Riječ nije čak ni o prijetnji praznom puškom, već o za dnevnopolitičke potrebe iritantnom mahanju plastičnim pištoljem na vodu u kojemu nema ni vode
Od brojnih prevara i laži kojima nacionalističko-mafijaške političke elite izluđuju ljude u Bosni i Hercegovini u proteklih tridesetak godina famozni “treći entitet” jedna je od najvećih. Da je tako podsjetio je u svojem nedavnom nastupu na televiziji N1 Božo Ljubić, koji je trenutno na poziciji predsjednika Glavnog vijeća nevladine udruge pod imenom Hrvatski narodni sabor (HNS).
On je na pitanje novinarke potvrdio da je i dalje na snazi zaključak HNS-a od prošle godine u kojem se kaže:
“HNS će pokrenuti sve pravne procedure i političke korake za novu institucionalnu i teritorijalnu organizacija BiH ako se nastavi s dekonstituiranjem Hrvata u BiH na načelima federalizma i konsocijacijske demokracije, kojom će se osigurati potpuna ustavna jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda u BiH.” (ah, koja papazjanija, a Ljubić se hvali da je osobno napisao tu rečenicu!) Ali je odmah dodao da od toga – trećeg entiteta – nema ništa, te da HNS “realizira ono što je moguće”.
SLUĐIVANJE NARODA
Drugim riječima i osnovnom logikom, treći entitet (s hrvatskom većinom) je nemoguće realizirati. Nakon toga je pak rekao da se “tu ne radi o odustajanju od trećeg entiteta”, ali da se čeka nekakva “politička klima” u kojoj bi se ta ideja mogla ostvariti. A to će se desiti kad na vrbi rodi grožđe.
Eto, tako u praksi izgleda sluđivanje naroda u BiH: forsiraju se političke ideje koje je nemoguće ostvariti, ali se od njih ne odustaje, iako se de facto odustalo. Malo je falilo da desničar Ljubić – svojedobno govornik na ustaškom derneku u Bleiburgu koji je Austrija u međuvremenu zabranila – usklikne poput ljevičarskih studentskih pobunjenika iz mitske 1968.: “Budimo realni, tražimo nemoguće!”
Vratimo se nazad u realnost. Da bi nastao treći entitet s hrvatskom etničkom većinom, potrebno je ne samo da se u vezi toga slože politički lideri unutar BiH, već i SAD koje zapravo garantiraju Daytonski sporazum. Prvo je nemoguće, a iz SAD-a nikad nije došla ni najmanja naznaka da podržavaju takvu ideju, između ostaloga jer je i Washingtonski sporazum u kojem je nastala Federacija BiH njihovo političko čedo.
Političari koji danas predstavljaju bosanskohercegovačke Hrvate vole ponavljati da su oni baš najviše za ulazak u NATO i Europsku uniju, a tamo nema baš nikoga tko bi podržao formiranje trećeg entiteta. Dakle, cijela ta priča je jedna velika prevara i laž, no ne čudi da su se neki manje ili više korisni idioti sa svih strana kroz godine zakačili za nju, s obzirom na nizak stupanj političke svijesti u cijeloj BiH.
Uostalom, HDZ BiH je već jednom pokušao uspostaviti nešto poput trećeg entiteta. Ideju je pokrenuo odavno zaboravljeni Ante Jelavić, bivši nižerangirani kadar JNA koji je 1990. otkrio da je veliki katolik i hrvatski nacionalist. Hajde, barem nije zabilježeno da se Jelavić u svojem karijerizmu iz socijalističkog perioda potpisivao ćirilicom kao njegov kasniji nasljednik na čelu HDZ BiH Dragan Čović.
Jelavić je i utemeljitelj civilne udruge građana HNS, koja se već više od 20 godina pokušava nametnuti kao relevantna institucija, iako je tek riječ o još jednom projektu HDZ-a za potpunu dominaciju nad Hrvatima u BiH. HNS nije predviđen ni Washingtonskim ni Daytonskim sporazumom, to je u najboljem slučaju parainstitucija kojoj ne treba davati nikakav legitimitet.
Političku karijeru u BiH Jelavić je završio 2002., nakon neuspješnog pokušaja uspostavljanja hrvatske samouprave, odnosno trećeg entiteta, tako što ga je tadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch smijenio s pozicija u Predsjedništvu BiH i HDZ-u, te mu zabranio svaku javnu i političku djelatnost u BiH. Uslijedila je i optužnica te proces protiv njega, zbog čega je kao pravi domoljub pobjegao u Hrvatsku, u kojoj i danas živi.
ČOVIĆEV USPON I POTPETICA LJUBIĆ
Jelavićev debakl i bijeg otvorio je onda vrata usponu Dragana Čovića na čelno mjesto u HDZ-u BiH, koje je osvojio na spornim unutarstranačkim izborima 2005., na kojima mu je glavni protukandidat bio već spomenuti Ljubić. O tome koliko su bili pošteni ti izbori možda najbolje svjedoči činjenica da je Ljubić sa skupinom neistomišljenika ljutito napustio stranku i osnovao HDZ 1990, koji je nakon nekoliko godina također napustio.
Naravno, za politiku spektakularno netalentirani Ljubić ubrzo je opet politički propao, ali ne prije nego što je sudjelovao u rušenju aprilskog paketa ustavnih promjena 2006. godine, čime je započelo postratno propadanje BiH koje i danas trpe svi ljudi u njoj.
Za to je Ljubić nagrađen s dva mandata u Hrvatskom saboru s liste za dijasporu HDZ-a Republike Hrvatske. Tijekom tih mandata se jedva javljao za riječ, primajući izdašnu plaću i za hrvatske i za bh. prilike i funkcionirajući primarno kao poslušna ručica za glasanje po nalogu HDZ-a. Čović mu se na kraju smilovao i postavio ga na tu nekakvu funkcijicu u HNS-u, koja mu daje kakvo-takvo opravdanje da istupa u javnosti i nastavlja sa svojim štetočinstvom. Srećom, kao što rekosmo, toliko je politički impotentan da mu ni nanošenje štete više ne ide od ruke. Miniranjem aprilskog paketa je u tom smislu učinio i više nego dovoljno.
Za razliku od Jelavića i Ljubića, Čoviću nikad ne bi palo na pamet krenuti u avanturu osnivanja trećeg entiteta iz jednostavnog razloga što bi to ozbiljno ugrozilo njegovo materijalno bogatstvo i lagodan život koji mu je omogućilo višedesetljetno bavljenje politikom i “borba” za Hrvate u BiH.
HDZ BiH na prethodne izbore nije ni išao s obećanjem uspostave trećeg entiteta, a dobio je – kako Čović sam voli ponavljati – plebiscitarnu podršku Hrvata u BiH. Pritom je kroz HNS marginalizirao bilo kakvu opoziciju sebi među bosanskohercegovačkim Hrvatima, koji zapravo nikad i nisu masovno izrazili jasnu podršku ideji trećeg entiteta. Baš suprotno.
Po svemu sudeći, oni žele izmjene izbornog zakona koje bi onemogućile da brojčano nadmoćni Bošnjaci ponovno biraju člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, što je patent Željka Komšića kojim je strašno zatrovao odnose između Hrvata i Bošnjaka, ali i ideju građanske Bosne i Hercegovine.
Treći entitet bio je i ostao marginalna politička ideja, za koju su se u BiH prvenstveno zapalili rubni hrvatski portali, nerealizirani konzuli i postadolescentski aktivisti, željni naslikavanja u medijima. U Hrvatskoj treći entitet također nikad nije imao značajniju prođu, ponajmanje u samom HDZ-u. O strankama centra i ljevice da ne govorimo.
Hrvatskom premijeru i dugogodišnjem predsjedniku HDZ-a Andreju Plenkoviću ne pada na pamet podržavati uspostavu trećeg entiteta, jer je svjestan da bi time ugrozio odnose Hrvatske sa SAD-om i status Hrvatske u EU, ali i vlastitu buduću briselsku karijeru, na koju računa kad završi s Hrvatskom.
POKOPATI PRIČU O TREĆEM ENTITETU
Jedini koji su iskreno agitirali za tu ideju je stranka provincijske katoličke buržoazije Most i njihov istaknuti član Nino Raspudić, koji pak funkcioniraju kao politički pokrovitelji majušne Hrvatske republikanske stranke Slavena Raguža u BiH. Ukratko, nitko i ništa.
Tu je, nažalost i naravno, predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, čije licemjerje u vezi bh. Hrvata nije moguće precijeniti. Milanović je kao lider opozicije 2010. godine u pregovorima promjene Ustava RH zbog ulaska u Europsku uniju isposlovao da se drastično sreže broj mandata dijaspore (što bizarno uključuje i bosanskohercegovačke Hrvate, koji nisu nikakva dijaspora) u Saboru s osam na tri mandata, tako im značajno smanjivši političku moć koju su prije njegove intervencije imali u susjednoj državi.
No, kada je godinama kasnije izabran za predsjednika RH, pritom u kampanji ističući da se uopće ne natječe za glasove Hrvata iz BiH, Milanović je izabrao BiH kao centralni fokus svojeg mandata. Osim puno pretencioznog laprdanja i nepotrebnih uvreda, koje su dodatno zatrovale odnose Hrvatske i BiH, te Hrvata i Bošnjaka, baš ništa nije postigao. Razlog tome je što gojenac zagrebačke crvene buržoazije Milanović uopće ne razumije BiH, te joj pristupa s pozicije kompleksa više vrijednosti, kao wannabe kolonijalni upravitelj. Ne zna, a odbija učiti, pa se stalno blamira.
To se odlično vidi na primjeru priče o trećem entitetu. Milanović je tako u maju prošle godine komentirao irelevantne, paradne zaključke HNS-a i rekao sljedeće: “Hrvati će ići u treći entitet, ljudi su se na to pripremili, to neće proći bez tenzija.” Dodao je da je „ozbiljna stvar ono što Hrvatski narodni sabor najavljuje“ i zaključio: “Ne bih volio da ode u tom pravcu. Bude li na kraju otišli u tom pravcu, ja ću ih podržati.”
Kad ono, ništa od te “ozbiljne stvari”, ništa od toga da će “Hrvati ići u treći entitet”. Ne zato što su ga poslušali, već zato što je svakom iole upućenom bilo jasno da Čović – a on odlučuje o tome i nitko drugi – nikad ne bi povukao takav potez. Tj. Milanoviću se očito lako može prodati „muda pod bubrege“. Pritom ne treba zaboraviti da su njegove ovlasti minimalne do nikakve, pa je i njegova najavljena podrška trećem entitetu prazna priča.
Zbog svega navedenog bi priču o trećem entitetu jednom zauvijek trebalo pokopati. Riječ nije čak ni o prijetnji praznom puškom, već o za dnevnopolitičke potrebe iritantnom mahanju plastičnim pištoljem na vodu u kojemu nema ni vode.
Odrasli ljudi znaju da je to bezopasna igračka, samo djeca mogu povjerovati da pištolj na vodu ubija. Ali to je suštinski problem današnje BiH – politička svijest prevelikog broja njenih stanovnika je nakon više od 30 godina nacionalističkog pranja mozga na nivou nedoraslog djeteta.
Autor: Gordan Duhaček, Valter Portal
