Andrej Nikolaidis: Svaka država počiva na savršenom zločinu

Savršeni zločin je onaj koji i nije prepoznat kao zločin, onaj koji je legalizovan, onaj koji je sastavni dio društva, tradicije, civilizacije i politike, onaj na kojem, napokon, počiva svaka država

(zurnal.ba – Piše: Andrej Nikolaidis)

PRVA INFORMACIJA:

“Švajcarski finansijski div Credit Suisse kažnjen sa 2,6 milijardi dolara jer je duže od 100 godina omogućavao štedišama da izbjegnu plaćanje poreza”.

Ipak, saznajemo još, “najviši menadžment švajcarske banke ostaje netaknut, a bankarski regulator države New York odlučio je da joj neće oduzeti licencu”.

“Duboko žalimo zbog nedoličnog ponašanja u prošlosti koje je dovelo do ove nagodbe”, rekao je izvršni direktor Credit Suissea Brady Dougan u saopštenju.

Ali, iako su uhvaćeni u lopovluku, pardon, “nedoličnom ponašanju”, za Credit Suisse nema zime – posao i dalje ide odlično.

“Nismo uočili značajniji negativni uticaj na naše poslovanje zbog povećane pažnje javnosti proteklih sedmica”, rekao je Dougan.

DRUGA INFORMACIJA:

“Uhapšen Peter Sunde, jedan od osnivača Pirate Baya”.

Sunde je, saznajemo, bio je na Interpolovoj potjernici  od 2012. kada je osuđen na zatvorsku kaznu i milionsku naknadu zbog kršenja zakonskih propisa o autorskim pravima.

I još: “Četiri muškarca povezana sa stranicom Pirate Bay isprva su osuđeni na godinu dana zatvora i kaznu od 32 miliona kruna. No žalbeni im je sud umanjio zatvorsku kaznu i uvećao globu na 46 milijuna kruna”.

Ja sam sa Balkana i razumijem da ne razumijem kako funkcioniše prava pravna država, u kojoj su “svi jednaki pred zakonom” a “pravde ima za sve”. To ćemo svi mi tek naučiti, u procesu pridruženja Evropskoj uniji i implementacije evropskog pravnog nasljeđa. Meni tu nešto nije jasno.
EVO ŠTA MI NIJE JASNO:

Kako menadžment banke koja je priznala da se sto godina bavi kriminalom, i to ne bilo kakvim, nego utajom poreza, vrstom kriminala na koji su, navodno, pravne države naročito alergične, i koji najoštrije suzbijaju i sankcionišu, može ne samo ne otići u zatvor, nego i zadržati pozicije u firmi, pa još i dodati kako pos’o, hvala na pitanju, ide odlično – mašala, poduralo. A čovjek koji je napravio sajt sa kojega snimamo ono što nam drugi ljudi besplatno daju ide u zatvor. Zašto je, da prostite, on na Interpolovoj potjernici, a ovi iz Credit Suisse na prijemu u Kampinskom sa odabranim šampanjcem u jednom i pregriscima sa beluga kavijarom u drugoj ruci?

Redovi koji slijede proizvod su mog potpunog nerazumijevanja značaja i finesa savremene pravne države, mog nakaradnog poimanja zločina i prezira koji, naoružan neznanjem i predrasudama, gajim prema savremenim naprednim političkim sistemima.

BALADA O TEDU I JOHNU

Ove godine navršava se četrdeset godina od kako je Teodor Bandi, od milja zvani Ted, ubio Lindu Hili i tako započeo svoj ubilački pohod. Sve što je ostalo od nje bili su krvavi čaršavi u djevojčinom podrumskom stanu u Sijetlu. Dva i po mjeseca kasnije ubio je Donu Geil Menson, koja nije bila rod ni Čarlsu ni Merilin Mensonu.

Bandi je ničim ometan ubijao sve do septembra naredne godine. Kada je napokon uhapšen, američke vlasti bile su tako trapave da su jednom od najozloglašenijih serijskih ubica dozvolile da dva puta pobjegne. Jednom nakratko, a drugi put, u januaru 1978., dovoljno dugo da upadne u osamljenu kuću i tu siluje pa drvenom palicom ubije dvije žene. Sat kasnije, naš Ted je već u drugoj kući gdje palicom udara drugu ženu. Tek u julu 1979. ponovo je uhapšen i osuđen na smrt.

Vrijedno ispisujući žalbe, rab božiji Ted je narednih deset godina uspijevao da odloži egzekuciju. Čak je pomagao i policiji, kao stručni konsultant na slučaju “Green River” serijskog ubice. Koji nikada nije uhvaćen, ali je zato Bandijeva saradnja sa policijom poslužila kao model za saradnju organa reda i manijaka u filmu koji svi volimo – “Kad jagnjad utihnu”. Prije nego je pogubljen, priznao je 20 ubistava, iako se procjenjuje da je za sobom ostavio više od 100 žrtava.

Osim što je bio serijski ubica, Ted Bandi je bio i aktivista Republikanske partije.

Džon Vejn Gejsi bio je… pa, drugačiji od Bandija. Tedi-boj je silovao i ubijao djevojke – Gejsi je više volio dječake. Bandi je bio naočiti, harizmatični ubica, dok je imenjak Džon “The Duke” Vejna bio debeljuškasti, neugledni momak iz komšiluka. Bandi se ponašao kao zvijezda, dok je Gejsi nastojao biti ljubazan sa svima i, “ako se ikako može”, neprimijetan.

Gejsi je leševe svojih žrtava skrivao ispod vlastite kuće. Kada je tu ponestalo mjesta, bacao ih je u obližnju rijeku. Na suđenju, priznao je 33 ubistva. Osuđen je na 21 doživotnu robiju i 12 smrtnih kazni.

Tokom narednih 14 godina, koliko je državi trebalo da ga ubije smrtonosnom injekcijom, Gejsi je tvrdio da je on sam “34. žrtva”. Da je, dakle, žrtva zavjere u kojoj su mu zločini – namješteni. Ako volite space-folk, predivnu pjesmu o njemu naći ćete na remek-djelu Sufjan Stevensa – albumu “Illinoisse”. Evo video…

Osim što je bio serijski ubica, Džon Vejn Gejsi je bio je i aktivista Demokratske partije.

Uz malo sreće i više opreznosti, i jedan i drugi mogli su ostati neotkriveni. Dva tako lukava i sposobna tipa mogla su postići mnogo, samo da su se posvetili politici – da su ubijali legalno.

U svijetu samo još malo iščašenom, samo još malo udesno pomjerenom, Ted Bandi i Džon Vejn Gejsi mogli su biti predsjednički kandidati koji će se boriti za funkciju američkog predsjednika. Ta hipoteza i nije tako usiljena kao što se može učiniti na prvi pogled.

PREDSJEDNIČKA DEBATA

Serijski ubica je savršen kandidat za predsjednika svake velike države. Jer je već pripremljen za ono što ga čeka – za sijanje smrti. Ko god postane predsjednik Amerike – ili Rusije, ili Francuske, ili Britanije, svejedno – postaće ubica. Buš i Obama, koliko znamo, prije nego su dobili mandat nisu jurili Amerikom i masakrirali djevojke i dječake, pa ipak su njihova vojska i tajne službe širom svijeta pobili nebrojene ljude.

Bandi i Gejsi su zlostavljali svoje zarobljenike. Buš nije, ali jesu njegovi vojnici – i u Iraku, i u Gvantanamu, i u CIA-inim konc-logorima u Evropi. Koliko bandija i gejsija danas nosi američku uniformu? Koliko manijaka danas u Ukrajni nosi rusku uniformu? U koliko zatvora i logora njihove žrtve jecaju pod torturom manijaka u službi države i nacije?

Američki predsjednik, dakako, mora imati i suprugu.

Čekajući smrtnu kaznu, on the death row, kako kažu Amerikanci koji su fascinirani i serijskim ubicama i predsjednicima, Ted Bandi je svakodnevno primao ljubavna pisma lijepih žena od kojih su mnoge izgledale baš poput njegovih žrtava – brinete sa dugom kosom sa razdeljkom na sredini. Prije nego je pogubljen, jednu od njih odabrao je za nevjestu i uspio da obezbijedi potomstvo. Zahvaljujući vještačkoj oplodnji, gospođa je uspjela da rodi dijete Teda Bandija. I bila bi šteta da takav gen propadne.

Gejsi je imao još dinamičniji zatvorski život: ispunjen lijepom umjetnošću i – zaradom. I on je, iako u ćeliji, održavao vezu sa dva puta razvedenom majkom osmero djece. Koja je Gejsija koristila kao marketinško sredstvo pomoću kojeg je ostvarila čak i nekoliko gostovanja u televizijskim talk-show emisijama. Sam Džon Vejn se bacio na slikarstvo. Izrađivao je svoje portrete i slike klovnova – dok je bio na slobodi često je igrao ulogu klovna na brojnim dječijim priredbama.

Njegov društveni aktivizam, uostalom, bio je razlog zašto komšiluk nije mogao da povjeruje da je neko tako nesebičan kao Gejsi zapravo ubica. Njegove slike dostizale su cijenu od nekoliko stotina hiljada dolara. Džoni Dep je bio jedan od ponosnih vlasnika Gejsijeve umjetnosti. Kada je ovaj umjetnik umro, ostavio je zadužbinu koju je država, bijesna zbog bogatstva koje je stekao zahvaljujući činjenici da je serijski ubica, tužila u namjeri da naplati troškove četrnaestogodišnjeg zatvorskog smještaja.

Država je bila bijesna jer država ljubomorno čuva svoje ekskluzivno pravo da nekažnjeno ubija. I na tome još i zarađuje. Pa ako je država represivni, ubistveni mehanizam, zašto njome ne bi upravljao ubica, onaj ko zna o čemu se u tom poslu radi?

Držim kako je čitava debata oko ukidanja smrtne kazne ograničenog dometa. Jer se priroda države neće promijeniti time što država više neće na električnoj stolici pržiti ubice. Ukidanjem smrtne kazne državi se, kako se to često pogrešno tvrdi, ne oduzima pravo da ubija. Jer država će i dalje imati pravo da ratuje, imaće pravo na tajne službe i svu smrt koju one siju. Država će, dok je ima, ubijati. I ubijaće više, što je veća i moćnija.

Ali je šteta, bespovratno šteta što nikada nismo vidjeli predsjedničku debatu između Teda Bandija i Vejna Gejsija. Njihovu žučnu raspravu o spoljnoj politici. O pitanju povlačenja američkih trupa iz dalekih zemalja. Pa svo to zaklinjanje da je, za oba kandidata, za obojicu serijskih ubica, život američkih građana svetinja. Gejsi bi vjerovatno koketirao sa gay zajednicom i imao naklonost liberalnih kolumnista. Ted Bandi bi se, kao republikanac, vjerovatno suprotstavio abortusu sa pro-life pozicija.

Savršeni zločin nije onaj u kojem su uklonjeni svi tragovi, onaj koji niko ni najumniji istražitelj ne može protumačiti. Savršen je tek onaj koji i nije prepoznat kao zločin, onaj koji je legalizovan, onaj koji je sastavni dio društva, tradicije, civilizacije i politike, onaj na kojem, napokon, počiva svaka država.

(zurnal.info)
Pročitajte više tekstova sa pojmovima: Andrej Nikolaidis, Melanholija ljevice