Fra Marko Oršolić: “Kad god je religija bila apriorni
legitimator suvremene vlasti ili kad god nije vjerska zajednica bila odvojena od religije, teologija od ideologije, odnosno vjera od dnevne politike, religije i njene institucije bi se lako pretavarale u mač, gubeći i autentični sadržaj mosta.”
Njemački filozof Karl Jaspers je jednom prilikom zapisao:Jedinstvo vjere koje ne postoji kao općepoznato, jest zamislivo kao ideja u međuljudskim komuniciranjima. Naša povijesno utemeljena raznolikost ukorijenjena je u onom zajedničkom temelju, iz kojeg svi potječemo. Ovdje se nalazi i onaj povijesni temelj koji nas povezuje u prošlost, a sada u raznolikost usmjerava jedne prema drugima.
Ništa se vrijedno u drugim religijama ne treba negirati, ali i ništa bezvrijedno nekritički prihvatiti.
Hans Küng, O dijalogu
Participacija religije u povijesti je bila i povijesna
(zlo)upotreba religije u svjetovne svrhe.
Esad Ćimić, Vjeronauka – pro et contra
… u stvarima koje se primarno ne tiču drugih poželjno je da se afirmira individualnost.
J. S. Mill, On liberty
“Niti jedna Crkva i ideologija ne mogu zamijeniti unutarnju gestu ljubavi koja nas spašava” – Teresa Forcades – “Najradikalnija časna sestra Europe” – “Ono što Bog, kako ja čitam Bibliju, iz nje poručuje jest: Ja sam tu da hodam s vama ali ne na način da poništavam vašu slobodu”.
Njena razmišljanja su:
– “Vjera i sloboda – je li to kontradikcija? Mnogim ljudima jest, jer sloboda karakterizira modernost, a modernost karakterizira stav odbijanja da nama upravljaju institucije”
– “Definicija slobode koja mi se najviše sviđa jest da je slobodno društvo ono društvo ili institucija gdje su oni koji donose odluke isti oni koji ih i provode. Drugim riječima, ako ja moram nešto učiniti, ja sam dio tog procesa donošenja odluke”
– “Život znači razvijati vlastitu originalnost, ta originalnost je ono što Bog njeguje u svima nama”
– “Niti jedna Crkva, obred ili ideologija ne mogu zamijeniti unutarnju gestu slobodne ljubavi koja nas spašava i može spasiti svijet”.
Knjiga “Vjera u dijalog: sekularno i religijsko u razgovoru” zbornik je intervjua što su 2014. i 2015. objavljivani u Novome listu, te prijepisa javnih tribina koje su u istome razdoblju, od rujna 2014. do svibnja 2015. godine, održane na Filozofskom fakultetu i Art kinu, pod zajedničkim naslovom “Religija i javnost na Filozofskom fakultetu u Rijeci”.
Kako u predgovoru, naslovljenom “Pluralizam u (ne)slaganju”, objašnjavaju urednici Grozdanov i Zelič, nakana tih javnih razgovora – koje je inicirao tadašnji dekan Filozofskog fakulteta u Rijeci Predrag Šustar – bila je “propitati mjesto i ulogu religijskog argumenta u javnoj sferi”, te “ponuditi drugačija gledišta (…) u odnosu na stavove koji prevladavaju u hrvatskom javnom prostoru”.
Jer, dijagnosticiraju urednici, “javni prostor u Hrvatskoj, pogotovo po pitanju religijskih stavova, često je ispunjen monološkim oblicima iznošenja svojih gledišta”, pa “religijsko i sekularno ne ulaze u dijalog, već se u monološkoj formi suprotstavljaju jedno drugome kao suprotno na svim vrijednosnim razinama”.
Katolički se identitet tako “percipira kao suprotstavljanje homoseksualnom ponašanju, pravu na pobačaj i označava bivanje nacionalistom s jasnim političkim preferencijama”, dok se, s druge strane, “kritika takvih stavova često percipira kao kritika same religije”. Urednike knjige, pak, vodilo je duboko uvjerenje da “ateist i vjernik mogu (…) zajedno raditi na promicanju zajedničke slike boljeg društva”, a “sekularni prostor predstavljati zajedničko tlo na kojemu i vjernici i nevjernici, kao i svi oni između toga, mogu zajednički doprinijeti razvoju ljudskog društva”.
Knjiga to nedvojbeno i dokazuje, neugodnoj svakidašnjici usprkos. U tome je, istodobno, njezina veličina i njezina prostodušnost. Na prvi pogled, suprotstavljeni su svećenici i teolozi s jedne, te ateistički intelektualci s druge strane.
No ono što ti ljudi govore nerijetko zamjenjuje uloge, pa se svećenici i teolozi pretvaraju u najžešće kritičare crkve i religije, dok se ateistički pisci – u javnosti katkad doživljavani kao samo utjelovljenje onog ničeanskog Antikrista – zaodijevaju retoričku halju branitelja izvornoga kršćanstva.
Riječ je, istodobno, o nekima od najuglednijih imena među onima što ih se na jednome mjestu u knjizi naziva “časnim izdajnicima”: s crkvene strane, u knjizi su fra Ivan Šarčević, sveučilišni profesor teologije i gvardijan franjevačkoga samostana Svetog Ante na Bistriku u Sarajevu, koji razgovara s novinarom, pjesnikom i piscem Predragom Lucićem.
Tu je fra Drago Bojić, bivši profesor na katoličkoj teologiji i urednik časopisa Bosne Srebrene “Svjetlo riječi” u razgovoru s novinarom, utemeljiteljem Feral Tribunea Viktorom Ivančićem.
Njemački teolog Norbert Reck govori o konceptu “homoseksualnosti” kao rasističkome, za razliku od “gay” pristupa životu, koji “vjeruje u slobodu i pravo svakog ljudskog bića da živi život koji mu/joj najbolje odgovara”.
Njemačka teologinja Regina Ammicht-Quinn govori kako je “naravno” da “žene imaju pravo odlučiti što će sa svojim tijelima i svojim životima”, dok Teresa Forcades, španjolska benediktinska redovnica, liječnica i feministica – vjerovali ili ne, sve to može zajedno – govori da “privatno vlasništvo ne može biti apsolutno pravo” i ističe da “kapitalizam ubija, nije ga moguće reformirati i moramo ga zamijeniti”.
Ideje iznesene u knjizi nerijetko zahvaćaju i mnogo dublje od rasprave o socijalnoj ulozi i mjestu religije u društvu. “Zlo i nasilje se zavuklo u samu ideju Boga”, kaže u razgovoru s Predragom Lucićem fra Ivan Šarčević. “Istjerat ga iz te jazbine – jako nezgodno”.
To, da se katolički velikodostojnik ne ustručava ustvrditi kako su se “zlo i nasilje zavukli u samu ideju Boga”, pa da još za “ideju Boga” ne oklijeva upotrijebiti metaforu “jazbine”, svjedoči o dramatičnome, teškom, ali nadasve časnom samoispitivanju vlastitoga svjetonazorskog, ali i osobnog, privatnog identiteta.
Lucićev intervju sa Šarčevićem, prenesen u knjigu iz Novoga lista od 26. studenoga 2014, svjedočanstvo je Šarčevićeva osobnoga mučnog hrvanja s izvjesnošću “destruktivne simbioze religije i nacionalizma”.
Posve svjestan iskušenja koje pred istinskoga vjernika postavlja stvarnost u kojoj nacionalizam, ta “najbezbožnija sekularna ideologija”, “uzurpira mjesto Boga ili se njime služi da opravda mržnju, zločin i zločince”, Šarčević silnom iskrenošću i dubinom stiže od temeljne, tako jednostavne, no istodobno tako nedostižne istine: da nasilje ništa ne rješava. “Inzistiram na nužnosti budnosti pred zlom u svakom vremenu”, kaže Šarčević.
“Patnja je zajedničko obvezujuće mjesto svih ljudi” – ne dakle nacija, ne vjera, ne Crkva, ne država, ne čak ni pobuna, nego patnja – “i vjernika i nevjernika, a patnik je jedini pravi subjekt ljudskih odnosa i povijesti, zadnji kriterij etike i vjere”.
Ali, koga briga? “Sukobi, ratovi, nasilja, bliski su ljudima. Koliko je stvarno netko za mirotvorstvo? Mislim, vrlo malo ljudi. I u tom smislu je naša duhovna situacija zabrinjavajuća”. Ljudi, kaže Šarčević, “računaju: hajmo mi u konflikt, u rat, pa će onda biti bolje.” Ne, uzvraća sarajevski franjevac: “Nemoguće je. Nema s ratom više popravka. To je ireverzibilna povijest. Ne može biti bolje”.
U tim rečenicama dokida se razlika vjernika i nevjernika, i napokon se stiže od čovjeka.
Takav astruistički zahtjev – živjeti “samo s ljubavlju i suosjećanjem”, reći će Norbert Reck – nadilazi svaku svjetonazorsku i ideološku razliku, nadilazi i same bogove, a naročito razgolićuje grotesknu nedostojnost današnje razine ovdašnjega javnog govora o temama vjere, religije i ljudskosti.
No, kako rekosmo, koliko god “Vjera u dijalog: sekularno i religijsko u razgovoru” mogla obodriti duše posvećene miru i razumijevanju, ona je istodobno izraz neke vrste užasnutog zdvajanja – jer, može li se zvati ljudskim društvo u kojemu i Bog postaje preprekom ljudskosti?
Može li se zvati ljudskim svijet u kojemu i ljudi i bogovi odbijaju postati provoditeljima prve i najvažnije istine, koju je tibetanski Dalaj lama formulirao znamenitom tvrdnjom da je “religija dobrota”? I može li nas ohrabrivati to što knjige poput ove, svojim utjecajem na današnje društvo, nisu više od dobronamjernoga – šapata o razumijevanju?
Z.Grozdanov: Vlada diktatura osrednjosti
Suurednik knjige Zoran Grozdanov doktor je teologije, urednik u riječkome Ex Librisu i društveni aktivist, jedan od ključnih pokretača uspješne akcije za ukidanjem PDV-a na doniranu hranu. Njegov urednički rad u Ex Librisu iznjedrio je duboke i važne, no nažalost često zapostavljene teološke naslove.
Zadovoljan je, kaže za naš list, dosadašnjom recepcijom “Vjere u dijalog”, jer potražnja dokazuje kako “nije samo naša procjena bila da je knjiga važna i dobra”. No kada je riječ o društvenim uvjetima za dijalog, Grozdanov nije optimist.
“Idu na gore, nažalost. Čini mi se da dolazi vrijeme kada će ovakvi razgovori biti relikt prošlosti, egzotična činjenica da se uopće razgovaralo o temama od općedruštvenog i teološkog značaja. Kod nas, tko je najglasniji, taj diktira tempo i teme, a ljudi koji zaista imaju što reći, i to suvislo, ostaju u pozadini”.
Grozdanov ocjenjuje kako je na djelu “diktatura osrednjosti, pa i na polju razgovora o temama kao što su pobačaj, nacionalizam, socijalna pravednost, homoseksualnost i drugim koje su zastupljene u knjizi”. Grozdanov će kazati kako “dobar dio problema jest u činjenici da na prvim ‘linijama fronta’ vjerskog govora stupaju ljudi s viškom uvjerenja i manjkom argumenata, barem onih suvislih”, dok “svijetlih primjera u javnosti gotovo da nema”.
Grozdanov, međutim, ne misli da je problem samo u crkvi u Hrvatskoj, usprkos tome što “paracrkvene udruge nemaju samo za cilj zastupati i boriti se za svoje vrednote već i mijenjati zakonodavstvo, i to na štetu mnogih drugih koji ne dijele njihova, vrlo često i ne previše kršćanska uvjerenja.”
Ipak, on pita: “Što je s činjenicom da se neki političar, ministar, napadne samo zato jer je vjernik i onda se postavlja pitanje kako ministar ili političar može biti vjernik. Nije li i to isključivost i nerazumijevanje odnosa vlastitih uvjerenja i funkcije koju neki pojedinac obnaša?”
Grozdanov zaključuje kako u hrvatskome društvu “nema previše milosti ni prema vjerskim uvjerenjima”, a taj nedostatak uvažavanja ne mora biti tek reakcija na katolički fundamentalizam. Kako bilo, Grozdanov drži da “religijski argumenti itekako imaju mjesta u sekularnom društvu: bez sekularnog okvira kršćanstvo postaje zloupotrijebljeno, a sekularni prostor osiromašen”.
N.Zelić: Nedovoljno je ateističkih glasova u javnosti
Premda su urednici knjige Nebojša Zelić i Zoran Grozdanov svjetonazorski suprotstavljeni – prvi ateist, drugi protestantski vjernik; prvi predavač na Filozofskom fakultetu u Rijeci, drugi na Teološkome fakultetu Matija Vlačić Ilirik u Zagrebu – uvelike se slažu u temeljnim pogledima na ulogu religije u sekularnome društvenom prostoru i njezinome pravu da u tom prostoru slobodno djeluje.
“Kao ateist, koji sekularno društvo vidi kao pluralno, ne mogu se složiti sa stavom da vjernici ne mogu komentirati društvo iz svoje perspektive i iznositi svoja uvjerenja u javnosti”, kazat će za naš list Nebojša Zelić.
Istodobno, Zelić smatra “da u javnom prostoru nema dovoljno snažnih ateističkih glasova koji će se bilo na humanističkim bilo na znanstvenim temeljima suprotstaviti religijskim uvjerenjima”.
Također, drži “da je djelovanje konzervativnih udruga puno snažnije i za sekularizam puno opasnije nego glasovi onih koji smatraju da sekularni prostor treba biti lišen vjerskih argumenata”. No, napominje, kontekst knjige “Vjera u dijalog” bio je drugačiji: poanta nije bila suprotstavljanje, nego razgovor, “a razgovora nema ako jedna strana smatra da drugoj tu nije mjesto”.
Ističući kako je on osobno “u ovome projektu prvo građanin koji želi sudjelovati u pluralizmu mišljenja, a tek potom kao ateist koji svoja mišljenja propituje slušajući tuđa”, Zelić nam je objasnio kako su urednici htjeli “vjerski pogled na određene temem prikazati drugačijim nego što se nudi u mainstreamu”. To i jest razlog, dodaje, zbog kojega “nismo zvali kao goste one koji su definirali taj mainstream”, prije svega mainstream Katoličke crkve.
A zašto se takvi, oporbeni glasovi unutar Katoličke crkve ne čuju glasnije, Zelić ne zna: “To je problem kojim bi se prvenstveno trebali baviti pripadnici te vjerske zajednice. Naša namjera nije bila dati drugi glas Katoličkoj crkvi kao instituciji, niti prikazivati pluralnost unutar Crkve”.
Oni koji priječe dijalog pozivanjem prvenstveno na argument većine ne smiju spriječiti pokušaje da se razgovori vode. Jer, napominje, “oni koji priječe dijalog pozivanjem prvenstveno na argument većine ne smiju spriječiti pokušaje da se razgovori vode”.
(Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Novog lista 3. 12. 2016.).
Izvori:
– Sekularno i religijsko u razgovoru
