Esej je ona književna forma u kojoj se ja najviše mogu približiti sebi i u kojoj najviše govorim ja kao ja. Kada pišem roman, pripovijetku, dramu ja uspijevam između sebe i teksta udjenuti zanat, formu, likove. Kada pišem esej ja govorim upravo kao ja, tako da su moji eseji često bliski ispovjednoj formi. Esej je i nastao kao potpuno lično razmišljanje o nekim važnim pitanjima. U ovoj knjizi u jednom eseju razmišljam o tome šta je melanholija danas, kako ona danas izgleda, pitam se da li postoje melanholične epohe i citiram recepte koje su liječnici propisivali kao lijek od melanholije. Razmišljam o samoubistvu, o parodiji i drugim važnim temama za vrijeme u kojem živimo danas. Svaki moj pokušaj da o bilo čemu razmišljam povezan je s nizom nedoumica, nizom pitanja o tome koji je od mogućih odgovora tačan, jer sve što mi ljudi mislimo samo je jedna od mogućih istina, jedan od mogućih odgovora. Moja razmišljanja su uvijek boravak u nedoumici.
Koliko je pisana riječ važna danas i kakvu poziciju književnost ima u današnjem svijetu?
Književnost je uvijek bila izuzetno važna, a danas je važnija nego ikad. Naprimjer, u epohama koje su imale snažnu duhovnu dimenziju kulture književnost je bila manje važna nego danas i tada niste morali pisati romane. Međutim, danas kada postoji industrija za proizvodnju zaborava, u epohi ekonomskog totalitarizma i fašističke diktature tehnologije, književnost je neopisivo važna. Živimo u svijetu u kojem se definitivno ukida jezik kao sredstvo izražavanja i okruženi smo ljudima koji ozbiljno vjeruju da svoje duhovne sadržaje mogu izraziti sms porukom. Nas se pokušava uvjeriti da je jezik samo sredstvo sporazumijevanja i da je riječ samo nosilac informacije. To je monstruozna laž, jer se mi možemo sporazumjeti i znakovima, bez ijedne riječi. S druge strane, postoje stvari koje možete izreći samo na maternjem jeziku, jer je jezik najvažniji instrument kojim pojedinac izražava svoje duhovno biće. Ja uživam da predajem na njemačkom one stvari koje se mogu naučiti i koje se odnose na razumsku dimenziju mog bića. Ali osjećanja ne mogu izraziti na njemačkom. Ne mogu na njemačkom jaukati, vrištati, urlati. Čitava industrija, pseudokultura današnjeg svijeta, želi razoriti sve te dimenzije jezika i svesti jezik na puko sredstvo sporazumijevanja. Zbog toga je danas više nego ikad važno čuvati i njegovati književnost.
Činjenica je da na prostoru bivše Jugoslavije, gdje se zbog nemogućnosti suočavanja s prošlošću sve više manipuliše jezikom, upravo ta osnovna svrha jezika zanemaruje. Zbog čega je to tako i kako to komentarišete?
Na prostoru bivše Jugoslavije se već tridesetak godina sistematski proizvode prividni problemi o kojima se onda uspaljeno brblja, svađa i pjeni. Sve se to radi kako se ne bismo bavili stvarnim problemima i kako ne bismo došli u situaciju u kojoj bismo mogli jedni s drugima razgovarati kao ljudi. Nama jezik danas ovdje uglavnom služi da proizvodimo nesporazume. Sastavljamo Deklaracije o zajendičkom jeziku, pa onda mjesecima pjenimo zbog toga i pravimo se da o tome ozbiljno raspravljamo. Samo čekam kada će neko otkriti da jezik ne postoji pa da se povode žestoka rasprava o toj temi. Bitno je odvojiti političko od lingvističkog. Bosanski, crnogorski, srpski i hrvatski su nesumnjivo jedan jezik. Svaka zajednica ima pravo da usvoji standard i da ga nazove onako kako hoće. Jedino zaista bitno pitanje u svim ovim bjesomučnim svađama je zašto zajednice koje žive u jednoj državi 70 godina nisu uspjele naći zajednički standard i ime za jezik kojim govore. To je relevantno pitanje, a tim se uopće ne bavimo. Ja ne znam da li ljudi koji kontroliraju javnost na Balkanu to rade po nalogu izvana ili zato što su pobjesnjeli, ali znam sigurno da mi u našoj javnosti uglavnom proizvodimo buku koja nam ne da da čujemo svoje vlastite misli.
Jedan od stvarnih problema s kojima se naša država suočava svakako je odlazak mladih ljudi iz BiH.
Uporna proizvodnja prividnih problema ne dozvoljava nam da se suočimo s vlastitim životom. Ako živite ovdje izloženi svim ovim lažima, prividnim problemima, izmišljenim, dogovorenim i konstruisanim svađama, vi se u neko doba morate početi osjećati kao luđak. Ne sastajete se sa svojim životom, neko vas uporno uvjerava da rješava vaše probleme i vi vidite da on laže. U toj situaciji totalne nestvarnosti, situaciji potpuno lažnih i izmišljenih problema ljudi počnu gubiti razum i nužno se loše osjećaju. Oni više vole otići, čak i tamo gdje će materijalno živjeti lošije nego ovdje, ali gdje će imati mrvu stvarnosti, jer se ovdje osjećaju kao miševi na kojima eksperimentiraju neke nakaze.
Kao profesor ste odškolovali mnoge generacije i konstantno ste u kontaktu s mladim ljudima. Mislite li da su mladi u našoj državi previše uspavani?
Razlike između današnjih generacija i moje, naprimjer, su ogromne. Iskreno, ne znam šta je bolje. U moje vrijeme mladi su htjeli po svaku cijenu popraviti svijet i mislili su da to mogu, a danas se mladi ljudi žele baviti svojim životom. Mislim da, u nekim aspektima, današnja generacija studenata jeste pasivna. Imam dojam da ne bi uzeli sami ni ono što je servirano na stolu dok im ne kažete. Četiri godine sam vodio Društvo pisaca nadajući se da će se mladi ljudi javiti i reći: “Dajte da mi uzmemo u ruke svoje društvo”. Niko se nije pojavio da kaže: Evo mene! Ali opet, sve je to previše komplikovano i složeno da bih na to mogao dati jednostavan odgovor. Ove godine se navršava pedesetogodišnjica pokreta iz 1968. godine kada su studenti širom Evrope ozbiljno uzdrmali tadašnje režime. Nadajmo se da će se tim povodom pojaviti ozbiljne studije koje upoređuju tadašnje generacije sa sadašnjim i da će nam to pomoći da vidimo kako stvari stoje.
Krajem prošle godine ste u Austriji dobili književnu nagradu Franz Nobl i prvi ste dobitnik ove nagrade koji ne piše izvorno na njemačkom jeziku. Šta i koliko vam danas, nakon toliko nagrada i godina rada, nagrade znače?
Pisac koji pisanje doživljava i shvata onako kako ja to činim do kraja svog života ostaje početnik, jer svaki put kada se nađem nad praznim papirom ja sam totalno na početku. Naravno da bi bila jeftina koketerija tvrditi da mi četredesetogodišnje iskustvo nije pomoglo i da se nije nakupilo nekakvih znanja. Ima toga i to sigurno pomaže. Ipak, ako pišete želeći da odgovorite na neka temeljna ljudska pitanja, ako pišete, kao što ja to činim, sanjajući o tome da sa svojim čitaocem ustvari razgovarate, vi se uvijek izlažete riziku da budete krivo shvaćeni, riziku da ne budete uopće shvaćeni i da ispadnete budala. Uvijek ste na početku. Zato je meni svaka nagrada važna i draga. Ona je priznanje kolega su čitali ono što pišem i da je to zanimljivo i dobro. Osim toga mi je svaki razgovor sa čitaocem koji mi kaže da voli neku moju knjigu dragocjen, jer me uvjereva da to što radim ipak ima nekog smisla. Za mene je pisanje prije i više od svega razgovor. Moje knjige su replika u razgovoru sa čitaocem. Sanjam o tome da se čitalac i ja nađemo u knjizi, da se razumijemo. Svoje knjige osjećam kao pisma prijateljima koje slučajno još uvijek ne poznajem.
