Tvrtko Jakovina: Povijesni revizionizam shvaćen na naš način, znači: svi “naši” nisu krivi, svi “njihovi” jesu.

HRVATSKI POVJESNIČAR TVRTKO JAKOVINA ZA “SB” O NAJAVLJENOJ MISI: “Sve naše zemlje europskog jugoistoka imaju malo iskustva s europskim vrijednostima”

Tako su neki pomislili da su zločini od svibnja/maja do početka kolovoza/augusta 1945. ne samo posve jednaki kolaboraciji s nacistima, logorima i ubojstvima posvuda, genocidu i holokaustu, već jedini zločini koje treba osuditi.

Najavljena misa za žrtve Križnog puta u Bleiburgu, koja će biti održana u Katedrali Srca Isusova u Sarajevu 16. maja 2020. godine, podigla je nove tenzije u Bosni i Hercegovini, a bošnjačko-hrvatski odnosi pali su na još nižu razinu.

Prema navedenom programu, 16. maja u 12:15 sati bit će održana sveta misa u Katedralnoj crkvi u Sarajevu koju će predvoditi nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. 

HDZ i njegova nevladina udruga Hrvatski Narodni Sabor, predvođeni Draganom Čovićem podržali su organizaciju mise, jer kako kažu, žele odati počast svim žrtvama totalitarnih režima. S druge strane, građanske opcije u FBiH, ali i bošnjačke nacionalističke stranke osudile su organizaciju mise, nazivajući to fašizmom. Sve ovo dovelo je do novih tenzija između dva naroda.

Također, Ambasada SAD-a u BiH i ambasada Izraela u Tirani nadležna i za BiH osudile su organizaciju mise. Predstavnici građana, različite nevladine organizacije i udruge najavili su proteste 16. maja u 11.00 sati.

Istraživanja koja su vodili slovenački povijesničari, govore da je na Križnom putu ubijeno oko 14.500 ubijenih Slovenaca, između 65.000 i 100.000 ubijenih Hrvata. Procjene hrvatskog demografa Vladimira Žerjavića obično se uzimaju kao najrelevantnije. U svojoj knjizi “Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga”, Žerjavić kaže da je na Križnom putu ubijeno oko 50.000 ljudi. 

Povodom najavljene mise u Katedrali Srca Isusova i ideoloških razlika, te različitog gledanja na dešavanja iz 1945. godine, razgovarali smo sa profesorom na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Tvrtkom Jakovinom.

Slobodna Bosna: U Sarajevu će u katedrali u subotu 16.05.2020. godine biti održana misa za nastradale žrtve Križnog puta u Bleiburgu. Sa najavom mise, mi u Bosni i Hercegovini suočeni smo sa nekom vrstom sukoba između Bošnjaka i Hrvata, prvenstveno jer su većinski bošnjačke stranke ljevice i desnice osudile najavljenu misu, dok HDZ BiH i stranke okupljene oko nevladine udruge Hrvatski narodni sabor podržavaju misu i kardinala Vinka Puljića. Da li mislite da će odnosi Bošnjaka i Hrvata dodatno biti pogoršani, s obzirom da se povijesno ne gleda isto na dešavanja iz 1945. godine, iako ruku na srce, značajan broj Bošnjaka je također ubijen u Bleiburgu?

Misa koja je posve percipirana kao politički čin, sasvim sigurno neće donijeti ništa dobro niti Katoličkoj crkvi u BiH, Hrvatima u BiH, suradnji i lakšem životu sva tri naroda unutar BiH, pogledu međunarodne zajednice na Hrvate u BiH, a onda se neće povoljno odraziti niti na odnose Hrvatske i BiH, neće ojačati europski ili bilo koji lakši put u budućnost. Isto bih mogao reći i za ostale zajednice koje bi u istom dahu kada napadaju Puljića, morale sebi pogledati u lice i reći što i koliko su doprinjele same ovakvoj situaciji s proslavama osmanskog osvajanja Sarajeva i Bosne, sa četnicima po Republici Srpskoj. Zapravo, 1945. i rasprava o toj godini, zapravo vam je razgovor o ratovima 1990-tih, ali još nemamo snage da ta pitanja otvorimo, to nas tek čeka. Prije trideset godina nitko nije imao želju učiniti ono što bi bila logična, znanstvena, revizija prošlosti. Tada smo trebali, danas trebamo, vidjeti što se događalo i s onima koji su u povjesnim izvorima bili manje spominjani, morali bismo u dominantni narativ uključiti različita druga iskustva, pokazati nijansiranost onoga što se zbivalo. Međutim, kao i u politici, svi su, čini se, bili sretni s obrascem na koji smo nekada gledali i onim kako je Tito vladao, da stvar banaliziram. Jedini problem je očito bio što nismo MI vladali i nismo MI interpretirali prošlost. Tako su neki pomislili da su zločini od svibnja/maja do početka kolovoza/augusta 1945. ne samo posve jednaki kolaboraciji s nacistima, logorima i ubojstvima posvuda, genocidu i holokaustu, već jedini zločini koje treba osuditi. Vrijedi to i za ignoriranje činjenice da ustaše nisu vidjele samo Katoličku crkvu ekskluzivnu i jednaku hrvatstvu, što se događa danas, već je muslimanska zajednica i vjera bila jednako hrvatska, kao i katolička. To isto tako znači da se Bošnjaci danas trebaju jasno o svemu odrediti, progovoriti, to ne treba biti tajna, baš kao što ne treba krivotvoriti niti davnije događaje i izmišljati druge, osmanske, tradicije. Ima, doduše, jedna vidljiva razlika u čitavom ovom šušuru s misom u Sarajevu u odnosu na slične događaje u Hrvatskoj: reakcije SAD-a i Izraela bile su puno brže i jasnije, no što su to u Zagrebu. Mada se posljednjih godina vidi i osjeća kontinuirani i usklađeni nastup svih ambasada najrazvijenijh država oko suočavanja s prošlosti u Hrvatskoj, pa onda sugeriraju kako bi i Hrvati i Srbi trebali učiniti slično što su Nijemci, Francuzi, Kanađani, Britanci učinili s uspomenom na bitku kod Vimyja 1917, primjerice, stanje u BiH je očito delikatnije. (Inače, spomenik kod Vimyja Kanađanima izgrađen je od istog kamena koji je korišten za Dioklecijanovu palaču, pa su to diplomati ovih zemalja iskoristili za poruku Zagrebu).

Slobodna Bosna: Bošnjačke političke stranke uglavnom su se ogradile od Bošnjaka koji su ubijeni na Križnom putu, dok HDZ, koji za sebe tvrdi da su promicatelji i nositelji europskih vrijednosti te ljude prikazuju kao žrtve komunističkog režima, iako je tamo bilo i ratnih zločinaca, a ne samo civila. Prema Vašem mišljenju, kakva poruka se šalje Europskoj uniji ali i prema žrtvama Holokausta sa najavljenom misom, koju je čak i Veleposlanstvo Izraela osudilo?

Što se tiče mise za poginule – jedna je stvar moliti za one koji su stradali. Oni koji su nekoga izgubili, ma kako da su ti ljudi bili ugodni, lijepi, dragi ili pošteni dok su bili živi, jedna je stvar. Mislim da to nikome ne možete oduzeti, mislim da je taj aspekt duhovnog, onoga što ljudima koji vjeruju znači Bog, posve nepovezano s političkom institucijom i političkim djelovanjem koje ima svaka vjerska zajednica. Neki su izgubili djedove i ne znaju im groba. Ovo im može biti utjeha. No, to ne znači da je djed, svaki djed, istovremeno dobar ili mučenik za zajednicu. Simbiotička ili bliska veza političkih oligarhija i vjerskih zajednica druga je stvar i tu bi odgovornost trebala biti veća. Da je kardinalu Puljiću stalo do svih žrtava, onda bi se prisjetili u Jasenovcu onih koji doista nisu krivi za one na Bleiburgu, da im je stalo do svake hrvatske (ili katoličke) žrtve, onda bi znali što im je činiti na Neretvi i Sutjesci, gdje su najvećim brojem stradali katolici-Hrvati. No, to nikada nije bila namjera, jer politička platforma koju Crkva u Hrvata slijedi, ne uključuje ono što traži kršćanstvo, već ono što traži jedna druga ideologija koja je dominantnija. Ne vrijedi to samo za katolike, ali je obzirom na univerzalistički karakter katoličanstva, to je tu vidljivije.

Slobodna Bosna: Da li je u današnjoj Hrvatskoj više zastupljena priča u svakodnevnom govoru o Bleiburgu i žrtvama komunizma, nego što se priča o žrtvama NDH-a i da li se ponovo jednostrano gleda na povijest Drugog svjetskog rata, te kako to utječe na javno mnijenje u Hrvatskoj?

Hrvatska je velikim dijelom izabrala poziciju poraženog u Drugom svjetskom ratu. Jedino kada vladajući HDZ mora govoriti o Franji Tuđmanu, kada nas posjećuju Izraelci i Amerikanci, na dan sjećanja na Holokaust i proboj iz Jasenovca, tada se to ne nosi. U svim ostalim danima, jedina je žrtva ona bleiburška. Otuda i ovakva reakcija u Sarajevu. Da je u Hrvatskoj o prošlosti bilo govoreno jasno, ne bi Bleiburg bio politički događaj. No hrvatska vladajuća stranka je taj narativ izabrala, jer on je najlakši da se stvari uzbibaju, da se ljudi mobiliziraju, da se zaboravi na mnogo toga oko nas. Pogledajte parlamentarne izbore svih ovih ciklusa, svih trideset godina; uvijek vam je isto. Uvijek. Na svim predsjedničkim izborima postavlja se pitanje Tuđman ili Tito. Tito je mrtav 40 godina, ali je referentna točka. Zamislite kakva su to bijedna društva, ali kakve su to sjajne sredine za povjesničare koji se bave Hladnim ratom!

Slobodna Bosna: Da li na revidiranje povijesti u Hrvatskoj ima utjecaja i jačanje ultradesničarskih političkih opcija u Europskoj uniji, prvenstveno snaga takozvanih euroskeptičara i populista?

Povijesni revizionizam shvaćen na naš način, znači: svi “naši” nisu krivi, svi “njihovi” jesu. To je ujedno ponekad i jedini ili najvažniji sadržaj svih desničarskih grupacija i platformi. One koje su na vlasti, imaju i neke materijalne interese, ali vrlo malo drugih intelektualnih platformi. Takav je narativ u temeljima i stubova na kojima počiva Hrvatska: braniteljima, vjerskim zajednicama i tajkunskim političkim elitama i bit će to tako dugo dok bude donosio materijalnu korist i glasove. Tek onda možete ga povezati s populizmom i ostalim modernijim tendencijama u društvima Europe. Nikada, međutim, kada vam političari, pa i povjesničari žustro i zapjenjeno govore o zbivanjima 1945, o osudi svih totalitarizama, ne govore o onome što se dogodilo, nego o sebi 2020. „Osuđujem sve totalitarizme“ ili „Vijeće Europe donijelo je rezoluciju“, jednako vam je kao kad rasist kaže: „Moj najbolji prijatelj je crnac, ali…“ ili „Odrastao sam sa Srbima, ali…“. Između komunizma i nacionalizma puno je manja razlika, no između obje te ideologije i liberalizma, odnostno onog što Europa izgrađena na pobjedi 1945. treba biti. Sve naše zemlje europskog jugoistoka imamo malo iskustva s europskim vrijednostima, ali jako puno znamo i o komunizmu i nacionalizmu. Učenje ili neučenje iz tih povijesnih etapa najbolje vam pokazuje koliko je besmislena još jedna izreka – ona o povijesti kao učiteljici života.

(K. S.)