Salmedin Mesihović: Dvije škole pod jednim krovom je pobjeda ludila i diskriminacije
Iako je nezahvalno komentirati sudske presude, na drugostupanjsku odluku sudskog vijeća Hercegovačko – Neretvanske županije/kantona, čovjek jednostavno ne smije ostati ni gluh/gluv ni nijem. Navedeno tročlano sudsko vijeće (Zoran Krtalić, predsjedavajući i članovi Vjera Puhalo i Angela Pušić) je 19. VI. 2013. god. u potpunosti poništilo prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Mostaru (iz aprila/travnja 2012. god. na osnovi tužbe udruženja/udruge »Vaša prava BiH«) kojom se nalagalo ukidanje prakse “dvije škole pod jednim krovom” i zatražilo uvođenje jedinstvene integrirane obrazovne ustanove s jedinstvenim nastavnim planom i programom. Sudsko vijeće HNK je tako u obrazloženju svoje odluke iznijelo čitav niz tehnikalija na osnovi kojih se i poništava prvostupanjska, ali i odbija tužba udruženja/udruge »Vaša Prava BiH«. Indirektno je utvrđeno kako se ne provodi diskriminacija djece na nacionalnoj osnovi postojanjem tzv. fenomena dviju škola pod jednim krovom u kojima se nastava odvija po zasebnom hrvatskom i bosanskom programu na području općina Stoca i Čapljine. Inače, potrebno je reći da je drugostupanjska presuda posljedica žalbi (na prvostupanjsku presudu) tuženih škola u Čapljini i Stoci, te ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta HNK (na čijem čelu se nalazi kolega historičar Zlatko Hadžiomerović).
Sudsko vijeće je navelo da nije dužno rješavati političke problema, a da zahtjev tužitelja (»Vaša Prava BiH«) onako kako je postavljen, nadilazi okvire tužbenog zahtjeva i najviše spada u domenu političkog problema. Bez obzira što u obrazloženju tročlano sudsko vijeće pokušava svoju odluku distancirati od politike (bolje rečeno krivicu za politikanstvo prebaciti na tužitelja – udruženja), svakome iole upućenijem u opću situaciju u Bosni i Hercegovini, jasno je da će ova odluka primarno imati ozbiljne političke reprekusije i posljedice. Ovom odlukom se legalizira praksa postojanja »dviju škola pod jednim krovom« koja već skoro dvije decenije egzistira u pojedinim kantonima/županijama Federacije BiH. Pored toga, ona za pravo daje svima onima koji se zalažu za nove, dublje i svestranije podjele Bosne i Hercegovine bilo po teritorijalnom modelu bilo po konsocijacijskom načelu bilo po millet sustavu. A to je vrlo opasna činjenica, koju nipošto ne smiju prenebregnuti svi oni koji su za demokratsku i slobodnu Bosnu i Hercegovinu u kojoj nema diskriminacije ni po građanskom, ni po nacionalnom, ni po vjerskom, ni po političkom ili nekom drugom izboru i opredjeljenju. Sada će ponovo dobiti krila svi oni koji bi da imaju »svoje razrede«, »svoje univerzitete«, »svoje kafiće«, »svoje korzoe«, »svoju kulturu« i sl. Kao historičar i dobar poznavatelj i Bosne i Hercegovine i ostalih ex-YU zemalja, jasno je da je vrlo teško povući stroge linije razdvajanja između pojedinih ovdašnjih narodnosnih zajednica. Međutim, pojedini lokalni političari i intelektualci se ponašaju kao da je riječ o neke tri (+ Ostali) skupine koje ama baš ništa nemaju zajedničko. Tako se potenciraju razlike (makar to poprimalo i elemente obične laži), zamagljuje ili izbjegava ono što je zajedničko, a forsira prezir prema drugim narodnosnim i vjerskim sastavnicama bosanskohercegovačkog stanovništva. Zato je neophodno mobiliziranje svih proBH snaga (u onom stvarnom, a ne deklarativnom smislu) kako bi se zaustavila dalja destrukcija BiH, i put u pakao (za koji eto neki misle da je popločan zlatnim ili dobrim namjerama).
Ali da se vratimo na samo pitanje postojanja posebnih škola, razreda i učionica po šablonu »dvije škole pod jednim krovom«. Kao prosvjetni radnik, potpuno mi besmisleno zvući da u Bosni i Hercegovini Bošnjaci, Hrvati, Srbi (postavlja se pitanje šta je sa Bosancima, Romima, Kinezima, Jevrejima) imaju odvojene obrazovno – vaspitne sustave. Svi moji studenti su jednaki, bez obzira na nacionalno, vjersko, političko ili neko drugo opredjeljenje ili izbor. Bitno je samo da pokažu zalaganje, rad i da polože sve ono što zahtijeva izučavanje klasične grčko – rimske civilizacije. Sve ono drugo sa čime se student identificira ili odabira je potpuno nebitno za njegovo studiranje i obrazovanje. Ali eto, izgleda da vrli političari i pojedini samoproklamirani eksperti smatraju da je upravo to »drugo« mnogo bitnije za obrazovanje učenika i studenata nego znanje, umijeća i talenti. Nikada nisam i neću imati problema da, iako Bošnjak po nacionalnosti, odlično razumijem i studente i kolege srpske, hrvatske, bosanske, crnogorske ili neke druge nacionalnosti. Isto tako ne tretiram poznavanje i latinice i ćirilice kao političko pitanje, nego kao pitanje nečije opće kulture i dobre obrazovanosti.
Zato me i iznenađuje da je ministar Hadžiomerović, podnoseći žalbu na prvostupanjsku presudu, radi uskih političkih interesa trenutnih lokalnih »elita« odbacio načela historije kao humanističke nauke, a koju je studirao na Odsjeku (na kojem imamo profesora i studenata najrazličitijih nacionalnosti, ima čak i jedan Japanac) gdje se nikada nisu postavljala pitanja »koje si nacije?«, »koje si vjere?« ili u »kojoj si stranci?«, nego samo »znaš li ?«. Zato bih volio i da mi kolega Hažiomerović, i direktori škola u Čapljini i Stocu navedu bar jedan smisleni razlog zašto treba nastaviti održavati segregaciju u obrazovanom sustavu Bosne i Hercegovine. Samo ih molim da se ne razbacuju sitnopolitikanskim floskulama o različitim jezicima, kulturama, vjerama…nego da navedu kako to pomaže udžbenicima, nastavi, vaspitanju i izgradnji tih mladih ljudi kao odgovornih, samosvjesnih pojedinaca. Po mome skromnom mišljenju, praksa »dvije škole pod jednim krovom« samo odmaže, a nipošto i ne pomaže.
Moj je mač moje pero, moj je štit moje mastilo
