Dodik, Čović i Bakir deharmonizirali su odnose među narodima jer su svoje stranačke borbe za vlast prenosili na narode i proizvodili strah. Oni su podijelili društvo, oni su razdvojili djecu u obdaništima i škama, studente na fakultetima, neutralizirali sve što je zajedničko i multietničko, marginalizirali građane i oteli im građanska prava, nacionalizirali prirodna bogatstva. Čak su etnički podijelili i budžete i jagmu oko njih pretvaraju u sukobe naroda
Piše: Ivo Komšić
Bakir Izetbegović je kao lignja. Ako je stisnete ona isklizne. Nju treba postaviti u malo vode a onda je osvijetlili nekim jačim svjetlom. Tada ona postaje providna, vidi se cijela njena unutarnja struktura.
Bakirova ideološka strategija postala je vidljiva tek u svjetlu aktuelnih pregovora o promjeni Ustava BiH i Izbornog zakona. Nije ni čudo, to su ipak najvažniji pravni akti kojima se uređuju država i društvo. To je teren na kome se otkrivaju svi tragovi. Njegova politika, otvorene i prikrivene namjere, izašle su na svjetlo. Jedinstvena strategija pod koju se mogu podvesti jeste strategija skrivanja. S moralnog stanovišta svako skrivanje je kukavičluk, s političkog stanovišta to se tretira kao mudrost. Međutim, to je „mudrost“ bez morala i principa, politika koja privatne interese stavlja iznad općih.
Pod jakim svjetlom vidljivo je da je prva Bakirova strategija upravo skrivanje osobnog, egoističkog interesa iza općeg. On već godinama u javnom diskursu nastupa kao lider naroda, tobože ne u svom osobnom interesu, iako sve statistike i sva istraživanja javnog mnijenja pokazuju da on nema tu podršku. Rastakanje stranke iz koje je nastalo već nekoliko stranaka pokazuje da tu podršku nije imao ni u stranci. Ali to su unutarnje stranačke stvari u koje ne treba ulaziti. Međutim, ako se radi o narodu, onda je to potpuno nešto drugo. To je strategija prenošenja odgovornosti za neuspjehe na narod. Ako se uradi nešto uspješno, kao zapošljavanje 100 hiljada ljudi, onda je to njegova osobna zasluga. Ako se radi o neuspjehu, onda se društveni animozitet prenosi na narod. To je potrebno stanje jer tada ima jak alibi da stane u zaštitu naroda kojega je sam doveo u tešku poziciju. Posljednji pregovori o izmjenama Ustava BiH i Izbornog zakona to najbolje pokazuju. On istrajava na „bošnjačkoj strani“ u pregovorima naspram „hrvatske“. On se obraća javnosti s riječima: „ budite zajedno s nama i pustite lidere da nađu rješenje“. Ako pregovori propadnu, nije on kriv nego „bošnjačka strana“, tj. narod. Ako pregovori uspiju, on je to učinio, on je heroj, opet naroda. Međutim, ne radi se ni o narodu ni o državi, radi se o osobnom interesu. Zna on da ostaje u špici politike ako sačuva Čovića i Dodika. Radi toga je prihvatio pregovarati u trenutku kada su otvorene sankcije prema njima. Stvara privid da je sve uredu, da se međunarodna zajednica treba zaustaviti i prepustiti njemu i njegovim partnerima u vlasti da državu izvuku iz blokada. A i ptice na grani znaju da su blokade izvršili upravo Dodik i Čović. On je bio samo sekundant. Sada je postao i njihov spasilac, zagnjureni su u državnom povodnju koji su sami izazvali, voda ih nosi potopljene do grla, on s obje ruke drži i jednog i drugog da ne potonu. To je pozicija u kojoj se ne zna da li spašava njih ili se rukama drži za njih spašavajući sebe.
Druga strategija je skrivanje iza „međunarodne zajednice“. Tko je ta „međunarodna zajednica“ kojoj se sada izlazi u susret? Očito je da to nije onaj dio koji insistira na evropskoj BiH, koji odbija etnonacionalističke podjele kao rješenja za BiH i izlazak iz krize. Taj dio međunarodne zajednice uporno šalje poruke da se s tim politikama ne može prevladati kriza jer je ona upravo njima proizvedena. Ne mogu državu izvesti iz krize oni koji su tu krizu izazvali, to je osnovno političko pravilo. Oni se moraju ukloniti iz politike. Najnovija prevara je delegacija evropskih parlamentaraca koji trebaju obnoviti neumske propale pregovore. Dovoljno je reći da je na čelu te delegacije Željana Zovko. Bakir Izetbegović ne želi znati da se odnos političkih snaga u Evropskom parlamentu promijenio i da pučani više ne diktiraju evropsku politiku prema BiH. Koristi se prilika u kojoj je Evropski parlament, pa i cijeli svijet, zauzet situacijom na Ukrajinsko-Ruskoj granici, da bi nam posrednici u pregovorima bili oni koji godinama nastoje donijeti rezolucije nepovoljne za BiH. „Ako se vidi da su pregovori na tragu dogovora“, reći će Bakir, „međunarodna zajednica“ je spremna podržati čak i prolongiranje izbora. „Pokušat ćemo približiti stavove strancima“, kaže on, kao da su stranci stavili na stol izmjene našeg Ustava i Zakona. On ne skriva samo sebe nego i Čovića jer su Čovićevi stavovi na stolu. Stranci su paravan, i to kakav. Drže ga u svojim rukama Željana Zovko i Manfred Weber, Plenkovićev prijatelj, čovjek koji je izgubio izbore u svojoj državi. Oni su čak toliko drski da prijete: „bez kompromisa zemlji prijeti sukob“. Bakir je već podlegao toj prijetnji a da nije ni provjerio tko to iz EU stoji iza nje. On je spreman približiti stavove „strancima“, on jedini izgleda ne vidi da ti „stranci“ nisu došli u Sarajevo radi BiH nego radi Čovića, da dobiju kompromis na njegovim opcijama za BiH. Skrivajući sebe iza „međunarodne zajednice“ Bakir skriva i Čovića, a „međunarodnu zajednicu“ skriva iza institucija EU.
Treća strategija je skrivanje vlastite političke pozicije iza nečije tuđe. Kada dođe u poziciju da mora otkriti svoju političku strategiju, on se sakrije iza tuđe ili ide u krajnost, prebaci se u suprotnu. „Treba iznaći model u kojem će se većinskom voljom Hrvata izabrati jedan član Predsjedništva“. Ovom izjavom Bakir demonstrira nacionalistički stav Čovića i to kao imperativ koji se ne može izbjeći, od koga zavisi da li će uopće biti izbora. Ustvari, on samo skriva svoj nacionalistički stav, jer što važi za Hrvate važi i za Bošnjake. On inače nije za to, on je za drugačiju opciju, ali što može kad Čović insistira. To nije njegov nacionalizam nego Čovićev. Ali pošto je suviše providno, traži se daljnje skrivanje skokom na tuđi teren. U nastavku svoga iskaza on kaže: „Pri tome, taj predstavnik, član Predsjedništva ne predstavlja samo Hrvate. Mora zastupati državu i građane. U tom izboru mora biti komponenta koja nije samo hrvatska, bošnjačka i srpska“. Ne postoji logička forma koja ove stavove može povezati u smislenu cjelinu.Ne treba velika pamet da se shvati – ako Hrvati ekskluzivno biraju svoga člana u Predsjedništvo države, onda on predstavlja samo njih, ne može predstavljati one koji ga nisu birali. To vrijedi i za bošnjačkog i srpskog člana Predsjedništva. Drugim riječima, Predsjedništvo nije više državno tijelo nego etničko, s etničkim predstavljanjem. Ne postoji logika niti politička akrobatika po kojoj etnički umočeni članovi Predsjedništva mogu biti suhi građani. Samo Bakiru može naum pasti da u etničko predstavljanje ugura „komponentu“ koja nije etnič ka. Ali, tako skriva svoj nacionalizam. Drugim riječima, on kaže, nisam ja za etničku državu, ja sam za građansku, nacionalista sam iz nužde, ja sam demokrata i imam razumijevanje za tuđi nacionalizam a ne demonstriram svoj.
Četvrta strategija skrivanja je bježanje od odgovornosti. Bakir je majstor u tome. Kada dođe na ivicu donošenja odluka koje povlače odgovornost, on se brzo povlači i gura druge, skriva se iza njih. Sada je to maestralno izveo s liderima NIP-a i SBB-a. On je dobro procijenio da njima treba snažnije liderstvo od stranačkog, uvukao ih je u „bošnjačku stranu“, dao im djelić fiktivnog narodnog kolača. Njihov stranački kapacitet je mali, imaju samo po jednog zastupnika u državnom parlamentu, treba ih uzdići u lidere naroda. „Gledamo da spasimo ovu zemlju od destabilizacije i svi smo spremni podnijeti teret i žrtvu. – Zahvaljujem Konakoviću i Radončiću što su zajedno sa mnom ušli da taj teret ponesu“. – Neka se ipak oni eksponiraju, ako stvar propadne odgovornost je na njima, ako uspije zasluge su moje jer sam ih ja isturio ispred sebe. Oni ne shvaćaju da će konačno podnijeti samo „teret“ i biti „žrtva“
Konačno, strategija je skriti se iza onih koji ne sudjeluju u ovim sramnim pregovorima. Njih unaprijed treba markirati, unaprijed optužiti da žele nastavak krize, nastavak blokada, čak da žele rat. Kao da su oni skrajali Ministarsko vijeće s Dodikom i Čovićem i propustili priliku formirati Vladu Federacije, a ne on. Znala su mala djeca da će Čović to blokirati kada dobije Vijeće ministara, i da će blokirati sve što se u Federaciji može blokirati. Ti drugi su krivi i za loše odnose među narodima jer im navodno smeta „harmonizacija odnosa“. Ustvari, time se skriva istina da su upravo Dodik, Čović i Bakir deharmonizirali odnose među narodima jer su svoje stranačke borbe za vlast prenosili na narode i proizvodili strah. Oni su podijelili društvo, oni su razdvojili djecu u obdaništima i škama, studente na fakultetima, neutralizirali sve što je zajedničko i multietničko, marginalizirali građane i oteli im građanska prava, nacionalizirali prirodna bogatstva. Čak su etnički podijelili i budžete i jagmu oko njih pretvaraju u sukobe naroda. Treba se ponovno skriti iza drugih kao da su oni zatezali tanku žicu međunacionalnih odnosa zadnjih 30 godina i blokirali mostarske izbore 12 godina. I po tom modelu treba skrojiti državni Izborni zakon, po modelu etničkih izbornih jedinica. Ti drugi će biti odgovorni i za rezultat sadašnjih pregovora bez obzira što u njima ne sudjeluju. Ako propadnu, krivi su jer nisu sudjelovali, izostao je njihov doprinos, ako „uspiju“ i to državu gurne u daljnje podjele, opet su krivi jer nisu bili podrška kada je državu trebalo braniti. Kao da se država može obraniti ustupcima etnonacionalističkim politikama. Država se brani principima koje su izgradili međunarodni sudovi u svojim presudama i Ustavni sud BiH. Oni su nulta tačka svih pregovora o prevladavanju krize u BiH. To je čistina, sve izvan toga je skrivanje.
Tacno.net
