Ciljevi rekuperacije
U jednom momentu sam pomislio da moji dugogodišnji napori da se postigne napredak u izgradnji jedne, našoj zemlji i ljudima koji u njoj žive, realne demokratske političke perspektive, za mog života neće biti ostvareni i da, u suočavanju s tom činjenicom, za mene nema više ni smisla ni razloga da se bavim uzaludnim poslom nastojanja da postignemo taj cilj.
Do tog pesimističnog zaključka sam došao iz dva razloga. Prvi mi se nametnuo iz činjenice da takav napredak nije ostvaren za posljednjih dvadeset i šest godina, unatoč silnim žrtvama našeg naroda i mada su stranke s podrškom bošnjačkog izbornog tijela vodile najvažnije državne poslove i imale najveći i najodsudniji utjecaj na razvoj zbivanja.
Drugi, pak, došao je kao posljedica onoga što smo ne samo ja nego i cijela naša javnost s ozbiljnom nadom i radošću pozdravili kao veoma važan i odsudan iskorak naše politike u budućnosti. To se desilo kada je postignut dogovor o koaliciji stranaka SDA i SBB, iako je taj sporazum de facto bio doveden u pitanje, jer je u času njegovog donošenja, odmah i kao neka vrsta odgovora na pitanje o ozbiljnosti ljudi koji su ga uspostavili, njegovoj osnovanosti i trajnosti, došlo do nerazumnog i u svakom smislu, a to znači i na prvom mjestu, pravnom i političkom, ali i moralnom pogledu, do sumnjivog progona glavnog aktera ovog iskoraka i dugogodišnjeg nosioca nove politike odgovornog ponašanja u našem političkom životu.
Smatram ipak da je stvar tog sporazuma vrijedna toliko da se njome, uprkos sumnji, svi pozabavimo i to na ozbiljan, temeljit i odgovoran način, bez politički šićardžijskog ponašanja i u jedinom kontekstu u kojem je moguće postići ciljeve koji su apsolutno prioritetni za sve nas građane ove zemlje, a pogotovo za Bošnjake.
Jer, Bošnjaci se, ukoliko ne bi bili postignuti ciljevi rekuperacije naše države kao cjeline i u svim relevantnim poljima naših odnosa, nemaju čemu nadati, nemaju šta tražiti u smislu jedne sigurne budućnosti i ostvarenja stvarne, a ne fiktivne kolektivne ravnopravnosti.
Ako dva bitna aspekta ljudskih i političkih prava nisu usko povezana i koordinirana, i formalno i sadržajno, tada se priznavanje prava svodi na isključiva prava na ravnopravnost nacionalnih političkih oligarhija, tako da svođenje ljudskih prava na prava kolektiviteta ne znači ništa drugo nego rezervaciju prava upravljanja nacionalnim životom vladajućim oligarhijama, a ne narodu kao zbiru individua koji je u svakom demokratskom sistemu osnov i nosilac svih političkih prava.
Dugo je očekivana koalicija jednog pravog političkog saveza, jedne koalicije programa, a ne postizanja kratkoročnih ciljeva koji se svode na održanje na vlasti, koja se u uvjetima u kojima mi danas živimo uvijek nužno svodi na kratkotrajni savez za ostvarenje isto tako kratkotrajnih političkih i ekonomskih ciljeva. Bošnjačka javnost svojom reakcijom na stvaranje ovog partnerstva dala je jasno na znanje da želi trajnu, stratešku i sadržajnu koaliciju koju jedino smatra bitnim iskorakom i napretkom bošnjačkog političkog mišljenja, te je bila izuzetno obradovana viješću da je između dvije najveće i najutjecajnije bošnjačke stranke ovog momenta naše historije, SBB-a i SDA, postignut kvalitetan, a to znači sveopći i programski utemeljen sadržajni sporazum i uspostavljena koalicija koja osigurava stabilnu i sigurnu vladavinu.
Duh historije
I to ne samo na prostoru Federacije nego, budući da je Federacija ipak ključni dio naše zemlje, ova koalicija, ukoliko se bude razvijala u pravcu kojim bi morala ići ako misli odista da rješava bitna pitanja, sigurno će imati sve veći značaj i utjecaj na ukupna kretanja u našoj zemlji i njen konačni izlazak iz sadašnjeg sveopćeg ćorsokaka koji je, da kažemo i o tome istinu, zatvoren s obje strane tog sokaka. A, zatvaraju ga i oni koji sve upornije i bezobzirnije osporavaju pravo Bosni i Hercegovini da bude normalna, demokratska država s efikasnom upravom koja u bitnim aspektima ljudskog života i ljudskih prava djeluje na cijelom državnom teritoriju i ostvaruje bitni aspekt tih prava, a to su jednaka prava svih građana na cijelom teritoriju i unutar cjelokupnog političkog i pravnog sistema.
Naime, bitna sadržajna i strateška orijentacija jedne nove i apsolutno nužne politike sastoji se u vraćanju problema funkcioniranja naše države u cjelini u centar političkog interesa i pozitivnog djelovanja, te snažnijoj akciji protiv onih koji u potpunosti osporavaju rekuperaciju Bosne i Hercegovine kao normalne demokratske države, ali i onih koji ne vide i ne znaju da nađu onaj put koji vodi ka izlazu iz te situacije i koji može biti prihvatljiv za sve građane, sve narode i sve politički misleće ljude u Bosni i Hercegovini.
Kao čovjek kojem je usud dodijelio tužnu sudbinu da bude svjedok i aktivni učesnik historije stradanja i naše zemlje i naših ljudi od 1941. godine do današnjih dana, u čemu sam vjerovatno jedan od malo njih koji su još živi i još k tome misaono aktivni, imam mogućnost da vidim širi historijski dijapazon zbivanja u kojima smo bili objekt djelovanja raznih ideja, zamisli i snaga koje su dominirale na svjetskom političkom, kulturnom i društvenom prostoru zadnjih sedamdeset i pet godina.
A treba da se zna, što današnji političari uglavnom ne znaju, ili imaju jednostran uvid u historijski okvir unutar kojeg smo mi doživljavali svoju političku i ljudsku sudbinu, da čak traže da uopće ne gledamo unazad i ne učimo iz naše historije, mada je upravo iskustvo te historije i svijest o onome što je unutar nje bilo dobro, a šta loše, apsolutno nužna za razumijevanje onog što se zbiva, a pogotovo za nalaženje puteva koje jednom narodu i jednoj zemlji historija uvijek otvara. Jer, njen cilj, kako je to utvrđeno prije dvije stotine godina, nije da zatvara puteve razvoja slobode i napretka, nego da ih otvara, kako je to veliki Hegel rekao kad je utvrdio da je smisao djelovanja svjetskog duha koji dirigira svjetskim procesom ostvarenje napretka slobode.
Zbog toga je važno shvatiti da od naše kulture, koju smo mi, nažalost, stavili na apsolutnu marginu života i značenja, stanja našeg duha i razumijevanja historije, ovisi i naša sposobnost da pronalazimo rješenja za najvažnija pitanja koja nas kao ljude, individualno i kao društvo kolektivno muče i stvaraju od nas mučenike ili slobodne ljude. Stoga se moramo zapitati šta od nas zahtijeva duh historije i koji su to principi i zakoni našeg ponašanja koji odgovaraju smislu ovog momenta historije u kojoj se krećemo.
( Avaz)
