Tumač manje poznatih riječi, fraza, izreka i pojmova u Enciklopediji Bošnjaka autora dr. Nazifa Veledara

TUMAČ MANJE POZNATIH RIJEČI, FRAZA, IZRAZA I POJMOVA u ENCIKLOPEDIJI BOŠNJAKA autora dr. Nazifa Veledara:

Ahmići, u Središnjoj Bosni (Masakr u Ahmićima) – Prema podacima Haškog tribunala u predmetu „Kordić i Čerkez“, 16. aprila 1993. godine, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO-a), u Ahmićima, su ubili 116 civila Bošnjaka, među kojima 32 žene i 11 djece. Najmlađa žrtva je beba od 3 mjeseca. Pored ostalih, žive su zapalili majku i njeno četvero djece. Spaljeno je 180 bošnjačkih kuća, u mnogima su spaljeni ubijeni ili živi Bošnjaci. Minirana je džamija pored koje su pozirali britanski vojnici iz sastava Ujedinjenih nacija – pokazujući prljavo lice Evrope. Kodni naziv ove „akcije“ je bio „48 sati pepela i krvi“. Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima zločin protiv čovječnosti.

arijanizam – monoteističko učenje – sljedbenici Isaa, a. s., kao Božijeg Vjerovjesnika, a ne kao Isusa Boga (po evropskim kršćanskim povjesničarima arijanizam je kršćanska hereza koja je nijekala božanstvo Isusa Krista, tako da arijanizam nisu promatrali kao monoteističko vjersko učenje), monoteizam koga je ukorijenio učenik Aristotela Aleksandar Veliki (Aristotel je teoretski obradio, a Aleksandar Veliki u praksu proveo je jedan viši nivo monoteističkog učenja nego prethodno monoteističko učenje od Mojsija) od 336. p. n. e. do 323. p. n. e., od prvog stoljeća n. e. oblikovao se (nadgradio) Objavom Isau, a. s., da bi ga Arije u IV stoljeću n. e. učinio državotvornom religijom kao arijanizam, a od polovine VII stoljeća arijanizam će se ponovo oblikovati (nadgraditi) novom završnom Allahovom Objavom Muhammedu, s.a.v.s., kao islam; arijanizam je dobio ime po Ariju (250 – 336)

Avdića džamija u Planoj, na tromeđi puta Bileća-Gacko-Stolac, u Hercegovini – izgrađena 1617. godine A. D. (1026. A. H.), danas nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine; hrišćani su je srušili tri puta (18. stoljeće, 1941. i 1992. godine) i tri puta je obnovljena: 18. jula 1795. A. D. (1. muharema 1210. A. H.), 1964. i 2013. godine.

Begzadići (begzade-plemenit) – jedna od najuglednijih begovskih (plemićkih) porodica iz Skočića kod Zvornika, koja je imala posjede s obje strane Drine sve do Fruške gore; krajem XIX stoljeća gubi se izvorni naziv porodice i danas više ne postoji pod tim prezimenom, nego kao njeni pojedini ogranci: Hadžinurbegović, Tahirbegović, Osmanbegović i Hasanbegović; tipičan je primjer kako su neke bošnjačke porodice gubile izvorna prezimena

bektašije – derviški red koji je osnovao Hadži Bektaš Veli, rođen u Nišaburu u Horasanu, izvorištu sufizma, a preselio na ahiret prije 1277. godine; upućivao je Turkmene postulatima sufizma i bio je popularan u čitavoj Anadoliji; autor na arapskom jeziku djela Makalat-i sufiyane i djela Velayetname

Borač (Bosna) i Drugi svjetski rat – u Borču su počinjeni teški ratni zloćini; u dogovoru četničke komande i Vrhovnog štaba NOP-a, 17. i 18. 4. 1942. godine, črtnici i partizani zajednički su napali Bošnjake Borča i ubili su 250 civila Bošnjaka i 50 sa oružjem. Ostali Bošnjaci su protjerani. Mnogi Bošnjaci su spaljeni u kućama koje su zapaljene.

Bosanac – čovjek koji pripada državi Bosni i Hercegovini (Bošnjanin, Bošnjan, Bošnjak i Bosanac su sinonimski nazivi za matični narod Bosne, identičnog su značenja, svi označavaju matični etnos u zrmlji Bosni u različitim periodima historije Bosne. Svi imaju istu osnovu Bos- , na koju se dodaju različiti sufiksi, odnosno nastavci. Kod Bošnjanin, Bošnjan i Bošnjak završno „s“ iz osnove Bos- ispred nastavka -(n)jak i nastavka –janin te nastavka –jan vremenom je prešlo u „š“ procesom asimilacije po mjestu tvorbe jednačenja. I etnik Bosanac tvori se od iste osnove Bos- na koju se dodaju sufiksi.)

Čengić Vila – četvrt Sarajeva; dobila je ime po Derviš-paši Čengiću Dedagi koji je imao ljetnikovac na današnjoj Čengić Vili; posljednji mejdan u Hercegovini pred dvjema vojskama, podijelio je Derviš-paša Čengić Dedaga s Dragom Kovačevićem i odnio mejdan

četnik – pripadnik četničkog pokreta Draže Mihailovića u Drugom svjetskom ratu; srpske vojne postrojbe u ratu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj 1991 – 1995. godine; Prema izvještaju Pavla Đurišića, Draži Mihailoviću, u februaru 1943. goddine, samo u Limskoj dolini u Sandžaku četnički odredi JVuO izvršili su genocid nad 9200 Bošnjaka (muslimana). Od njih 9200 bili su žene, djeca i starci 8000 lica, a 1200 ubijenih bili su civili Bošnjaci vojno sposobni.

Ćišić Husein Husaga – borac ja dostojanstvo i ravnopravan status Bošnjaka u drugoj Jugoslaviji; na zasjedanju Ustavotvorne skupštine 1946. godine podnio je amandman na Ustav Federativne narodne republike Jugoslavije (FNRJ) i javno istupio protiv negiranja Bošnjaka na ravnopravan tretman u nacionalnoj politici nove Jugoslavije; njegov amandman nije usvojen; jedini je poslanik koji je glasao protiv Ustava Federativne narodne republike Jugoslavije.

Defterdarija Abdulah-paša Sarajlija – bosanski patriota, koji, kada je morao izabrati: ili da preda Pounje Austriji ili da popije čašicu otrova, izabrao je ovo drugo; bio je petak 1. rebiul-ahira 1199 / 12. januar 1785. godine, nakon klanjanja dnevnog namaza, Abdulah-paša Defterdarija je tri puta izgovorio poznate riječi: „Baš vererum, bir taš verem“, što u prijevodu znači: „S ramena ću glavu dati, a kamena jednog ne dam“ i ispio čašicu otrova pred sultanovim ulakom

devširma – danak u dječacima, mobilizacija djece u janjičare i carske službenike, odabir sposobne kršćanske muške djece iz Osmanskog carstva koja su se preobraćala u islam i obučavala za janjičare i carske službenike; ali iz Bosne su odabirani samo muslimanski dječaci jer je tako naređeno Janjičarskim zakonom (op. a.)

„Djelidba“, komedija – 1947. dramsku predstavu „Djelidba“ (autora Skendera Kulenovića), koja je ogolila srpsko-hrvatsku neiskrenost prema postojanju Bosne i Hercegovine, uz zloupotrebu bosanskohercegovačkih pravoslavaca i katolika da bi se došlo do željenog cilja, njenog nestanka, salu Narodnog pozorišta u Sarajevu demonstrativno napustio je čitav tadašnji politički vrh Bosne i Hercegovine, jer im je zasmetala istina.

Dobri Bošnjani – „Dobri Bošnjani“ „dobri ljudi“ ili „boni homines“ – pridjev dobar, lat. bonus je bosanski povijesni ekskluzivitet jer u historijskim izvorima Srbi, Hrvati ili Dubrovčani nikada nisu upisani sa tom pridjevskom sintagmom: kao „dobri Srbi“, „dobri Hrvati“ ili „dobri Dubrovčani“; Bošnjani, Bošnjaci, Bosanci, narod srednjovjekovne države Bosne

Isa – Isus, jedan od pet najvećih Božijih Poslanika; po Kur'anu, on je rođen bez oca, Gabrielovim (Džebrail) nadahnućem njegovoj majci Merjemi (Mariji); imao je moć da stvari oživi, da slijepe obdari vidom, da oživi mrtve, da ozdravi bolesne; u divanskoj poeziji spominje se s takvim osobinama

Isević Muhamed Emin (umro 1816) – radikalni kritičar Osmanskog carstva, a u pozadini te kritike stoji bošnjačka samosvijest i bosanska samosvijest o Bosni kao zasebnosti, sa vlastitom kulturom, jezikom, tradicijom i identitetom. On strogo ističe etničku i političku pripadnost zemlji Bosni, kao domovini svih njenih stanovnika, nastupajući sa pozicija odbrane i muslimanskog i kršćanskog stanovništva, jer u njemu progovara osjećaj unutarbošnjačke konvergencije i međuvjerske tolerancije.

janjičari – regularna pješadija koju je direktno plaćala Osmanska carevina, osmanski vojnik koji je to postao preko institucije devširme, ali od sredine 17. stoljeća regrutirali su se u tu svrhu obični muslimani; specijalna pješadija u Osmanskom carstvu koju je osnovao sultan Orhan 1328. godine. Od 1402. popunjava se kroz “devširmu” – prikupljanje zdrave, mlade, lijepe i dobro vaspitane djece i mladića pokorenih hrišćanskih naroda. Danak plaćanja u dječacima zvani „Danak u krvi“ poznat pod turskom riječju devširma u biti je bezdušan postupak, ali nije postojao u Bosni jer je Janjičarskim zakonom određeno da se u Bosni uzimaju samo muslimanski sinovi. Ukinuti su uvođenjem redovne turske vojske (nizama) 1826. za vladavine sultana Mahmuda II.

mevlevije – jedan derviški red (tarikat), mevlevijski derviški red, hazreti pir mevlevija je Mevlana Dželaluddin Rumi (Belh, 30. septembra 1207 – Konya, 5. džumadel-ahira 672 / 17. decembra 1273, u vrijeme zalaska sunca; mevlevije su ovu noć nazvali Šeb-i Arus); njegov otac je Muhammed Behauddin Veled (poznatiji pod nadimkom Sultanu-l-ulema) čija je majka bila princeza iz Harezmšah dinastije Melike-i Džihan Ementullah, a majka Rumija je bila Mumine Hatun, kći vladara Belha. Zbog mongolske najezde sele iz Belha i nastanjuju se u Konji (Konya postaje prijestolnica Seldžuka 1288). Na putovanju susreću Feriduddina Attara koji je uočio posebnu nadarenost mladog Dželaluddina, a Muhjiddin ibn Arebi (1165-1240) s kojim su se susreli prilikom obavljanja hadža, predviđa mu sjajnu budućnost. Jedan od najvećih prijatelja Dželaluddina Rumija bio je Šemsi Tebrizi (pravo mu je ime Šemsuddin Muhammed, a nadimak Šemsi Perende / Leteće Sunce). Šemsi Tebrizi odlazi iz Konje u Siriju. Dželaluddin je osjetio toliku čežnju da se okretao oko sebe tražeći ga. Kažu da je od tada pošeo sema koji simbolično prikazuje čežnju prema Bogu, tj. sve se u svemiru okreće iz čežnje (aška) prema Bogu.

Morlaci (Morlacchi ili Valacchi, grč. mauros-crn + vlachos-Vlah; tur. Karavlah-crni Vlah) – Vlasi s mora, Vlasi koji su prešli iz Bosne u Dalmaciju i borili se na strani Mletačke republike (”Krilatog lava”), koji se danas izjašnjavaju kao Srbi ili Hrvati; „Nisu svi Vlasi (ili na italijanskom Morlaci) bili istog porekla, nisu iz istih regija došli u Dalmaciju i nisu bili samo pravoslavni. (…) Pored katolika, bilo je i Vlaha muslimana, a izgleda i bogumila u Bosni. Poznati italijanski istoričar Đuzepe Praga beleži da su se u drugoj polovini XVIII veka na obroncima Dinarskih planina nalazili doseljenici stočari pravoslavne vere koji su još govorili romanski.“ (Bogumil Hrabak, „Srbi u Dalmaciji i Boki Kotorskoj od početka XVI do kraja XVIII veka“, zbornik Srpski narod van granica SR Jugoslavije od kraja XV veka do 1914. godine, Beograd, 1996, str. 49)

nacionalni pokreti Srba i Hrvata – javljaju se sredinim XIX stoljeća i od tada se vodi permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskog teritorija; počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci; proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao te danas predstavlja osnovnu smetnju razvoju ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske sredine.

obilježavanje mjesta ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata – Nataša Čengić, rođena Zimonjić, članica SKOJ-a i učesnik NOP-a, učestvovala je sa omladinom u prikupljanju posmrtnih ostataka ubijenih civila muslimana (Bošnjaka) u Foči 1944. godine, očekujući da će se te žrtve ljudski ukopati i da će se dostojno obilježiti mjesta ratnih zločina (pokolja). No međutim, kada je njen muž upitao Uglješu Danilovića da se ta stratišta dostojno obilježe, ovaj mu je odgovorio: „Da se muslimanske (bošnjačke) žrtve neće obilježavati, jer u tom slučaju neće biti pomirenja“, svjedočila je Nataša Zimonjić-Čengić (čijeg sina Gorana Čengića su ubili srpski zločinci 1992. godine u Sarajevu) i uz to dodala: „A svaka srpska kost je obilježena.“

poziv na linč muslimana (Bošnjaka) – crnogorska politika netrpeljivosti prema muslimanima (Bošnjacima) svoju morbidnu politiku crpi iz djela “Gorski vijenac”, epopeje genocidu, napisanog 1847. godine, autora Petra Petrovića Njegoša, koji piše:

“Nego udri dok mahat ne možeš,

A ne žali ništa na svijetu!

Sve je pošlo đavoljijem tragom,

Zaudara zemlja Muhamedom.

Trijebimo gubu iz torine!

Nek propoje pjesme od užasa,

Oltar pravi na kamen krvavi.”

Sinjska alka – narodna ratnička igra kojom Sinjani slave pobjedu nad Turcima, odnosno muslimanima. Takve narodne igre kao sjećanje na pobjedu nad muslimanima, susreću se u cijeloj južnoj Evropi, od Španije preko južne Italije do Dalmacije. Međutim, nigdje u muslimanskom svijetu nema takvih ratničkih igara organiziranih tim povodom, jer rat je zlo za sve ljude i civilizacije.

snohačenje – običaj kod Srba (Vranjski kraj i širi dijelovi Srbije; običaj je opisao Bora Stanković u romanu „Nečista krv“, op. a.), da svekar, pošto oženi maloljtnog sina sa starijom djevojkom opći sa snahom sve dok sin ne sazri, pa čak i kasnije, tako da se često dešavalo da snahe rađaju djecu koja su potomci i svekra i sinova.

Vlah – za muslimane je Vlah svako ko nije musliman, za katolike je Vlah svaki pravoslavac, a u Srbiji zovu Rumunje Vlasi; Vlah je etnički termin. „U Dalmaciji građani i varošani i ostrvljani zovu Vlahom svakoga seljaka sa suhe zrmlje, koje mu drago vjere, a što se našljem jezikom onamo zove Vlah, ono se talijanskijem i po onome njemačkijem zove Morlak (Morlacco). Riječ ova Vlah onamo nije nikakva pogrda, jer i sami Vlasi za sebe reknu, n. p. kada se kakav pravda da kakvoga gospodina nije dočekao ili ugostio kao što treba: ‘oprostite gospodine, mi smo Vlasi, u vlaškijem kućama ovako se živi.“ (Vuk Karadžić, „Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima“, Beč, 1852, str. 68)

FB: Nazif Veledar