRS u RS-u. Drugim riječima, djeci se instruira da postoji nešto pozitivno u proljevanju krvi. Svaka iznimka samo potvrđuje pravilo.

Zbog toga učenici iz gimnazije izlaze znajući štošta za kviz, ali ne mogu hijerarhizirati to znanje, nemaju osjećaj za sintezu niti usustavljene kriterije valoriziranja. Ne znaju kako se fokusirati zbog nametnutog multi-tasking načina života niti šta podrazumijeva traženje kroz literaturu, nesposobni su ući dublje u materiju i početi misliti „prirodnjački“, „inžinjerski“ ili „humanistički“. Ubijeni u pojam dolaze na fakultete koji ih nisu sposobni kvalitetno obučiti zbog novih problema i novih manjkavih sistema.

(Suad Beganović, Prometej.ba)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close