U članku o 102 milijuna nezaposlenih u Sjedinjenim Državama smo pojasnili kako se metodologijom izračuna lažiraju brojke i uljepšava stvarnost. Pretpostavimo da je autor izračuna, Michael Snyder, djelomično u krivu, uvijek ostaje činjenica da se potezom pera samo u jednoj godini preko 600 000 nezaposlenih Amerikanaca prebacilo u skupinu onih koji “nisu u radnoj snazi” i službeno ispadaju iz kategorije nezaposlen. Problem je riješen. Kako se Michael Snyder služi dugogodišnjim statističkim podacima američkih državnih i saveznih ureda i Ureda statistike rada, brojka do koje je došao je vrlo zanimljiva i definitivno pobija tezu Trumpove uprave o tome kako je s 4,3% nezaposlenih u zemlji postignuta “puna zaposlenost”. No, tamo se govorilo o nezaposlenosti. Pogledajmo siromaštvo.
Krenimo od Italije. Sve što se govori toj zemlji, ali u EU općenito, su mitovi i porast siromaštva je više nego jasan, uz prateće raslojavanje društva na siromašne i ekstremno bogate. Iako Europa još uvijek pokušava očuvati ostatke ostataka socijalne države, rezultati “strukturnih reformi” i “mjera štednja” su već dali katastrofalne rezultate.
Prije svega, brojevi koji se prikazuju kada se iznose službeni podaci o siromaštvu su lažni. Manji su od stvarnih ili se do njih došlo takvom metodologijom da na trenutak izgleda uvjerljiva da se situacija čini manje ozbiljnom.
Od 2005. je talijanski ISTAT podijelio siromašne na “apsolutne” i “relativne” s dvije različite klasifikacije prihoda. Danas u Italiji ima 5 milijuna “apsolutno siromašnih” i više milijuna “relativnih siromašnih ljudi”. Tko su “relativno siromašni”? To bi, na primjer, bili oni s primanjima po članu obitelji za koja gospoda u Rimu i Bruxellesu vjeruju da mogu preživjeti mjesec, a da ne umru od gladi.
Ali ova razlika samo služi ublažavanju percepcije društvene katastrofe koja je pogodila Italiju, zemlju s 2782 milijarde dolara nacionalnog duga ili blizu 140% godišnjeg bruto domaćeg proizvoda.
Između ostalog, korporativni mediji u Italiji šire vijest da je 5 milijuna apsolutno siromašnih najviši broj od 2005. godine, kao da ih je prije bilo više. Naravno da nije, 2005. je samo godina u kojoj je počela klasifikacija i tada je apsolutno siromašnih bilo samo 1,5 milijun. Dakle, za trinaest godina su se utrostručili.
Za brojanje siromašnih Eurostat u izračunu koristi socijalne kriterije, počevši od nužnih stvari do onih kojih se građani moraju odreći.
Siromašnima se smatraju građani koji, između ostalog, imaju poteškoća pri nabavi pristojnog obroka svaka dva dana. Pristojnost ili bogatstvo obroka se računa po broj kalorija, količini proteina, ugljikohidrata i čega sve ne, kako birokratska tvrđava zvana EU to već čini.
Potom se pri izračunu uzimaju u obzir oni koji ne mogu platiti neočekivane troškove, nemaju dovoljno novca za grijanje, plaćanje stanarine na vrijeme i kupnju cipela i pristojne odjeće za zimu.
kada bi se na temelju tih kriterija računalo siromaštvo, Italija je 2017. godine najsiromašnija europska zemlja. Tamo živi 10,5 milijuna siromašnih, od ukupno 75 milijuna koliko iz živi u Europskoj uniji. To je ogromna brojka, gotovo jednaka populaciji cijele Njemačke.
No, europski čelnici održavaju licemjerne sastanke skoro na tjednoj bazi. Na tim se sastančenjima raspravljaju o migrantskoj krizi i geopolitičkim previranjima, uglavnom zbog “agresivne Rusije” i “ludog Trumpa”, što europskim čelnicima omogućava da ne čine apsolutno ništa za desetke milijuna siromašnih koji su već u EU. To su ljudi koji žive među nama, koje susrećemo svaki dan, ali su nam nevidljivi, osim ako i sami ne spadamo u tu skupinu.
Siromašni se broje i potom se brišu iz političkih planova i dnevnog reda. Među njima nisu samo primatelji socijalne pomoći. U tu skupinu spadaju i radnici, umirovljenici, oni s nesigurnim radnim mjestima, takozvani “prekarijat”, nezaposleni, žene i mladi. Njih se u svijetu rada najviše eksploatira i tlači. Oni su prve žrtve klasne borbe s vrha, od strane bogatih, koji po zakonima logike i matematike s povećanjem siromaštva gomilaju svoje bogatstvo. Ovu tvrdnju također potvrđuje statistika. Kojom god metodologijom je računali, BDP zemalja EU raste. Negdje brže, negdje sporije, ali raste, a time i bogatstvo. Ako raste broj siromašnih, to se bogatstvo negdje mora akumulirati. Kako ti nisu državne riznice, koje redovito režu proračuna i socijalna izdvajanja, zaključak je logičan.
Vraćajući se na Italiju, tamo 14 najbogatijih, među kojima su Ferrero Del Vecchio, Berlusconi, Armani i drugi, imaju imovinu u ukupnom iznosu od 107 milijardi dolara, jednaku onoj koju posjeduju milijuni siromašnih.
Najbogatiji 5% u zemlji posjeduje 40% nacionalnog bogatstva, odnosno 4000 milijarde dolara i mogli bi otplatiti nacionalni dug, a da im još ostane dovoljno da ne mogu potrošiti za života.
Siromašni se povećavaju jer bogati postaju bogatiji, jer se bogatstvo sve više i više koncentrira. Ljude se pljačka i otima im se imovina. I sve se radi po zakonu i propisima, po pravnoj stečevini Europske unije, koju su vrlo dobro upoznali i ljudi u Hrvatskoj.
Socijalna nejednakost se širi bez granica u ime slobodnog tržište i to je ogromnog rasta siromaštva u Italiji i diljem Europe.
Siromaštvo, glad
Mjere štednje, strogoća pri izradi proračuna, privatizacije, fleksibilnost i nesigurnost radnog mjesta, fiskalna politika koja pogoduje kompanijama i smanjenje poreza za bogate koja se ljudima prezentira čudnim terminima “jobs act” i “flat tax”, tako da obični ljudi sami sebi izgledaju glupi ako ih ne razumiju, svakodnevica su u cijeloj Europi. Ne, ljudi koji ne razumiju što su to “strukturne reforme”, mjere štednje ili “austerity”,”jobs act”, “flat tax” i drugi termini kojima se služe političari nisu nimalo glupi i ne moraju patiti od kompleksa inferiornosti ako ne znaju engleski i rječnik stranih riječi napamet. Jednostavno moraju znati da se tom terminologijom, kao i statistikom, politička “elita” služi kako bi se osiromašilo što više ljudi, dok na drugoj strani neznatna manjina gomila ogromna bogatstva.
Ako se borite za koncentraciju bogatstva onda se ne može smanjiti siromaštvo. Ovdje ne treba biti doktor kvantne fizike za zaključiti da je tome tako. Ali sve europske vlade, tehnokratske ili populističke, sasvim svejedno, kada se suoče sa situacijom da moraju pravilnije raspodijeliti nacionalno bogatstvo se naprosto prestrave.
Čak i oni koji su se zakleli da će se boriti protiv elite na kraju posegnu za neoliberalnom prijevarom u kojoj distribuiraju bogatstvo prije nego je proizvedeno. Čak i oni, prije nego daju novac siromašnima, najprije namire bogate.
Zbog toga se nikada nije održao ozbiljan summit za suzbijanje siromaštva. S druge strane se europske vođe sastaju, sastanče, druže i osmjehuju, nakon čega slijede obvezne večere s prežderavanjem i šampanjcem, a navodno su raspravljali o migracijama, carinama, regionalnoj i globalnoj geopolitici, pri čemu se nekad znaju razići u mišljenjima, ali nikada ne rješavaju ključni problem – egzistencijalno pitanje 75 milijuna stanovnika Europske unije koji žive u siromaštvu. Oni protiv bogatih ništa se ne mogu učiniti, ništa ne smiju učiniti, jer je to prvi članak stvarnog ustava EU, tako da su čak i oni koji se kunu u borbu protiv elite najreprezentativniji predstavnici Europske unije.
U zaključku, što bi bilo pojednostavljenje članka koji je jutros objavljen o sustavu u kojem živimo, on je izgrađen upravo tako da se kroz njega ništa ne može promijeniti. Nacionalne buržoaske država, kako su ih nekoć zvali, ili neoliberalna utvrda zvana Europske unija imaju institucije dizajnirane tako da se kroz njih mogu provesti samo manje kozmetičke promjene, ali sam sustav je nedodirljiv. Tako će biti sve dok antisistemske stranke ne shvate da djelovanjem isključivo kroz institucije mogu promijeniti malo ili ništa. To ne znači da se ne treba predstaviti na općim izborima i podrivati višedesetljetni duopol “socijaldemokrata” i “demokršćana”, ali samo takvom borbom se neće promijeniti ništa i stopa siromaštva će rasti, a raslojavanje biti sve veće.
Je li moguće da u SAD-u 102 milijuna ljudi nema posao? – Sve je stvar statistike
N.Babić
