Edin Urjan KUKAVICA: Šta je Bosna za Bošnjake?

Gotovo sve što bi se uopće moglo reći o bilo kojoj temi u i o Bosni i Hercegovini – već je rečeno. Sve pametne – i manje pametne – riječi iskoristili su politički i kvazipolitički mešetari u predizbornim i drugim kampanjama, uglavnom – velikim riječima – trošeći ozbiljne ideje, nažalost bez ikakvog vidljivog traga napretka. S druge strane, usporavajući i onemogućavajući funkcioniranje svih državnih institucija, politički predstavnici Srba iz Republike Srpske, uz malu pomoć hrvatskih partnera u naumu, konačno su – stvorivši uvjete da ponovo pritvrde sigurnosnu umjesto nacionalne ugroženosti – ostvarili cilj: pretvorili su svoju viziju nefunkcionalne Bosne i Hercegovine u stvarnost. Taj čin, koliko god podsjećao na neke nemile događaje iz ne tako davne, ali gotovo zaboravljene, prošlosti predstavlja posljednji čin predstave odlazeće garniture i, hvala Bogu, gotovo pristojno nadmetanje dolazećih za pozicioniranje u novim političkim i administrativnim preustrojavanjima Bosne i Hercegovine i oba njena entiteta.

Ima li vizije

Kako bilo, u zraku neprestano lebdi pitanje na koje se niko – radije, gotovo niko – ne usuđuje definirati odgovor: šta je Bosna i Hercegovina za njen, gotovo apsolutno, većinski narod, Bošnjake? Ovo pitanje, samo naizgled jednostavno i bedasto. Problem je vrlo složen, ali ga je moguće svesti u nekoliko pojmovnih okvira: administrativno-granični, mitsko-romantični i realni, koji se toliko prepliću da ih je gotovo nemoguće razdvojiti.

Dakle, je li Bosna (i Hercegovina) priča iz prošlosti o Bosni koja se nekoć protezala od Zadra do Skadra? Ili je to pak zemlja omeđena avnojevskim i zavnobihskim granicama; ili je to, pak, etnički manje-više zaokružena cjelina od – nezvaničnih, ali vrlo realnih – 24 posto teritorija na kojem Bošnjaci kao većinski narod (većinski znači izmiješani s drugim narodima), žive naporedo i pored druge dvije – znakovito etnički konsolidiranije (da ne kažem, čistije) cjeline? Ili je to građanska država tipa republike, iznutra ne podijeljena nego organizirana na logične i ekonomske cjeline.

Imaju li bošnjačke političke stranke i prvaci uopće viziju šta bi i kakva bi Bosna i Hercegovina trebala i mogla biti, koji su mogući pravci djelovanja ka njenoj državotvornosti odnosno suprotstavljanju njenoj razgradnji, ili se pak sve politike svode samo na puko i zakasnjelo reagiranje na akcije otvorenih neprijatelja ove zemlje? Nećemo ponavljati poznate činjenice o okolnostima nastanka entiteta i etnički zaokruženih cjelina među kojima su podjele jasnije i dublje nego što to i administrativne linije razgraničenja RS i FBiH i/ili kantona ukazuju.

Iako se ne mogu potpuno složiti sa riječima dr. Suljagića – mislim da ni Bošnjaci u Sarajevu ne uživaju svoja ljudska prava u punini značenja tog pojma – jedini konkretan glas za Bosnu i Hercegovinu – ne onakvu za kakvu smo se borili(!): zemlju jednakih građana sa jednakim pravima, cjelovitu i nedjeljivu! – nego onakvu kakva je realno moguća poslije više od dvije decenije borbe protiv njenog rastakanja i izvana i iznutra, dopire iz koalicije “1. mart”: „Tri etnički zaokružene cjeline, danas predstavljaju, svaka za sebe, sigurno gnijezdo za po jedan od tri konstitutivna naroda.

No, dok u Federaciji BiH, koja zbog samog ustroja i dalje ovisi o međuetničkom dijalogu, postoji neka svijest o državi, s druge strane, čak i najliberalnije struje u Republici Srpskoj ne doživljavaju Bosnu i Hercegovinu i pripadnost zemlji kao primarni identitet, već se suštinski uglavnom vezuju za RS kao matični entitet i prostor s kojim se poistovjećuju.” Slijedi da je – kao što i jeste – glavni problem Bosne i Hercegovine nedostatak legitimiteta države, nepostojanje konsenzusa oko njenoga ustroja, te još neriješeno nacionalno pitanje koje je i bilo jedan od glavnih uzroka rata. Srpsko političko vodstvo nastoji očuvati i učvrstiti Republiku Srpsku kao svoj entitet, hrvatski političari u gužvi koju prave Srbi nastoje uloviti u mutnom svoju administrativno zaokruženu jedinicu. Ovdje treba naglasiti da političke opcije oba ova naroda za svoje aktivnosti uživaju potporu svojih vjerskih institucija.

Neprijatelji znaju

Bez obzira šta ko mislio i tvrdio, Bosna i Hercegovina nema većih prijatelja od Bošnjaka; tačnije, jedini narod zainteresiran za Bosnu kao državu i zemlju – administrativno okruženje s normalnim uvjetima za život svih i svakoga – jesu Bošnjaci. Bošnjačko političko vodstvo – htjelo-ne htjelo – prisiljeno je naporedo rješavati probleme nacionalne identifikacije, očuvanja kakve-takve državne cjelovitosti, te, potpuno zanemareno, djelovati na formiranju jedinstvenog nacionalnog i državotvornog fronta od nekoliko brojnih političkih stranaka i partija koje slove kao bošnjačke, tu je i nešto više interesnih i utjecajnih skupina čije se vizije ne samo znakovito razlikuju od mainstreama, nego su neke čak i protivne. Koliko god bijesa ponovo na sebe navukao, Bošnjaci su – to njihovi neprijatelji najbolje znaju – duboko podijeljeni, ne samo stranački, politički, nacionalno, nego i vjerski, a svako dijeljenje u ovoj situaciji je vid neprijateljskog djelovanja prema zajedničkim interesima, a svaki djelitelj, raspirivatelj mržnje među Bošnjacima – po bilo kojem osnovu i kako god da se zove – najveći je neprijatelj i izdajnik Bosne i Bošnjaka.

avaz