Anselmo Turmeda, od španskog monaha do vezira na sultanovom dvoru

Anselmo Turmeda, rođen je 1355. godine u gradu Palma na Majorci (Palma de Mallorca). Bio je franjevački svećenik, koji je kasnije prešao na islam. Veći dio svog života proveo je u Tunisu, gdje je i umro 1423. godine, i bio je jedan od rijetkih učenjaka u to doba, koji je pisao na arapskom i još nekim evropskim jezicima, među kojima je i maternji katalonski, a obzirom da je bio svećenik, vjerovatno je poznavao i latinski.

1389. godine napisao je zbirku poema Llibre dels bons amonestaments, koja je sadržila 428 poema, tri strofe koje se rimuju, a zatim jedna slobodnog stila. Njegove poeme, kao i cjelokupno djelo bile su veoma popularne u Kataloniji, a nazivali su ih „Franselme“ (fra Anselmo). U prologu djela navodi se da ga je napisao „monah Anselmo Turmeda, kojega zovu Abdala“ i nastalo je 11 godina nakon njegova dolaska u Tunis.

Kroz cijelo djelo provlači se nit  antiklerikalizma, gdje ismijava one koji vjeru doživljavaju kroz novac, konkretno ciljajući na dominikanski i karmelićanski red monaha, koji „pjeva za novac“. Namijenjeno je kršćanima i prožeto je ironijom, cinizmom prema strukturama Crkve, skepticizmom, racionalizmom, koji na razne načine kompromituje kršćansku doktrinu.

Do kraja 16. stoljeća djelo je doživjelo pet izdanja (1524, 1527, 1557, 1594 i 1584.), u 16. šest, a do danas, štampano je preko pedest izdanja.

1417. godine na katalonskom jeziku je napisao novelu Disputa de l’ase (Rasprava sa magarcem), u kojoj polemiku vode monah i magarac o ljudskoj nadmoći nad životinjama. Djelo je stilski veoma dotjerano, sa izraženim tonom antiklerikalizma. Nije sačuvan niti jedan originalni primjerak niti neko do prvobitnih izdanja, osim parcijalnih dijelova rasprave magarca i monaha, a postoje dokazi da je originalno štampano na katalonskom jeziku 1509. godine u Barceloni.

Nažalost, nijedan primjerak tog izdanja nije sačuvan, obzirom da je inkvizicija 1583. godine ovo djelo uvrstila na listu zabranjenih knjiga, pa su do posljednjeg primjerka spaljena. Zahvaljujući verziji na francuskom jeziku, djelo je sačuvano do današnjih dana. U Lionu su u 16. vijeku priređena tri izdanja ovog djela, prvo je štampano 1544., a u 1606. godine je prevedeno na njemački i štampano u Montbeliardu.

U periodu između 1405-1407. godine napisao je djelo Llibre de tres, a knjiga sadrži moralne naputke.

Također, 1420. godine napisao je veoma značajno djelo pod nazivom Tuhfat al-Arib fi al-Radd ‘ala ahl al-Salib, apologetsko djelo u kojem opovrgava kršćansku doktrinu Trojstva, a u drugom dijelu knjige govori o svom životnom putu i tome kako je od monaha iz samostana dospio do pozicije vezira u Tunisu. To je i djelo po kojem je poznat u islamskom svijetu, a doživjelo je tri izdanja na arapskom, tri na turskom i po jedno na perzijskom i španskom jeziku.

Prvi dio knjige je autobiografski i govori o njegovom putovanju od monaha do muslimana, drugi dio je posvećen sultanu iz njegovog vremena, a treći, koji je ujedno i glavni dio knjige je kritika kršćanske teološke misli, a može se podijeliti u nekoliko tematski obrađenih odjeljaka:

1. Islam je jedina istinska vjera
2. Kršćanski rukopisi su krivotvoreni (misli se na biblijske rukopise)
3. Isus nije Bog, nego poslanik i čovjek
4. Opovrgavanje ostalh kršćanskih dogmatskih ubjeđenja i nesuvislosti.

U recima koji slijede nalazi se sažetak njegovog autobiografskog kazivanja iz tog djela, a koje navodi dr.Abdul-Muhsin bin Zebn el-Mutajri u svojoj knjizi Neporecivi argumenti o istinitosti Muhammedovog, sallallahu alejh ve sellem, poslanstva.

„Znajte, Allah vam se smilovao, da moje porijeklo vodi iz grada Majorke . Moga oca su smatrali uglednim građaninom Majorke, a osim mene, on nije imao druge djece. Kada sam napunio šest godina, predao me jednom učitelju svećeniku. Pred njim sam čitao Indžil tako da sam većinu naučio u roku od dvije godine, što nije bio običaj u mom narodu. Nakon toga posvetio sam se učenju jezika Indžila i logike, što je potrajalo još šest godina. Zatim sam iz svoga mjesta otputovao u grad Loredo, kršćansko mjesto čuveno po znanju u toj regiji, koje pripada Kataloniji , u kojem se okupljaju kršćanski učenici koji žele da steknu to znanje. Njihov broj doseže hiljadu i pet stotina učenika, a o njima odlučuje svećenik pred kojim uče. U tom gradu sam šest godina učio prirodnoslovne nauke i astrologiju, da bih u naredne četiri godine ponovo učio Indžil i njegov jezik. Nakon toga otputovao sam u veliki grad Bolonju, u zemlju Emberdiju, gdje se svake godine okuplja više od dvije hiljade ljudi koji žele da steknu znanje. Svi su u istoj odori, mantilu koji je obilježje pobožnosti. Stanovao sam u jednoj crkvi čuvenog i poštovanog svećenika, starca Nikole Mortele. Ljudi su ga smatrali izuzetno uglednim zbog njegovog znanja, pobožnosti i asketizma.

U svom vremenu on se posebno odlikovao u odnosu na druge poznate kršćane, pa su se sva važna pitanja o kršćanstvu njemu postavljala, odakle god da su ona dolazila, bilo od kraljeva ili drugih ljudi. Obično bi uz ta pitanja dolazio i pokoji vrijedan poklon, što je bilo posebna želja ljudi, koji su nastojali da steknu njegov blagoslov, da prihvati njihove darove i da se time ponose.

Pred ovim svećenikom učio sam o temeljima i propisima kršćanstva. Služeći mu i obavljajući raznolike dužnosti, stekao sam njegovo povjerenje i toliko sam mu se približio da me je smatrao jednim od svojih najprisnijih prijatelja. Toliko smo postali prisni da mi je dao i ključeve svoga doma i njegovih riznica hrane i pića. Sve to mi je dao u ruke, a iz mnoštva ključeva samo je izdvojio ključ od svoje sobice u kojoj se često osamljivao. Najvjerovatnije da je u toj sobici čuvao i svoj imetak koji je dobio na poklon, a Allah najbolje zna!

Kao što to već rekoh, družio sam se s njim učeći od njega i služeći mu punih deset godina. Jednog dana se razbolio, pa nije došao na čas.

Učenici su ga čekali, koristeći vrijeme za ponavljanje nekih naučnih pitanja, sve dok se nije povela priča o Božijim riječima iz Indžila izgovorenih jezikom Isaa, alejhis-selam, gdje se kaže da će nakon njega doći vjerovjesnik po imenu ‘Hvaljeni’ . Počeli su raspravljati o tome koji je to vjerovjesnik, pa je svako od njih nešto kazao shodno svome znanju.

Razvila se žustra diskusija i polemika o navedenoj temi. Naposljetku, raziđoše se bez saznanja i bilo kakve koristi. Kada sam stigao u svećenikov dom, upita me: ‘Kako ste proveli današnji dan, jeste li šta istraživali u mojoj odsutnosti?’ Obavijestio sam ga o razilaženju u pogledu imena ‘Hvaljeni’, i prenio mu raznolika mišljenja koja su iznesena. On me upita: ‘A kakvo je bilo tvoje mišljenje?’ Rekoh: ‘Odgovorio sam onako kako je na tu temu kazao taj i taj sudija u svome komentaru Indžila.’ ‘Nije loše, blizu si bio!’, reče mi sveštenik. ‘Taj i taj je pogriješio, a bio je blizu tačnog odgovora. Istina je sasvim drugačija, jer tumačenje tog časnog imena mogu dati samo veliki učenjaci, a vi još uvijek nemate dovoljno znanja!’, reče. U tom času pohitah ka njegovim stopalima, pa ih počeh ljubiti, te rekoh: ‘Gospodine, vi dobro znate da sam vam došao iz dalekog mjesta, te da sam vam na usluzi evo već deset godina. Vašom zaslugom stekao sam mnogo znanja koje se ne može ni izbrojiti! Da li biste bili ljubazni da me podučite i o ovom imenu?!’ Tada je starac zaplakao, pa mi kroz suze rekao: ‘Sinko moj, tako mi Boga, toliko si mi drag i toliko te volim zbog tvoga nesebičnog požrtvovanja da mi budeš na usluzi. Znanje o ovom imenu krije veličanstvene koristi, međutim, zaista se bojim za tvoj život zbog tog imena… Bojim se da bi te istog trenutka kršćani ubili!’ Zamolih ga: ‘Gospodine, neću govoriti ni o čemu što mi u povjerenju kažete, osim ako mi to vi zapovjedite, tako mi velikog Boga, tako mi istine Indžila i onoga koji ga je donio!’

Reče mi: ‘U redu. Znaj, sinko, da je ‘Hvaljeni’ jedno od imena Muhammeda, vjerovjesnika muslimana. Njemu je spuštena četvrta knjiga spomenuta u riječima Danijela, alejhis-selam. On je izvijestio da će njemu biti spuštena ova knjiga, te da je njegova vjera – jedina prava vjera, i da su njegovi sljedbenici – pročišćeni narod koji je spomenut u Indžilu.’

Rekoh: ‘Pa, kakvo je vaše mišljenje o vjeri ovih kršćana?’ ‘Sinko moj, da se kršćani drže prvobitne Isaove vjere, slijedili bi Božiju vjeru, jer je Isaova i vjera svih vjerovjesnika Allahova vjera koju su kršćani izmijenili i zanijekali’, reče mi. Upitah: ‘Gospodine, šta trebam učiniti da bih se spasio?’ Reče mi: ‘Sinko moj, trebaš prihvatiti islam kao svoju vjeru.’ ‘Da li će biti spašen onaj koji ga prihvati?’, upitah ga ja, a on mi reče: ‘Da, bit će spašen i u ovosvjetskom i u budućem životu.’ Upitah ga: ‘Gospodine, razuman čovjek će uvijek odabrati ono što je najbolje za njega. Ako ste spoznali vrijednost vjere islama, šta vas to sprečava da ga vi prihvatite?’

‘Sinko moj, Bog mi nije podario ovu spoznaju u mladosti, već tek u poznim godinama, kada je moje tijelo već oronulo. Da mi je Bog dao uputu u tvojim godinama, sve bih napustio i prihvatio istinsku vjeru.

Ljubav prema ovosvjetskom životu je izvor svih grešaka, a i ti si svjestan moga ugleda, slave, bogatstva i naklonosti koju uživam među kršćanima. Kada bi se primijetio bilo koji trag islama u mom životu, veoma brzo bi me ubili. Ako zamisliš da pobjegnem među muslimane i tako se od njih spasim, pa im kažem: ‘Evo mene, postao sam musliman!’, rekli bi mi:

‘Od ulaska u pravu vjeru samo si sebi pomogao, pa nam nemoj prigovarati zbog svog ulaska u islam jer si se njime spasio Božije kazne!’ Nakon toga bih ostao među njima kao oronuli i siromašni starac sa devedeset godina života. Ne poznajem njihov jezik, a oni ne bi poznavali moje pravo koje imam kod njih.’ Rekoh: ‘Gospodine, da li je to savjet da odem u muslimansku zemlju i prihvatim njihovu vjeru?’ Reče: ‘Ako si razuman, ako želiš da budeš spašen, onda požuri da to i učiniš, čime ćeš ostvariti blagodati ovosvjetskog i budućeg života! Međutim, sinko moj, o ovome što smo pričali nikome nemoj govoriti, čuvaj to kao svoju veliku tajnu.

Ako bi od tebe nešto osjetili, kršćani bi te u tren oka ubili, a ja ti ne bih mogao priteći u pomoć. Ne bi ti ni koristilo da se pozoveš na moje mišljenje, jer ja bih ga porekao, a moj sud o tebi priznatiji je od tvog suda o meni. Ukoliko se bilo što pročuje, znaj da sam ja čist od toga!’

Tada sam se zarekao da ću postupiti onako kako je od mene tražio!

Nakon toga pripremio sam se za putovanje i oprostio se sa njim. Prilikom odlaska, izgovorio je lijepe molitve za mene. Uputio sam se ka svome gradu Majorki, a nakon toga sam otputovao na Siciliju gdje sam ostao pet mjeseci čekajući brod kojim bih otplovio ka muslimanskoj zemlji. Konačno je pristao brod koji je plovio za grad Tunis, pa sam u predvečerje otputovao sa Sicilije. U Tunis smo pristali prije podne. Odmah po dolasku u Tunis, o meni se pročulo u krugu kršćanskih svećenika i trgovaca iz tog kraja. Dođoše pred mene i povedoše me svome domu. Kod njih sam boravio četiri mjeseca, u obilju blagodati koje su mi pružili svojim gostoprimstvom. Nakon toga sam ih upitao da li u sultanovom dvorcu ima neko ko poznaje jezik kršćana. U to vrijeme sultan bijaš naš prvak Ebul-Abbas Ahmed, Allah mu se smilovao. Kršćani mi kazaše da u sultanovom dvoru ima jedna fina i ugledna osoba, dr. Jusuf, sultanov liječnik, koji se smatra jednim od sultanu bliskih i najposlušnijih ljudi. Toj informaciji sam se mnogo obradovao. Raspitao sam se o kući tog ljekara, pa su mi je pokazali.

Konačno sam se sa njim i susreo, i objasnio svoj slučaj i razlog dolaska. Čovjek se tome neobično mnogo obradovao, naročito zbog toga što će vrhunac ovog dobrog djela – mog prihvatanja islama, biti okončan njegovim posredstvom. Uzjahao je svog konja i odveo me sultanu.

Kada je došao kod njega, obavijestio ga je o susretu sa mnom, pa je zatražio dozvolu da i ja uđem. Došao sam pred sultana, a prvo što me je upitao bilo je koliko imam godina. Rekoh mu da imam trideset i pet godina. Zatim me je upitao o tome koje sam nauke izučavao, pa sam ga obavijestio. Reče mi: ‘Dobro nam došao, primi islam sa Allahovim blagoslovom!’ Obratio sam se prevodiocu, spomenutom ljekaru:

‘Reci sultanu da se uvijek dešava da, kada neko izađe iz vjere, sljedbenici te vjere počnu ružno govoriti o njemu i opovrgavati njegova mišljenja.

Želio bih da budete toliko dobrostivi i ljubazni da u svome prisustvu okupite kršćanske trgovce i svećenike, da ih upitate i od njih čujete šta će o meni kazati. Nakon toga ću, ako Bog da, prihvatiti islam.’ Uz posredstvo prevodioca, reče mi: ‘Tražio si isto ono što je nekada zatražio Abdullah ibn Selam od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.’

Nakon toga pozvao je kršćanske svećenike i njihove trgovce, a mene je uveo u odaju koja je bila u neposrednoj blizini okupljenih kršćana.

Kada kršćani uđoše, on ih upita: ‘Kakvo je vaše mišljenje o novom svećeniku koji je stigao na posljednjem brodu?’ Rekoše mu: ‘Gospodaru, to je veliki učenjak naše vjere. O njemu su naši prvaci kazali da još nisu zapamtili kršćanina da je na njegovom stepenu znanja u pogledu svjetovne i vjerske naobrazbe!’ ‘Šta biste o njemu rekli ako bi prešao na islam?’, upita ih. Rekoše: ‘Utječemo se Bogu od toga, on to nikada ne bi učinio!’ Kada je saslušao šta su o meni kršćani kazali, pozvao me je da uđem. Došao sam pred sultana i u prisustvu kršćana donio šehadet – svjedodžbu o istini.

Njihova lica odjednom postadoše smrknuta. Rekoše: „Na ovo ga nije navelo ništa drugo do želja za ženidbom, jer se naši svećenici ne žene!’ Izašli su tužni i razočarani.

Sultan, Allah mu se smilovao, propisao mi je da za svaki dan u jednoj ustanovi dobivam platu u iznosu od četvrtine dinara i vjenčao me sa kćerkom hadžije Muhammeda es-Saffara. Kada sam odlučio da je k sebi dovedem i s njom stupim u odnos, darovao mi je stotinu zlatnih dinara i novu i lijepu odjeću. Oženio sam se i sa njom živio. Rodila mi je sina kojeg sam nazvao Muhammed (Hvaljeni) zbog berićeta u imenu našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.“

Abdullah Al-Tardžumani Al-Majorki je umro u Tunisu 1423. godine.

Piše: Resul S. Mehmedović
Dialogos.ba