Bošnjačka (Muslimanska) nacija … okolnosti i pretpostavke

Najviše mrzim ulaziti u nacionalne, narodnosne, religijske, jezičke, patriotske i slične analize i rasprave. U zadnje dvije i po decenije smo prosto preplavljeni time, sa najrazličitijim oblicima i tumačenjima. Baviti se time, u ovom historijskom periodu na Zapadnom Balkanu, može biti i vrlo unosno i isplativo, pa se u javni diskurs po ovom temama uključio i značajan broj onih koje bismo mogli podvesti pod sintagmu „patriotizam je zadnje utočište hulja“. Međutim, nekada konstelacija odnosa dođe u takvu poziciju da se odgovorni intelektualac (bez obzira koliko danas taj pojam bio devalviran) i pojedinac moraju oglasiti i po narodnosnom aspektu Bosne i Hercegovine, ukazati na određene probleme, procese pa i ponuditi određena rješenja.

(Salmedin Mesihović – tacno.net)

Ja sam se već ranije u jednom tekstu („Biti Musliman… biti Bošnjak…u proljeće 2013 : http://tacno.net/kolumna/biti-musliman-biti-bosnjak-u-proljece-2013-god/) osvrnuo na  nacionalno pitanje Bošnjaka (Muslimana) u Bosni i Hercegovini. Međutim, nove spoznaje i aktualizacija pitanja jednostavno su me nagnale na određene dorade i dopune već iznesenih stavova i zaključaka. Prvo se mora istaći jedna, po meni vrlo loša pojava u intelektualnoj javnosti Bosne i Hercegovine, a tiče se odnosa prema Bošnjacima kao jednom od naroda Bosne i Hercegovine. Trenutni lijevi (kojem osobno i nepodijeljeno pripadam) i liberalni intelektualni i politički javni milje Bosne i Hercegovine kao da bježi da se upušta u odnose unutar bošnjačkog narodnosnog korpusa i da se bavi pitanjem razvitka bošnjačke nacije. Ovo „izbjegavanje“ se može objasniti čitavim nizom razloga i uzroka, i kojih je toliko da je za to potreban jedan sasvim novi članak. Međutim, bez obzira na sva opravdavanja, to što ljevičarska i liberalna BH misao ne želi ulaziti u aktivno rapravljanje vezano za bošnjačko nacionalno pitanje imalo je jednu vrlo negativnu posljedicu. Tako se stvorio jedan prazan prostor, a koji su onda popunili najrazličitiji elementi, posebno oni sa desničarskim, radikalnim ili čisto sitnočarđijskim stavovima i potrebama. U tom od lijeve i liberalne javnosti većim dijelom ispražnjene arene ima i onih kojima uopće na srcu ne leže stvarni bošnjački interesi, nego borbu za  „bošnjaštvo“ (u formi kako ga oni žele predstaviti) koriste za neke sasvim druge ciljeve. Tako je taj prostor u kome se polemizira o „bošnjačkom nacionalnom pitanju“ postao stvarno utočište za popriličan broj hulja iz našeg društva. Zato se danas često kao najglasniji zaštitnici bošnjačkih nacionalnih interesa pojavljuju već davno isluženi političari koji su inače ranije dugo lutali na liniji sopstvenog političkog i narodnosnog identiteta (dobar primjer su Sejfudin Tokić i Fatmir Alispahić koji su prešli put od ljevice do krajnje desnice), islužene religijske starješine i njihovi poltroni (npr. Mustafa ef. Cerić i Muamer Zukorlić koji nemaju nikakav legitimitet da predstavljaju Bošnjake ili stvaraju njihove „institucije“), raznorazni pojedinci koji „galamom“, ekstremizmom i pozivima na mržnju ustvari liječe neke svoje komplekse i frustracije ili jednostavno žele da nešto zarade ili ušičare. Sa stajališta bošnjačkog naroda značajno aktivno odsustvo ljevičarske misli u procesima koji se odvijaju u ovom narodu je neshvatljivo, jer je upravo bosanskohercegovačka ljevica (tada u formi titoističkog BH komunističkog pokreta) doprinijela konačnom zaokruživanju, etabliranju i priznavanju navedene nacije (tada pod imenom „Muslimani“). Na kraju se mora i napomenuti da apatija i nezainteresiranost liberalne, demokratske i ljevicarske misli za procese unutar naroda sa prostora ex-YU nije svojstvena samo za Bošnjake (Muslimane) nego i za ostale konstitutivne nacije SFRJ (i to od posljednjih par godina postojanja Druge Jugoslavije). I to je bio jedan od razloga zašto su tumačenje i zastupanje nacionalnih interesa na sebe preuzeli oni elementi kojima su interesi bili fokusirani na razgradnju, a ne na izgradnju i konstruktivnost.

Kao istinski ljevičar, upravo i zbog navedenog historijskog iskustva te trenutnih okolnosti, ne mogu i ne želim zabijati glavu u zemlju i ne vidjeti procese koji se odvijaju u bosanskohercegovačkim narodima, posebice u onom čijim se pripadnikom osjećam. Bacanje pod tepih čitavog niza pitanja, pod opravdavanjem da će puko rješavanje klasnih, ekonomskih, eurointegracijskih i drugih problema automatski zaliječiti i već skoro 22-23 godine loše stanje odnosa u narodnosnom segmentu BH društva, je u potpunosti pogrešno. Jednostavno se i lijeva i liberalna javnost mora aktivno suočiti i uključiti u procese koji se odvijaju unutar bošnjačkog, srpskog, hrvatskog naroda pa i određivati i voditi smjernice razvitaka tih procesa. Za razliku od tri BH tzv. „konstitutivna naroda“, kod Bosanaca (u smislu narodnosne, a ne državne kategorije) uglavnom dominira lijeva i liberalna misao, sa nekom manjom prisutnošću ultradesnog (čak i sa prizvucima neonacizma) integralističkog unitarizma kod pojedinih marginalnih skupina.

Kada se ulazi u raspravu o bošnjačkom nacionalnom pitanju prvo se mora jasno postaviti temeljna misao, a to je da niko nema monopol na „bošnjaštvo“. Svako ko se u narodnosnom pogledu izjasni ili se osjeća Bošnjakom ima pravo da izrazi svoje mišljenje o procesima i stanju unutar naroda kojem pripada, i naravno da ponudi i neka kreativna rješenja i predloži nove puteve razvitka ili progresa. Da je ovakva konstatacija tačna, dokazuje i činjenica da su u vrlo kratkom roku propali svi pokušaji određenih pojedinaca i skupina da za sebe prigrabe i prisvoje primarnost i eksluzivitet zastupanja bošnjačkog naroda, tako što bi osnivali nekakve akademije, planetarne bošnjačke pokrete ili portale sa bošnjačkim imenom. Oni iza sebe nemaju nikakav kredibilitet da polažu pravo na zastupanje interesa Bošnjaka, o čemu vrlo ilustrativno govori slaba podrška osnivanju već navedenih tzv. „institucija“, te rezultati zadnjih izbora u srbijanskom dijelu Sandžaka koji su donijeli težak poraz politici muftije Zukorlića. Inače su ovi trenutni samoproklamirani, i od naroda faktički neprihvaćeni, zastupatelji bošnjačkih interesa vodili redukcionističku politiku prema bošnjačkom narodu. Ova politika se najviše manifestira preko vrlo aktivnog i nadasve opasnog pokušaja da se bošnjački narod svede i veže (samo) za jednu religijsku zajednicu (konkretno hanefijskog sunizma). Sintagma „Bošnjaci – Islam – Bosanski jezik“, koja se najviše lansira iz redova toga tokićevsko – cerićevsko – alispahističkih krugova je jedna vrlo opasna stvar koja može imati nesagledive i teške posljedice po interese bošnjačkog naroda. Time se od bošnjačkog naroda otuđuju, zašto ne reći i tjeraju, svi oni koji se smatraju sljedbenicima neke druge abrahamističke ili nebrahamističke religije, agnosticima, ateistima i deistima. Ovi pojedinci, kojih u bošnjačkom narodu (posebno među obrazovanijim i urbanijim elementima) ima značajan broj, se onda tako usmjeravaju prema bosanskom narodnosnom identitetu ili ka neopredjeljenosti. Time se za bošnjaštvo gubi značajan dio dobrog intelektualnog potencijala. Uostalom, zašto bi neko koji bi npr. odlučio da npr. pređe na kršćanstvo budizam ili hinduizam automatski gubio svoju bošnjačku narodnost. Religijski osjećaj, vjerski osjećaj, ideološki osjećaj, političko opredjeljenje, gender i seksualnu pripadnost ne treba vezati za osjećaj narodnosnog identiteta. Ljudi se više ne smije gubiti radi hirova i uskogrudnih shvatanja pojedinaca. I termin „bosanski jezik“ ne treba vezivati samo za one koji se osjećaju kao Bošnjaci ili sljedbenici hanefijskog sunizma, jer on može biti prihvatljiv i za one koji se narodnosno osjećaju kao npr. Bosanci, Romi, Jevreji … itd… ili su jednostavno neopredjeljeni. A kada smo kod termina „bosanski jezik“ potpuno je besmisleno da se on nekada predstavlja kao sehara turcizama (koji uzgred rečeno izvorno uopće nisu pravi turcizmi, nego većinom iranizmi). Veliki sam protivnik jezičkog čistunstva, zatvorenosti i izmišljanja riječi kako bi se nešto prevelo, ali ako ima neka lijepa domaća naša riječ nepotrebno je insistirati na ponovnoj reanimaciji određenog turcizma ili arhaizma.

Zato i zastupanje bošnjaštva (koji je kao narodnosna institucija čisto sekularnog načina nastanka) ne smije biti izraženo u redukcionističkoj, nego u što je moguće svestranijoj formi i što je moguće široj otvorenosti. Za bošnjaštvo su isto vrijedni i oni Bošnjaci koji ne izlaze iz bircuza i oni koji ne silaze sa sedžde. Međutim, naš narod je takav da će se u njemu uvijek naći neko koji će pokušavati da profitira ili se etablira pozivajući i potcrtavajući neke razlike, i nabijanju nekome na nos da je on bolji Bošnjak od njega. Zašto ne bi neki transvestit (a koji se smatra Bošnjakom) po svojim stavovima i djelovanju bio korisniji za bošnjaštvo, nego neko ko se stalno „busa u prsa“ da je veliki Bošnjak, a samo prodaje „maglu“ i ništa ne radi i ništa kreativno ne producira. Bošnjaštvo nije i ne smije biti estradizacija na kojoj će pojedinci liječiti neke svoje komplekse ili biti korišteno za nečije građenje karijere.

Uvijek kada se ulazi u raspravu o bošnjačkom nacionalnom pitanju i procesima koji se odvijaju u okvirima bošnjačkog naroda mora se polaziti sa sljedeće postavke →“Postojanje funkcionalnog bosanskohercegovačkog državnog okvira u sadašnjim granicama i sa istim pravima za sve njene narode i građane (na svakom dijelu BiH) je conditio sine qua non bošnjačkog nacionalnog opstanka i razvitka.“ Tako je „uvjet svih uvjeta“ kako bi uopće mogao opstati bošnjački narod i učestvovati u povijesnim procesima egzistencija Bosne i Hercegovine kao demokratske, republikanske i socijalno progresivne i pravedne države. Svaki drugi projekt je put koji vodi u vrlo opasnu avanturu, sa krajnjim vrlo negativnim posljedicama. Eksluzivna bošnjačka država, bez obzira na njeno unutarnje uređenje, bi ličila na „bantustane“ koji su postojali u Južnoafričkoj Republici ili na plemenske indijanske rezervate u USA. Takva bošnjačka država bi bila smještena u dubokoj unutrašnjosti Zapadnog Balkana i teritorijalno nepovezana. Na sjeverozapadu bi se nalazio Unsko – sanski kantona koji bi se iz svojih čisto egzistencijalnih razloga onda usko morao povezati sa Hrvatskom. Središnji sarajevsko – zeničko – tuzlanski dio sa uskim lijevkom prema istočnom Mostaru bi neko vrijeme mogao kako – tako egistirati, ali slabo povezani  (sa središnjim dijelom pretpostavljene bošnjačke države) i već prilično demografski oštećeni Goraždanski kanton bi vrlo brzo nestao. A o funkcionalnim vezama istočno – sanžačkog područja i plavsko – gusinjskog kraja (koji bi kao pripali toj pretpostavljenoj bošnjačkoj državi) sa središnjim sarajevskim dijelom je iluzorno i razmišljati, izuzev ako niste skloni naučnoj fantastici. Ta bošnjačka državica bi jedini direktni izlaz u svijet imala preko sarajevskog aerodroma. Ukratko rečeno, što su veće unutarnje podjele (u svim segmentima života) u Bosni i Hercegovini, Bošnjacima će proporcionalno tome biti sve teže. Zato su pogubna i ona razmišljanja i stavovi o konsocijaciji, podijeljenim školama, univerzitetima, podijeljenoj kulturi, različitom porijeklu.

Bošnjaci (isto kao i BH Srbi, Hrvati, Bosanci i drugi građani BiH) se trenutno nalaze u stanju očajne zapuštenosti i to u svim aspektima života. Došlo je do naglog i po obimu značajnog osiromašenja, nekada jaka i industrijalizirana privreda je slomljena, resursi su u fazi kontinuiranog pljačkanja, državne i društvene strukture su kolabirale, obrazovno – vaspitni  sustav i zdravstvo su na koljenima i vještačkom disanju, osjećaj za kulturno – historijsko nasljeđe je na vrlo niskom (nepodnošljivom) nivou, infrastruktura (ceste, mostovi, željeznica, avio saobračaj, zgrade) loša i neučinkovita, korupcija je postala stil i način života, kriminal i nesigurnost svuda oko nas, prirodni priraštaj na ivici egzistencijalne održivosti, mladi svijet sve više traži nadu i spas u inostranstvu. Bosnom i Hercegovina upravljaju strani neoliberalni centri moći i prema njima sluganska domaća oligarhija u obliku neke vrste tiranije i uzurpacije narodne i demokratske volje. Ono što smo mi prije 40tak godina bili po standardu, kvaliteti života i kulturnom nivou za Ruse, Turke, Kazahstance, Bugare to su oni sada prema nama. I tako danas Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Bosanci troše najviše energije svađajući se oko neke livade, koja zbog toga ostaje nekultivirana, neobrađena, zarasla u korov i na kraju pretvorena u deponiju. Traže se mane kod drugih, a sakrivaju ili čak u pojedinim slučajevima i opravdavaju sopstvene mane dok se sopstvene vrline odbacuju. Najveći krivac za ovakvo stanje je naša elita, koja (čast izuzecima) narodski rečeno „ne vrijedi ni pet para“. Mediokriterstvo, poltronstvo, radikalni oportunizam, nesposobnost, karijerstvo, špekulanstvo, kukavičluk, neko skrivanje i izbjegavanje odgovornosti su postali norma ponašanja. Nedostaju snažni karakteri i vertikale čija se riječ uvažava, a koji su i svjesni snage svoje riječi i svojih postupaka.

Najveća opasnost za Bošnjake danas (kao i za BH Srbe, Hrvate i Bosance i druge građane) nije pitanje kojoj i kakvom zastavom ćemo mahati, kako se više narugati drugome i ko će koga više i prije prevariti, nego to što danas živimo u najsiromašnijoj i sada najzaostalijoj zemlji Europe. Zato prestanimo davati medijskog prostora i značaja mediokritetima i običnim demagozima. Od recikliranja i ušminkavanja historije i konstantnog politikanstva se ne živi. Treba njegovati pozitivne vrijednosti, podržavati stvaralaštvo, kreaciju, inovatorstvo, stremiti sve većim naučnim dometima. Suradnja, uvažavanje, marljivost, odgovornost moraju postati obrazac ponašanja. To što mrzimo nekoga ili nešto bošnjaštvu ništa ne koristi. Zatvorenost i autarhičnost vode na put u propast, otvorenost i preduzimljivost vode ka sretnijoj budučnosti. Previše se svađamo, nadmudrujemo, puno pričamo, malo radimo i nimalo promišljamo. Istina oslobađa i liječi, zato se ostavimo nekih iluzija ili fantazmagorija, prihvatimo to ko smo i šta smo i budimo ponosni na to. Najveći Bošnjaci su oni koji su zadužili ne samo svoj narod, nego i druge BH narode i građane, koji su graditelji, tvorci, ujedinitelji, poduzetni, pošteni i časni ljudi. Svaki novi kilometar auto-puta je vrijedniji za Bošnjake (kao i za ostale narode i građane u BiH) nego 100 nacionalističkih demonstranata, svaka nova zasađena i obrađena njiva je vrijednija nego 1000 nacionalističkih demonstranata, svaka nova fabrika je vrijednija nego 10 000 nacionalističkih demonstranata, svaki sačuvani muzej je vrijedniji nego 100 000 nacionalističkih demonstranata. Dobro, kvalitetno, eklektičko, oslobođeno ideoloških natruha, funkcionalno obrazovanje su i bošnjački prioritetni interesi. Čiste i sigurne ulice, uredni parkovi, ekološki održiva sredina i zdrava djeca su veći bošnjački interesi nego proizvodnja gluposti, svađe i besposličarskog (skrivenog iza nekog nicka) mrziteljskog ili radikalno patriotskog laprdanja po forumima ili po Facebooku.

To su te temeljne vrijednosti koje želim vidjeti kod Bošnjaka, koji bi time pokazali da su ozbiljan europski narod. Brojčano smo vrlo mali narod, ali kada bi svako u svome polju djelovanja i zanimanja pružio što je moguće više, mogli bi postati veliki i poštovani.  Okrenimo zato (i moji Bošnjaci, ali i BH Srbi, Hrvati, Bosanci i drugi građani) energiju i pozor opažanja za punih 180 %, ne obraćajmo pažnju na provokacije i pozive na svadju, ne pokušavajmo druge prevesti žedne preko vode ili prevariti, napustimo agende da čemo „anamo one“ nekada podvlastiti … jednostavno „pustimo da psi laju, a karavane prolaze“. I upravo u tome možda leži rješenje koje će ponuditi novi kvalitetniji modus vivendi (življenja) Bošnjaka, Srba, Hrvata i Bosanaca i drugih građana Bosne i Hercegovine u kojoj su sloboda i demokratija temeljne vrijednosti, a sloboda savjesti, svijesti i izbora pravila ponašanja. A pošto u vjeri nema prisile, nikoga i ne treba prisiljavati na određeno nacionalno/narodnosno izjašnjenje. Pritisak može izazvati samo kontraefekt i odbojnost. Ako neko hoće da se narodnosno izjasni kao Navaho Indijanac, neka se slobodno tako izjasni i neka zbog toga ne bude uskraćen ni za jedno svoje pravo i niti za jednu svoju odgovornost.

E sada postavlja se sasvim razumsko pitanje kako da dođemo do takvih pozitivnih rješenja. Jedina opcija koja je ostavljena ne samo Bošnjacima, nego i BH Srbima, Hrvatima, Bosancima i drugim građanima, da spasu i sebe i svoju budučnost je zbacivanje tiranije u Bosni i Hercegovini na svaki mogući, dostupni i raspoloživi način. Tiranska vladavina nema nikakav demokratski i pravni legitimitet, pa je sasvim logično da se građani aktivno suprotstave jednom takvom režimu. Tek kada sedmorica tirana i njihovi poltroni budu zbačeni, a uspostavi se istinski demokratski, republikanski i socijalno progresivni sustav može započeti preobrazba našeg društva u pozitivnom smjeru. Taj put je težak, dugotrajan i naporan, i zahtijevati će mnogo našeg znoja, krvi i suza, ali je on neminovan kako bismo opstali.

Poradi povijesnih okolnosti koje se ne mogu promijeniti, jer je prošlost nepromjenjiva, Bosna i Hercegovina je ustrojena i po narodnosnom i po građanskom načelu. Tako i pripadnici (a posebno njihovi sadašnji samoproglašeni tribuni i uzurpatorski predstavnici) tzv. „konstitutivnih naroda“ moraju shvatiti da oni nisu oni koji su „glavni“ u ovoj zemlji, i da postoje i mnogi građani Bosne i Hercegovine koji se ne žele i neće izjasniti kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Prava i odgovornosti svih građana Bosne i Hercegovine su iste. Ljudi se mjere po tome kakvi su, dobri ili loši, karakterni ili beskičmenjaci, vrijedni ili lijeni, pošteni ili lopovi, razumni ili budale….Iskren da budem među onim još uvijek ustavno – zakonski nekonstitutivnim građanima BiH sam nalazio mnogo bolje ljude, nego među konstitutivnim, uključujući i moje bošnjačke sunarodnike. Posebno bi tu istakao dvojicu prijatelja koji su po narodnosti Bosanci i jednog (po sopstvenom narodnosnom opredjeljenju) Jugoslavena. Sa druge strane i Bosanci moraju prihvatiti činjenicu da se u slučaju Bosne i Hercegovine ne mogu izjednačiti narodnosni osjećaj i BH državljanstvo. Mora se biti do srži iskren i reći da bi u sadašnjoj konstalaciji odnosa bosanski narodnosno – nacionalni integrizam, ako bi se pokušao nametnuti zakonski kao obavezna norma, možda mogao na neki način provući u Sarajevu, Tuzli, Zenici i dijelu Mostara, ali sigurno ne i u Banjaluci, Bijeljini i dobrom dijelu Mostara. Ja bih bio najsrećniji da to može i tamo proći, ali situacija je takva kakva je. A nametanje samo može dodatno pogoršati odnose, dovesti do homogenizacije, sukoba i u povijesni sunovrat u potpunosti poslati jednu tako lijepu ideju kao što je bosansko-hercegovačko zajedništvo. Građanski i narodnosni osjećaji se moraju, radi boljitka nas i naših potomaka, međusobno tako uskladiti da ne budu smetnja jedno drugom.

Za opstanak i progresivni razvitak Bošnjaka se neophodno suočiti i sa nekim negativnim pojavama među našim običnim narodom. Najbolji primjer jedne takve neprihvatljive negativnosti je neviđena sramota i blasfemija koja se nedavno desila na jednom iftaru kada su žene sjedile na podu, a muškarci oko njih na stolicama i za stolom. Ovakvo ponašanje nema uporište ni u jednoj meni poznatoj religiji, ali ima u đilkoškom primitivizmu koji se pokušava namjerno udomačiti među Bošnjacima. Širenje i propagiranje, i nažalost apologija (odbrana i opravdavanje) ovog i mnogih sličnih primjera služi upravo onima koji bi željeli da Bošnjake pretvore i predstave kao neke primitivce, zatucane poljudivljake bez osjećaja i empatije, endemsku „vrstu“ predodređenu da nestane u determiniranom evolutivnom razvitku. Zato se oko ovakvih stvari uopće ne treba nadmudrivati, nego ih efikasno i brzo sasjeći u korijenu, a vinovnike egzemplarno sankcionirati. Mislim da bi u konkretnom slučaju Islamska zajednica BiH trebala da reagira, i to ne samo verbalno, kako se nešto slično više ne bi dešavalo. Loši obrasci ponašanja i odnosa prema drugim ljudima se nikako ne mogu i ni u kojem slučaju tolerirati. Praznovjerice, primitivizam, „krkanluk“, nekultiviranost, glupost i dogmatizam ne mogu i ne smiju imati nikada dominantno ili u javnosti istaknuto mjesto u okvirima bošnjačkog nacionalnog miljea. Treba ih smjestiti u duboku underground poziciju da tamo polako izumru. Jadno je da glavni godišnji skup na kojem se okupi najviše Bošnjaka budu korida, vašar i teferič na Čevljanovićima koji ima sve atribute i epitete neukusa, i na kojem se organiziraju borbe bikova kako bi se zadovoljili oni najniži instikti. I životinje su Božja stvorenja, i treba ih poštovati a ne uživati u njihovom međusobnom povređivanju i klađenju na pobjednika.

Bošnjaci nemaju rezervnu domovinu. Nažalost, već dvije decenije se proturaju teze da mi imamo kao neku drugu domovinu, da nam je „zemlja majka“ negdje drugdje. Najžalosnije je da to „kukavičije jaje“ podmeću upravo neki koji su najveće „bošnjačke“ bundžije. Njima su ustvari mozgovi u Ankari, Istanbulu, Teheranu ili Rijadu, a ruke u seharama, đepovima i novčanicima turskih, saudijskih ili iranskih fondova, budžeta i donacija. Bošnjaci imaju samo jednu domovinu i to je Bosna i Hercegovina, koju zajedno grade sa BH Srbima, BH Hrvatima, Bosancima (u smislu narodnosti, a ne državljanstva), i ostalim građanima bez obzira da li se oni narodnosno/nacionalno željeli izjasniti ili ne. Tumačenje i podržavanje da su Bošnjacima preći interesi neke druge države, neke druge politike, nekih drugih lidera se slobodno može okvalificirati kao otvorena i svjesna nacionalna izdaja. Meni kao ljevičaru su vrlo drage latinoameričke zemlje kao što su Venecuela, Ekvador, Brazil, Argentina, Nikaragva, Bolivija i volio bih da Bosna i Hercegovina i uspostavi dobre odnose sa njima, obogati suradnju i uči iz njihovih primjera, ali nikada mi na pamet ne bi palo da govorim da se Bošnjaci trebaju pretopiti u Inka Indijance ili gaučose sa argentinskih pampasa ili da nas oni obrazuju, da nam grade i da nam budu tutori. To treba utuviti u glavu nekim našim ljudima, posebno onima koji se zanose nerealnim neosmanizmom. Turska, Iran, Saudija kao i Rusija, USA, Kina, EU … itd… trebaju da nam budu dobri prijatelji, ali ne i gospodari i vođe.

Kada se raspravlja o pitanju bošnjačkog nacionalnog identiteta, neminovno se dođe do odnosa prema grbu i zastavi sa zlatnim ljiljanima na plavoj podlozi. Tu je stvar vrlo jednostavna. Grb i zastava sa ljiljanima su bili jedno vrijeme državni simboli Bosne i Hercegovine, a nisu samo predstavljali jedan od BH naroda. Ova „ljiljanska“ simbolika je duboko utkana u samo biće Bosne i Hercegovine i ona pripada svima koji BiH doživljavaju kao svoju. Zato je neprihvatljivo da se takva simbolika pokušava pripisati samo jednom od BH naroda. Reducirati simboliku ljiljana samo na Bošnjake je u pravom smislu antibosansko-hercegovački čin, a samim tim i zbog esencijalne povezanosti Bošnjaka sa Bosnom i Hercegovinom i posredno i na duge staze i antibošnjački čin. Uostalom zašto je uopće potrebno da Bošnjaci kao narod imaju neku svoju posebnu zastavu i grb, jer supa od zastave je „slabo kalorična“. Snaga i veličina jednog europskog naroda se ne mjere po tome da li imaju zastave, grbove, himne i ostalu simboliku, nego kakvi su ljudi koji pripadaju tome narodu.

Zastava i grb sa ljiljanima su i simbol slobode, pravde, demokratije, republikanizma i odbrane civilizacijskih i kulturnih vrijednosti za vrijeme Drugog antifašističkog rata (1992. – 1995.) u Bosni i Hercegovini.  Zato se oni moraju i mogu koristiti samo u tome kontekstu, a nipošto da se iza njih kriju neke marginalne skupine mrzitelja, kompleksaša, ultradesničara, rasista, raznoraznih politikanata, probisvjeta i špekulanata bez časti i ponosa. U slučaju kada takvi pojedinci i organizacije pokušavaju svoje mračnjačke stavove namjerno skrivati iza „simbolike ljiljana“, ne samo da je moralno i opravdano, nego je i obavezno od njih oduzeti zastave sa ljiljanima kako bi se zaštitila svetost te simbolike da ne bude ukaljana i kompromitirana. Mislim da sam dovoljno kompetentan da iznesem ovakvo mišljenje o „simbolici sa ljiljanima“ jer sam čitavu jednu deceniju bio osobni asistent i suradnik autora (prof. dr. sc. emeritusa Envera Imamovića) državne simbolike Bosne i Hercegovine iz ratnog perioda.

Naravno da je i u prošlom ratu bilo izvršenih zločina i od strane onih osoba sa „simbolikom sa ljiljanima“, koje treba ne samo osuditi nego i što je moguće strožije kazniti. Međutim, tu je riječ o devijacijama (koje su neizbježne pojave u svakom ratu, u svakoj vojsci i u svakoj politici) na temu Drugog antifašističkog rata u Bosni i Hercegovini, a ne o udruženom zločinačkom projektu i poduhvatu. I tu je ta temeljna kvalitativna razlika, koja je takva bez obzira sviđalo se to kome ili ne. Sličan je slučaj i sa simbolikom iz vremena Prvog antifašističkog rata i socijalističke revolucije (1941 – 1945). Zbog toga što se desila partizanska osveta od jeseni 1944. do početka ljeta 1945., ne treba odbacivati i valjati u blatu onu simboliku pod kojom je vođena gigantska i natčovječanska borba u najvećem sukobu dobra i zla u cjelokupnoj ljudskoj historiji. Bosna i Hercegovina tako ima sreću, rijetku među europskim zemljama, da pod njenim državnim zastavama i grbovima (u bilo kojoj historijskoj epohi) nije planiran, nije se desio i nije vođen nikakav zločinački projekat i poduhvat.

 

Ceterum censeo potestatem  tyrannos esse delendam