‘Trebamo se riješiti neprijatelja u našoj kući, to jeste, Hrvata i muslimana. Oni će nestati ako bude rata!’

Današnja odluka Haškog tribunala u slučaju bivšeg vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića važna je za međunarodnu pravdu, ali i istinu o događajima u Bosni i Hercegovini 90-tih godina prošlog stoljeća, smatraju pravni eksperti i žrtve, izvještava novinar agencije Anadolija (AA).

Naime, Žalbeno vijeće, u sastavu sudija Theodor Meron, predsjedavajući, sudije Patrick Robinson, Liu Daqun, Khalida Rachid Khan i Bakhtiyar Tuzmukhamedov, danas je jednoglasno poništilo oslobađajuću presudu bivšem lideru bosanskih Srba Radovanu Karadžiću za genocid u općinama Bosne i Hercegovine, koja je izrečena nakon okončanja izvođenja dokaza Tužilaštva 28. juna prošle godine.

Kako javlja novinar agencije Anadolija (AA), Žalbeno vijeće je ovo pitanje proslijedilo Pretresnom vijeću na dalje postupanje u skladu s Presudom Žalbenog vijeća.

Podsjetimo, Pretresno vijeće je 28. juna prošle godine podržalo većinu optužbi protiv Radovana Karadžića, ali je izreklo oslobađajuću presudu u odnosu na tačku 1 optužnice, u kojoj se navodi da je Karadžić odgovoran za genocid putem učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je imao za cilj trajno uklanjanje Bošnjaka i bosanskih Hrvata iz općina u Bosni i Hercegovini u periodu od 31. marta 1992. do 31. decembra 1992.

U tom pogledu, Pretresno vijeće je zaključilo da ”nema dokaza, čak i ako bi bili u potpunosti prihvaćeni, koji bi mogli da podrže osudu za genocid u tim općinama.

Prema tom dijelu optužnice protiv Karadžića, snage bosanskih Srba su u općinama Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik pokušale da Bošnjake i Hrvate ”unište u potpunosti ili djelomično kao etničke grupe”. Odluka se ne odnosi na genocid u Srebrenici jer Karadžić za tu općinu nije bio oslobođen ni u junu prošle godine.

No, ovog puta Žalbeno vijeće naglašava da se u njegovoj presudi ne razmatra uvjerljivost dokaza protiv Radovana Karadžića. Umjesto toga, Žalbeno vijeće je razmotrilo način na koji je Pretresno vijeće primijenilo pravilo 98bis Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog suda.

U fazi postupka kada se donosi odluka u skladu s pravilom 98bis, nakon završetka izvođenja dokaza Tužilaštva, a prije početka izvođenja dokaza odbrane, Pretresno vijeće razmatra da li bi neki razuman presuditelj o činjenicama mogao biti uvjeren van razumne sumnje u krivicu optuženog po nekoj konkretnoj optužbi.

Ukoliko, kako je navedeno, nijedan razuman presuditelj o činjenicama, na osnovu dokaza koje je izvelo Tužilaštvo, čak iako bi bili u potpunosti prihvaćeni, ne bi mogao da dođe do zaključka da je krivica dokazana van razumne sumnje, Pretresno vijeće izriče oslobađajuću presudu.

Međutim, Žalbeno vijeće je zaključilo, između ostalog, da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je zaključilo da dokazi koje je izvelo Tužilaštvo nisu dovoljni da se dokažu određeni tipovi genocidnih djela.

Konkretno, Žalbeno vijeće je navelo dokaze da su logoraši, Bošnjaci i bosanski Hrvati teško premlaćivani velikim brojem različitih predmeta. Žalbeno vijeće je dalje navelo dokaze koji ukazuju na to da su zatočenici premlaćivani sve dok ne bi izgubili svijest, te da su ta premlaćivanja za posljedicu imala ozbiljne povrede, uključujući prelome rebara, prelome lobanje, prelome vilične kosti, prelome kičmenih pršljenova i potrese mozga.

Nadalje, Žalbeno vijeće je zaključilo da, ako bi bili u potpunosti prihvaćeni, ovi bi dokazi mogli pokazati da se radnja u osnovi djela genocida – nanošenje teških tjelesnih ili duševnih povreda – dogodila, te da nijedan razuman presuditelj o činjenicama ne može doći do drugačijeg zaključka.

Žalbeno vijeće je navelo dokaze da su zatočenici bosanski Muslimani i bosanski Hrvati držani u prenatrpanim uvjetima, ponekad na stotine ljudi u jednoj prostoriji.

Žalbeno vijeće je navelo i druge dokaze koji ukazuju na to da zatočenicima nije ukazivana zdravstvena njega ili da je ona bila neadekvatna, da su dobijali premalo hrane ili da je u uopće nisu dobijali, što je dovelo do neuhranjenosti, izgladnjivanja i velikog gubitka težine. Nekima, kazano je, nije davana voda i da nisu imali pristup odgovarajućim sanitarnim uslovima, što je opet dovelo do širenja zaraze.

S tim u vezi, Žalbeno vijeće je zaključilo da, ako bi bili u potpunosti prihvaćeni, ovi bi dokazi mogli pokazati da se radnja u osnovi djela genocida – hotimično nametanje uslova života smišljenih da izazovu duševno uništenje žrtava – dogodila, i da nijedan razuman presuditelj o činjenicama ne bi mogao da dođe do suprotnog zaključka.

Isto tako,  Žalbeno vijeće je zaključilo da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je zaključilo da ”dokazi koje je izvelo Tužilaštvo ne mogu dokazati da je Radovan Karadžić imao relevantnu genocidnu namjeru”.

Između ostalog, na sudu je danas spomenuta izjava Karadžića na sastancima 90-tih godine prošlog stoljeća da će jedna trećina muslimana biti pobijena, jedna pokrštena u pravoslavlje, a trećina otići svojom voljom, te ”da će tako svi muslimani nestali iz Bosne.

”Ova izjava mogla bi biti dokaz o genocidnoj namjeri. I druge izjave ukazuju da je Karadžić imao genocidnu namjeru”, rekao je sudija Meron.

Spomenuo je izjavu kako je Karadžić tvrdio da se ”trebamo riješiti neprijatelja u našoj kući, to jeste, Hrvata i muslimana”, kao i da će ”muslimani nestati ako bude rata”.

Žalbeno vijeće je razmotrilo dokaze o krivičnim djelima počinjenim nad Bošnjacima i bosanskim Hrvatima u općinama  Bosne i Hercegovine, poput ubistava, premlaćivanja, silovanja i djela seksualnog nasilja. Uzimajući argumente Tužilaštva u cjelini, Žalbeno vijeće je smatralo da dokazi u spisu dovoljni da se dokaže da je ”Radovan Karadžić imao genocidnu namjeru’, te da ”nijedan razuman presuditelj o činjenicama ne bi mogao da dođe do suprotnog zaključka”.

Radovan Karadžić je bivši predsjednik Republike Srpske, vođa Srpske demokratske stranke i vrhovni komandant vojske bosanskih Srba. Tereti se za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja, počinjene u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995.

Radovan Karadžić je prebačen u pritvor Međunarodnog suda 30. jula 2008.

(Anadolija)