Reforme ili bengalska vatra

Bosna i Hercegovina je postala predmet još jedne rezolucije Evropskog parlamenta, ovog puta povodom dvadesete godišnjice potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

(PIŠE: Gojko BERIĆ – Oslobođenje)

Nema u njoj ničeg suštinski novog, ničeg što već hiljadu puta nije rečeno na mnogim mjestima važnim za sudbinu ove zemlje. Nezavisnost i teritorijalni integritet države su neupitni, ničiji separatizam neće proći, osuđuje se Dodikova secesionistička retorika, započeti reformski kurs nema alternative, bez reforme Ustava nema funkcionalne države…

Rezolucija se može shvatiti kao svojevrsna novogodišnja čestitka zemlji koja je i danas politički nestabilna, sa propalom ekonomijom, beznadežnim siromaštvom i teškom socijalnom situacijom. Uzgred rečeno, arhiv državne vlasti, svojevrsno svjedočanstvo o propadanju zemlje i civilizacijskom sunovratu njenog društva, sadrži popriličan broj dokumenata sličnih ovoj rezoluciji. Njihova praktička korist bila je skoro nikakva, one nisu mogle mijenjati sudbinu zemlje i njenih građana, jer su “diplomatske lekcije” bile jedino čime su, potpuno bezuspješno, pokušavale privesti razumu naše nacionalističke prvake. Imajući sve to u vidu, možda je ova rezolucija bila motivirana koliko istinskom podrškom novoj, proevropskoj političkoj garnituri u BiH, toliko i jednim posve banalnim razlogom – time što evropski parlamentarci naprosto nisu željeli da budu jedini koji neće otvoriti šampanjac povodom dvadesetog rođendana Dejtonskog sporazuma, istorijskog glasnika koji je svijetu objavio da je krvavi rat u Bosni i Hercegovini završen, ali glasnika koji nije mogao znati šta će se desiti sa uspostavljenim mirom, osim da za početak pošalje u Bosnu 60 hiljada vojnika NATO-a.

Slovenka Tanja Fajon, naša stara poznanica, koja je kao zastupnica Evropskog parlamenta u Strasbourgu činila za Bosnu i Hercegovinu sve što je mogla, izjavila je da najnovija rezolucija “predstavlja signal da Bosna i Hercegovina nije sama i da još uvijek ima institucija koje brinu o svim njenim građanima”. Gospođa Fajon možda nije ni svjesna da je time izrekla poražavajuću, ali neporecivu istinu. Ona, dakle, zna da u ovoj zemlji ne postoji nijedna jedina institucija vlasti, ma kako se ona zvala, koja je predana jednakopravnosti svakog građanina. To nipošto ne bi značilo ulazak “građanske države” u postojeći sistem na mala vrata, čega se nacionalisti paranoično plaše, ali bi značilo primjenu važećih evropskih standarda. Međutim, u svim tim institucijama, bez izuzetka, od lokalne i entitetske do državne razine, sjede ljudi koji ne samo zakone i propise već i poslove i ciljeve od evidentno općeg interesa vide različitim očima, jer je njihova politička svijest fragmentirana i ukalupljena u stranačke i nacionalne okvire. To je svijest koja je otporna na patnju običnog čovjeka, na njegovu svakodnevnu, često izgubljenu bitku za goli život. Ta svijest je potpuno ravnodušna prema činjenici da su tolike fabrike nestale preko noći, da siromaštvo uzima sve više maha i da dvije trećine mladih želi otići iz zemlje. Hvala gospođi Fajon što nam iz Strasbourga šalje utješne signale da još ima neko, daleko od Bosne, ko još brine o svim građanima ove zemlje, iako i ona i mi znamo da je ta briga evropskih parlamentaraca “papirnata” i bez ikakvog uticaja na naše živote.

Nešto se u Bosni pomiče! Tako se bar čini onima koji su zaduženi da sa međunarodnih osmatračnica motre na “crnu rupu” Evrope. Pa, ako je političko Sarajevo zaslužno što se nešto ipak pomiče, što su i federalna Vlada i Vijeće ministara zakoračili u džunglu reformi, punu političkih i socijalnih zamki i opasnosti, red je osokoliti ga jednom rezolucijom. Ali, ima tu jedan problem. Naime, kad god se to dogodi, kad god evropska birokratija stane nazdravljati tobožnjem kraju frustrirajuće “dejtonske faze” i prelasku na evropski kolosijek, sa odgovarajućim pravilima i redom vožnje, ta ista birokratija uskoro biva prevarena. Bengalska vatra traje kratko, jer naši politički lideri – jedni, drugi ili treći – lako nađu razlog da igru proglase nevažećom, pogaze potpisane izjave i krenu u novu kupovinu vremena, koje će mahom koristiti za prepucavanje preko medija. Na reprezentativnom skupu Igmanske inicijative, održanom ovih dana u Sarajevu, o temi “Dayton i region – 20 godina kasnije”, njen kopredsjednik Vehid Šehić iznio je jedno zanimljivo opažanje: “Kad pitate političare zašto su doveli zemlju u ovakvo stanje, oni kažu: Krivi su Dayton i tranzicija.” Ovo na zastrašujući način govori o potpunoj moralnoj ravnodušnosti tih ljudi prema katastrofalnim štetama koje su svojom nezajažljivom pohlepom, nesposobnošću i neodgovornošću počinili. Nisu ih valjda Dejtonski sporazum i tranzicija prisilili da postanu nezajažljivo pohlepni, da pljačkaju i budu korumpirani, da uživaju za ovdašnje prilike kraljevske privilegije, dok istovremeno među penzionerima kupuju socijalni mir za bijedno male pare? Nisu im Dayton i tranzicija donijeli na pladnju vile s bazenima, blindirane džipove, stanove od Turske do zapadne Evrope, već su to sve sami prigrabili.

U ovoj su se zemlji na vlasti oprobali i Kurta i Murta, i crni i crveni (više crni nego crveni), a zajednički imenitelj im je bio – lično bogaćenje. Država kao garant i servis svih njenih građana nikada nije bila predmet iskrenih i ozbiljnih razgovora. Za nju je uvijek postojao samo rezervni padobran, za slučaj da stvari krenu po zlu. Sa takvim ljudima nije ni moglo biti nikakvih reformi, ni stranih investicija ni boljeg života. Da bi se ostvarile reforme po narudžbi Evrope, potrebno je reformisati najveće političke partije, čiji su kostimi postali staromodni. Ko je šta bio i ko je šta radio u ratu – o tome znamo skoro sve. Ali, ako već obilježavamo dvadesetu godišnjicu Dejtonskog mirovnog sporazuma, samo jedno se računa – kakvu ste državu, gospodo, proteklih godina gradili i kakvu ćete ostaviti onima koji će doći poslije vas?