Trenutno se na Bliskom istoku vode dvije bitke, jedna za irački grad Mosul, gdje iračka vojska, šiitske milicije i Kurdi namjeravaju poraziti ISIL, a druga u sirijskom gradu Aleppu, gdje sirijske snage i saveznici, uz obilatu vojnu i svu drugu pomoć Rusije pokušavaju poraziti islamističke skupine okupljene oko Al-Nusra Fronta, sirijske podružnice Al-Qaede.
Prvu bitku zapadni mediji prikazuju kao bitku između dobra i zla, koju treba dobiti, a ISIL treba biti poražen, dok se borbe za sirijski grad Aleppo prikazuju kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva i “boraca naoružane oporbe”. Oni koji prate situaciju na Bliskom istoku znaju da se ove dvije bitke ne mogu odvojiti jedna od druge i obje su borba protiv terorizma, iako u Iraku mora biti poražena jedna skupina, a u Siriji konglomerat islamističkih skupina podčinjenih Al-Qaedi.
No, čak i nakon nepobitnih dokaza o stvaranju “Islamske države” u američkim zatvorima u Iraku, koja se kasnije odvojila od Al-Qaede, još uvijek se nameće priča o “dobrim” i “lošim” teroristima, što nakon više od pet godina patnje i stradanja u Siriji poprima oblik groteske.
Nevjerojatno je da šest ponuđenih koridora za izlazak civila i militanata, koje su osigurali sirijska i ruska vojska, za sve koji žele napustiti istočni Aleppo ne znače ništa. Prema najvećim procjenama u istočnom Aleppu imamo oko 220 000 civila i oko 8 do 10 tisuća boraca, koji uporno odbijaju napustiti ruševine i uskoro borbenu zonu, dok u Mosulu ima oko milijun civila i 10 000 terorista koji nisu u okruženju, ali bi koordinirani napad na grad iz svih pravaca mogao uzrokovati humanitarnu katastrofu.
I u Mosulu i u Aleppu teroristi sprječavaju civile koji žele otići. Proteklih nekoliko dana je u Mosulu izvršeno na stotine javnih pogubljenja onih za koje se smatralo da su htjeli napustiti grad, dok su sirijski militanti jedan od koridora za izlazak zasuli minobacačkom vatrom, a ranili su i tri ruska časnika koji su osiguravali humanitarni koridor.
Propaganda bjesni na sve strane. No, jedna od najgorih je korištenje djece u propagandne svrhe. Tako nam se iz istočnog Aleppa svakodnevno putem Twittera javlja mala Bana Alabed, kojoj mama na najnovijem modelu mobitela pomaže da komunicira sa svijetom i šalje poruke kako ne želi umrijeti u bombardiranju i da samo želi da rat prestane i da se može igrati sa svojim prijateljima.
Zašto je riječ o besramnoj propagandi, iako je činjenica da u borbama mogu stradati i djeca koja su tamo zarobljena? Iz prostog razloga što majka male Bane Alabed, umjesto da svoje dijete kao sve majke ovog svijeta barem privremeno pokuša skloniti na sigurno, a ima tu mogućnost, radije snima propagandne uratke i na engleskom jeziku ih šalje u svijet kako bi izazvala samilost, čime će se izvršiti pritisak na Damask i Moskvu obustave zračne udare i da se prekine kampanja čišćenje istočnog Aleppa od terorista. Na drugoj strani imamo priči dječaka od 6 godina, Mahmouda Halyafa, koji je u terorističkom granatiranju ostao bez obje ruke i noge, ali su njegove patnje nevažne i za njih nitko ne želi znati (Video). Slična je i priča koju je snimila ruska televizijska ekipa o djevojčici koja je ostala bez obje noge i koju je spasio ruski vojni helikopter, a kasnije je prebačena na liječenje u Moskvu, koja također nije zanimljiva zapadnim medijima. Osim toga, pilot koji je evakuirao ranjenu djevojčicu iz Aleppa je kasnije u helikopteru Mi-8 oznake 212 oboren i ubijen iznad Idliba, što je za naše zapadne “humanitarce” također nevažno (Video 1 / Video 2).
Danas, kada se pojašnjava situacija u Mosulu i Aleppu postoje “dobri” i “loši” teroristi, ali i “dobri” i “loši” civili i leševi. Naravno, Mosul treba osloboditi i ISIL poraziti tako da se više nikada ne oporavi, iako postoje naznake da će se ovaj ljudski šljam pustiti da prijeđe sirijsku granicu i tamo nastavi vojne aktivnosti. Srećo, da to neće dozvoliti su poručili i vlada i Iraku, ali i rusko ministarstvo vanjskih poslova, što znači da će se na koridor južno od iračkog grada Sinjara, kuda bi teroristi trebali proći na putu prema Siriji, provoditi zračni udari i uništavati konvoji terorista u bijegu iz Mosula.
Razlika između bitke za Mosul i Aleppo
U ponedjeljak je irački premijer Haider Al-Abadi najavio početak vojne operacije za oslobođenje Mosula i uništenje militanata “kalifata”.
Isti dan su iračke snage, potpomognute Kurdima, šiitskim i kršćanskim milicijama pokrenule napad na grad Mosulu.
Mosul, glavni grad sjevernog Iraka, u mnogočemu liči na Aleppo, drugu sirijsku “prijestolnicu”. Prema nekim procjenama je u Mosulu zarobljeno preko milijun ljudi, a u oba slučaja gradove nastoje osloboditi vladine snage.
Međutim, u slučaju Aleppa, Washington i njegovi vazali rade sve što je moguće da se zaustavi napredovanje vladinih snaga, dok u slučaju Mosula svi podupiru napad, ali tako da njegovo oslobođenje izgleda kao pobjeda koalicije na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama. Istina je da u kampanji sudjeluju i brojni američki savjetnici, provode se zračni udari, ali bez Kurda, a posebice bez šiitskih snaga odanih Iranu bi oslobođenje Mosula ostao nedosanjani san.
Uoči ofenzive iračke vojske na Mosul je ruski predsjednik Vladimir Putin, odgovarajući na pitanja novinara tijekom summita u indijskom gradu Goi, skrenuo je pozornost novinara na sličnosti i razlike između dvije kampanje koje se vode gotovo istovremeno.
“Naravno, mi sada možemo reći našim partnerima da u Mosulu ima i mnogo civila, stotine tisuća ljudi, a uporaba topništva i zrakoplovstva je s aspekta potencijalnih žrtava vrlo opasna”, rekao je Putin i dodao kako Rusija to “ne misli činiti”.
State Department sa svoje strane opet vodi politiku dvostrukih standarda i ne želi primijetiti očitu sličnost ove dvije situacije.
Postavlja se pitanje kakva je zapravo razlika između situacije u Aleppu i one u Mosulu? Zašto Zapad koristi dvostruke standarde, vidljivo je golim okom i to ne treba pojašnjavati.
No ipak, situacija u dva grada je gotovo identična. Jedina razlika je u tome što u je Mosulu vojska koja napada ISIL uglavnom lojalna proameričkoj vladi Iraka, a u drugom “omrznutom” Assadu. Što se tiče Mosula, tu treba isključiti šiitske borce, ali je dogovoreno da će, kao u Faludži, oni obavljati sve do samog ulaska u grad, a onda će se zaustaviti.
Osim toga, u prvom slučaju među “braniteljima” Mosula nema takozvane “umjerene opozicije”, vjernih sluga Sjedinjenih Državama, iako se te militantne skupine ni po čemu ne razlikuju od ISIL-a. Međutim, islamisti u Siriji su usko povezani s američkom vojskom.
U Aleppu vladine snage moraju poraziti terorističke skupine koje State Department preferira vidjeti kao “umjerene” teroriste, ali i tvrdoglavo odbija identificirati koje su od njih umjerene , a koje su odane Al-Nusra Frontu.
Naravno, to je posao kojeg bi mogao odraditi i pripravnik u nekoj od američkih sigurnosnih agencija, jer na internetu postoje snimke i izjave zapovjednika svih skupina, koji tvrde kako su svi “braća u istoj revoluciji u kojoj se zajedno bore da svrgnu diktatora Assada”.
Dakle, razlike nema i “umjerena oporba” ne postoji. Ona je, kao što je nedavno sirijski predsjednik rekao u intervjuu za dansku televiziju, poput Jednoroga, mitološkog bića kojeg predstavlja bijeli konj s rogom na čelu, čijim tijelom teče srebrna krv.
Konačno, načelo treća razlika između ova dva slučaja je u tome što se u slučaju operacija u Aleppu bori i Rusija, zbog čega SAD pod svaku cijenu želi izbjeći pobjedu vladinih snaga, čak i ako ratuju protiv okorjelih bandi najgore vrste kriminalaca i vjerskih fanatika.
Prema trenutnoj logici Zapada, SAD i saveznici bi trebali podržavati sve sile, bilo da su to teroristi u Siriji ili neonacisti u Ukrajini, koje se bore protiv Rusije.
Rusija ne smije vratiti red i mir u Siriju, jer Washington općenito ne dopušta da bilo tko drugi rješava međunarodna pitanja. Zato će i oslobođenje Aleppa od terorista, obzirom da se provodi u suradnji s Rusijom, biti proglašeno “ratnim zločinom”.
S druge strane, drsko, neljudsko i destruktivno djelovanje Sjedinjenih Država u Iraku svijet mora prihvatiti sa zahvalnošću i poštovanjem. To je poruka koju State Departmenta šalje u svijet kada govori o Siriji i Iraku.
U smislu patnje civila, situacija u Mosulu izgleda puno gore nego na sjeveru Sirije. U gradu je još uvijek oko milijun ljudi, dok je u Aleppu ostalo najviše 250 tisuća.
Međutim, u drugom slučaju se napad provodi tako da se što je više moguće ostavi prostor za izlazak i civila i militanata. Rusija i sirijska vojska su u više navrata ponudili teroristima u Aleppu da napuste grad borbe i bilo kakvih sankcija.
Sirija i Rusija su u ovom ratu ponudili do sada neviđeni ustupak i teroristima nude izlazak, čak i ako ne predaju oružje, što se obično radi u sličnim situacijama. Oni su ih pozvali da jednostavno napuste grad, kako bi se izbjegle daljnje borbe i moguće žrtve među civilnim stanovništvom.
Čak i to su na Zapadu ocijenili kao ratni zločin i etničko čišćenje, a da pojma nemaju koliko je među militantima u istočnom Aleppu stranaca, koliko Sirijaca koji su tamo došli iz drugih dijelova zemlje i uopće nisu stanovnici Aleppa, a koliko je točno ljudi rođenih baš u Aleppu.
Dakle, potpuno se nepotrebno zamarati s tumačenjem zapadnih medija i političara, jer što god da sirijska i ruska vojska u Aleppu učine smatrat će se “ratnim zločinom”.
Čini se da je razina antiruske histerije u State Departmentu uoči predsjedničkih izbora dosegla takve razine da čak i ako ruski generali odu iz Sirije, sve će opet biti zločin Moskve, ako ih i ne bude, onda će se izmisliti.
U Siriji, ako i nema zločina, oni moraju biti izmišljeni, što potvrđuje i reportaža koju je početkom ovog mjeseca objavio Sky News, a na 49. sekundi se vidi mala Bana Alabed kako stoji na prozoru i gleda i sluša bombardiranje njene četvrti i kaže: “Ne želim ovo više slušati…”
Koja majka može biti toliki idiot da svoje dijete ostavi pored otvorenog prozora tijekom bombardiranja i umjesto da djevojčicu skloni negdje na sigurno, snima je mobitelom i snimku dijeli internetom kako bi Sky News mogao napraviti ovaj prilog? No, eto događa se i to, pa i da ljudi u ovakvo što povjeruju.
No, spašavanje Aleppa ima svoju geopolitičku dimenziju i sve je samo izgovor da se Rusiju svede na “regionalnu silu”, kako je tu zemlju nazvao Barack Obama.
Kao što se vidjelo na primjeru djece iz zapadnog Aleppa, zapadni “partneri” Rusije uopće ne brinu za civile tog grada i treba učiniti sve da se spriječe Assad i Rusija da pobijede teroriste.
Nevjerojatno, ali je Washington Rusiju proglasio “egzistencijalnom prijetnjom” Zapadu, a ne militante krvoločnih skupina koje će Europu preplaviti “egzistencijalnim” i stvarnim nasiljem.
Mosul i američka kampanja za javnost
S druge strane, vojna operacija u Mosulu može pomoći Siriji i Rusiji, jer će se tamo još jednom pokazati koliko je američkoj koaliciji stalo do civila, posebice kad Bijeloj kući zbog predstojećih izbora treba brz napredak na bojnom polju.
Jasno je da se SAD zapravo i ne bore protiv ISIL-a, ne samo u Siriji nego i u Iraku. State Department i Pentagon su stvorili većinu terorističkih skupina u regiji, kojima se služe u jednadžbama u niz geopolitičkih problema.
Sada, zbog sigurnog neuspjeha njihovih planova u Siriju, Mosul je prilika za Zapad da ne samo da pokaže svijetu da anti-teroristička koalicije na čelu sa Sjedinjenim Državama i dalje postoji, nego i da se problem Aleppa može riješiti i bez Assada i Rusije, zaobilaznim putem.
Nije slučajno, odmah nakon objave iračkog vodstva ofenzive na Mosul, SAD na sva zvona priopćio kako ne samo da podupiru vladu Iraka, nego da je američka koalicija također uključena u bombardiranje grada, a mediji su stvorili sliku da su “Sjedinjene Države pokrenule su napad na Mosul”.
U stvari, Sjedinjene Države su se pridružile ofenzivi iračke vojske i njenih saveznika – Kurda, šiita i kršćani na Mosul, koje su zauzeli teroristi ISIL-a.
No, SAD sebi unaprijed pripisuje buduće pobjede iračke vlade nad teroristima, a zatim će trubiti po u svijetu o američkoj pobjedi. To se dogodilo nekoliko puta u povijesti.
Naravno, u tom slučaju nikoga na Zapadu ne zanima koliko će civila umrijeti u Mosulu. O tome zapadni mediji jednostavno ne pišu. Štoviše, od početka napada slušamo otrcani klišej o američkom sudjelovanju u kampanji kako bi se “smanjili gubici”, a zapadni novinari pišu o “kirurški preciznim udarima”, ali i “neizbježnoj, ali na kraju razumnoj brojci civilnih žrtava”.
Nema sumnje, žrtve u Mosulu će se opravdati, bez obzira na to koliko ih bilo. Žrtve u Aleppu, bez obzira bile one borci ili civili, pa čak i one koje su ubili teroristi, pripisat će se Assadu i Rusiji.
The New York Times američku javnost već priprema za civilne žrtve Mosula, koje neće biti prikazane kao žrtve američkih zračnim napadima, nego kopnenih napada iračke vojske. Mediji vode i žestoku kampanju u kojoj se prikazuju civili koji s nestrpljenjem čekaju oslobođenje od terorista Islamske države.
“Stanovnici Mosula kriomice pišu slogane otpora po zidovima”, piše The New York Times i dodaje “kako će se i američke snage boriti za ulazak u grad u kojeg terorizira autoritarna vladavina Islamske države”.
NYT navodi kako je intervjuirao otprilike tridesetak ljudi iz Mosula i svi govore o “opasnostima života i pokušajima izlaska iz grada”.
“Grafiti i ostali znakovi otpora Islamskoj državi su češći u posljednjih nekoliko tjedana, iako uhićenje čekaju pogubljenja”, piše The New York Times.
Kako izgleda teror Islamske države u Mosulu, nije potrebno pisati, a necenzurirane snimke pogubljenja i kažnjavanja civilnog stanovništva, ali i borbi u tom području, objavljuje portal Heavy.com.
Dakle, poruka je jasna: ako se dogodi neizbježno i SAD u napadu ubije brojne civile u Mosulu, uključujući djecu, čitatelji će prihvatiti ovu “kolateralnu šteta”, jer je to potrebno da se grad oslobodi od krvožednih ekstremista.
Borbu da se slomi otpor ovih luđaka treba pozdraviti, što nitko ne osporava, ali se javnost unaprijed priprema za značajan broj ubijenih civila u “unakrsnoj vatri”.
No, SAD su majstori tog zanata i slično je bilo tijekom razaranja iračkog grada, Faludže 2004. godine, kada su američki marinci u suzbijanju sunitske pobune dio grada sravnili sa zemljom i teško oštetili većinu zgrada, te ubili na stotine civila. Te su žrtve u zapadnom tisku prikazane kao “živi štit”, a krivica za njihovu smrt je prebačena na iračke pobunjenike.
Unatoč činjenici da su američke snage invaziju na Irak izvršile protivno međunarodnom pravu i odgovorne su za tisuće civilnih žrtava, analize o tome nisu bile dozvoljene na stranicama The New York Timesa ili drugih američkih medija.
Takvi su se razgovori vodili na političkim marginama, kao što se čini i danas. Sudovi za ratne zločine rede samo za druge “loše dečke”.
Za razliku od toga, NYT rutinski bitku za istočni Aleppo prikazuje kao barbarsko bombardiranje ruskog i sirijskog vodstava nevinog susjedstva, koje ne brine o životima civila i sve čini iz puke požude da ubija djecu.
Umjesto fokusiranja na Al-Qaedu, koja čvrstom rukom upravlja istočnim Aleppom, The New York Times svojim čitateljima pojašnjava kako trebaju razumjeti rusko-sirijsku ofenzivu da Al se iz Aleppa istjera Al-Qaeda i njezini saveznici.
“Učiniti život nepodnošljivim i smrt vjerojatnom. Otvoriti put za bijeg ili ponuditi posao onima koji Aleppo napuste ili se predaju. Neka ljudi odu van. Ubit će se oni koji ostanu. Grad će postati pusta panorama i to je strategija sirijske vlade i njezinih ruskih saveznika da ukrote sirijske pobunjenike, uglavnom povezane s civilnim stanovništvom koje ih podržava”, 25. rujna za NYT pišu Anne Barnard i Somini Sengupta.
Naravno, “pobunjenici” su prikazani kao lokalni heroji, a ne konglomerat islamističkih fanatika iz i izvan Sirije, koji se bore pod operativnim zapovjedništvom Al-Qaede, odnosno Al-Nusra Fronta.
Novinar i povjesničar Gareth Porter je napisao: “Podaci iz širokog spektra izvora, uključujući i neke iz Sjedinjenih Država, govore da Washington izričito podupire svakog militanta koji se bori protiv Assada od Idliba do Aleppa, gdje je vojnu strukturu kontrolira Al-Nusra Front. Militanata, a sve ove pobunjeničke skupine se bore i koordiniraju svoje vojne aktivnosti s njim.”
Najkasnije od 2014. godine Obamina administracija je naoružala brojne sirijske pobunjeničke skupina, iako je znala za njihovu tijesnu koordinaciju s Al-Nusrom, koji je istovremeno dobivao oružje iz Turske i Katara. Strategija je bila opskrbiti protutenkovskim TOW projektilima na ‘Sirijski revolucionarni front’ (SRF), kao srž okosnicu marionetske sirijske vojske koji bi bila neovisna od sirijske Al-Qaede.
Međutim, kada je Al-Nusra Front i neke druge frakcije, uključujući SRF, zarobili sirijsku vojnu bazu u Wadi Al-Deifu u prosincu 2014. godine, istina je počela izlaziti na vidjelo. SRF i druge skupine u kojima su Sjedinjene Države isporučile TOW projektile su se u napadu na bazu borile pod zapovjedništvom Al-Nusra Fronta.
Činjenicu da američka vlada “neizravno” opskrbljuje sofisticiranim naoružanjem Al-Qaedu rijetko spominju američki mainstream mediji, jer bi to moglo umanjiti željenu propagandnu priču o “dobrim dečkima”, “pobunjenicima” koji se bore protiv “negativaca” sirijske vlade, potpomognute “ultranegativcima” Rusima.
Što bi bilo da Amerikanci shvate da njihovim novcem Obamina administracija kupuje oružje kojim pomaže terorističku skupinu koja je odgovorna za napad ‘9/11’? Što ako većina Amerikanaca shvati povijesni kontekst i kako je Washington pomogao u nastanku modernog terorističkog pokreta i Al-Qaede sa svojom potporom mudžahedinima u Afganistanu 1980.?
Istina, Amerikanci su prilično neinformirani i zaglupljeni propagandom i samim sadržajem masovnih medija, ali ne postoji “prirodno glup narod” i spoznaja onoga o čemu govori uski broj ljudi, novinara, aktivista i političara u Americi bi za široke mase bila prilično bolna.
A što ako Amerikanci shvate da je Washington trebao regionalne “saveznici”, uključujući Saudijsku Arabiju, Katar, Tursku i Izrael, da i oni stanu na stranu Al-Qaede u Siriji samo zbog patološke i intenzivne mržnje prema Iranu, savezniku sekularne Sirije?
Simpatije vladajućeg vrha u Americi prema Al-Qaedi su poznate niz godina, ali nikada se o njima nije govorilo ne u američkom mainstream tisku. U rujnu 2013. godine je izraelski veleposlanik u Sjedinjenim Državama Michael Oren, kasnije bliski savjetnik izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, rekao za Jerusalem Post da Izrael u Siriji više želi vidjeti sunitske ekstremiste, nego predsjednika Bashara Al-Assada.
“Najveća opasnost za Izrael je strateški luk koji se proteže od Teherana, do Damaska u Bejrut, a mi vidimo Assadov režima kao kamen temeljac u tom luku”, rekao je tada Oren.
“Mi smo oduvijek željeli da Bashar Al-Assad ode i uvijek dajemo prednost negativcima koji nisu potpomognuti od strane Irana”, dodao je Michael Oren, čak i ako su “loši dečki” povezani s Al-Qaedom.
Kasnije, u lipnju 2014. godine, govoreći kao bivši veleposlanik u Institut Aspen, Oren je rekao “kako bi Izrael radije vidio pobjedu brutalne Islamske države, nego nastavak vladavine Assada kojeg u Siriji podupire Iran”.
“Iz perspektive Izraela, ako zlo kora prevladati, neka to bude sunitsko zlo”, rekao je Oren.
No, ciničan i opasna realpolitika se skriva od američkog naroda. Umjesto toga, sirijski sukob se prikazuje kao da su Amerikanci djeca.
Malo se govori o tome da Al-Nusra Front i njemu srodne terorističke skupine civilno stanovništvo u istočnom Aleppu koriste kao “živi štit”.
Kada je otvoren “humanitarni koridor”, kako bi se omogućilo civilima, majkama s djecom, starcima i nemoćnima, da napuste borbenu zonu, mediji su tvrdili da civili ne žele napustiti područje pod kontrolom terorista, svakodnevno uvećavajući njihov broj.
Prisiljavajući civile da ostanu, Al-Qaeda i njeni saveznici mogu iskoristiti ranjavanja i smrti civila, posebno djece, u propagandne svrhe, što već sad čine vrlo dobro, posebice uz potporu zapadnih medija koji šire priče poput malog Omrana, dva puta spašavanog iz ruševina i nepoznate djevojčice koja sva u krvi plače i doziva oca (Video BBC / Video prikazan kao stradanje civila u Talibsehu u Homsu, ali s malom glumicom prije performansa: Video – Foto).
Naravno, nitko ne može poreći da u Aleppu stradavaju i civili, ali proizvodnja patnje djece, tamo gdje je nema, samo kako bi se kao vijest prenijela javnom mnijenju u Europi i Sjedinjenim Državama, posebno je degutantna i nevjerojatno je koliko nisko su pale nekada ugledne medijske kuće, posebice danas kada se uz malo upornosti sve može provjeriti i približiti istini.
No, propaganda strategija najvećih medija se svjesno fokusira na djecu. Članak od 27. rujna NYT počinje riječima: “Oni se ne mogu igrati, spavati ili ići u školu. Oni ne mogu jesti, a svaka ozljeda ili bolest mogu biti kobni. Mnogi jednostavno sa svojim roditeljima žive u podzemnim skloništima koja im ne nude nikakvu zaštitu od moćnih bombi koje su istok Aleppa pretvorili u zonu ubijanja”.
“Među oko 250 000 ljudi zarobljenih u pobunjeničkim četvrtima podijeljenog sjevernog sirijskog grada ima 100 000 djece, a oni su najranjivije žrtve pojačanih udara od strane sirijskih snaga i njihovih ruskih saveznika. Svijet samo povremeno spomene patnje djece u sukobu u Siriji, a fotografije utopljenog Alana Kurdija i krvavo lice Omrana Daqneesha su dokazi da je mrtve i traumatizirane djece sve više”, piše NYT, ali ne bez razloga.
Voditelj druge predsjedničke debate je imao puno tema o zlim Rusima do pitanja u kojem je ljudsku patnju u Aleppu usporedio s holokaustom, kampanjom nacističkog istrebljenja Židova i drugih manjina na što su Amerikanci posebno osjetljivi.
Bivša državna tajnica Hillary Clinton je ponovila da će tražiti širu američku vojnu intervenciju u Siriji, uključujući i uvođenje “zone zabrane leta”, dok američki vojni zapovjednici kažu da će to zahtijevati velike operacije u kojima će biti ubijeno puno Sirijaca, vojnika i civila.
No Hillary Clinton je bila jasna još 2013. godine, kada rekla: “Da uvedemo potpunu zabranu leta, moramo uništiti svu protuzračnu obranu, čiji se mnogi dijelovi nalaze u naseljenim područjima. Dakle, naši projektili će ubiti puno Sirijaca, ali tako ne stavljamo živote svojih pilota u opasnost.”
Bez obzira na curenje ove izjave, koju je objavio WikiLeaks, Hillary Clinton je glatko ponovila svoj prijedlog za uvođenjem “zone zabrane leta” iznad Sirije, što je sad puno opasnije, obzirom da su Rusi 2015. godine pristali izravno pomoći sirijsku vladu u borbi protiv Al-Qaede i Islamske države i rekli da će obarati sve projektile i letjelice nad teritorijem kojeg nadzire sirijska vlada.
Nakon toga su se dogodila dva incidenta, ali su oba udara provedena na sjeverna kurdska područja u kojima nisu raspoređeni ruski vojnici.
Naravno, bilo kakvo uplitanje američke vojske će pomoći Al-Qaedi i / ili njihovoj braći po oružju iz Islamske države da poraze sirijsku vojsku i uspostave kontrolu nad Damaskom, čime se stvara potencijal za još veći masakr nad kršćanima, šiitima, alavitima, sekularnim sunitima i drugim “hereticima”, što je opet velika želja Izraela.
Tijekom sljedećih nekoliko tjedana će se puno toga pisati o Islamskoj državi koja civile koristi kao “živi štit” u Mosulu i na taj način će se opravdati američki udari koji su se bezbroj puta pokazali nepreciznima i umjesto vojnih ciljeva su ubijali civile i djecu. Za sve će biti okrivljeni teroristi, sve suprotno od onoga što “novinari” pišu ili prešućuju u Aleppu.
Tu je još jedan razlog zbog kojeg , Pentagon i mediji podržavaju kampanju u Mosulu. Naravno, govorimo o želji da se militanti ISIL-a iz Iraka potisnu u Siriju, gdje će utjecati na sudbinu Aleppa, Sirije i cijelog Bliskog istoka. Dakle, “umjerena opozicija” će dobiti pojačanja, a onda se može nadati da će povratiti kontrolu nad Aleppom i cijelim sjeverom Sirije. No, jedno su želje Pentagona, a drugo stvarnost na terenu.
Naime, Rusija je na propagandnu kampanju odgovorila pružanjem osamsatnog primirja, koje je trebalo isteći danas, a onda je produženo za još 24 sata. Moskva je postavila uvjete za trajno primirje, koje je apsolutno neprihvatljivo za teroriste i njihove sponzore, što se pokazalo i današnjim napadom islamista na stambeni kompleks 1070 u Aleppu, dok u izjavama zapovjednici terorista poručuju “kako nema primirja s režimom i Rusijom”. U međuvremenu se očekuje dolazak u vode Sirije i ruske flote s nosačem zrakoplova, koja u ovom trenutku prolazi kroz La Manche. Uz sve poznate razloge, Rusija je odlučila da se nijedan terorist, državljanin Ruske Federacije, ne smije živ vratiti iz Sirije i Iraka, što znači dodatne obavještajne i vojne aktivnosti na tom bojištu.
Sada je problem kako borbu Iračana protiv Islamske države prikazati kakva jest, a ne kao bitku američke koalicije protiv “kalifata”, ali tu veću ulogu treba odigrati Iran, koji je na terenu prisutan sa svojim savjetnicima i njima odanim snagama Al-Hashd Al-Shaab, koje su od paravojnih milicija priznate kao dio vojske Iraka.
Sve navedeno sugerira kao su, bez obzira kako ih zapadni mediji željeli prikazati i odvojiti jednu od druge, dvije bitke, ona u Mosulu i ona u Aleppu, ključne za rješavanje krize na Bliskom istoku i da obje moraju završiti porazom terorista. U vojnom smislu to ne predstavlja veliki problem, što znači da ostatak posla trebaju odraditi diplomacija i mediji, koji moraju širiti istinu o borbi protiv terorizma, bez obzira koliko moćnog protivnika imali na drugoj strani. Zapravo, Iračani i nemaju drugog izbora nego osloboditi Mosul bez veće pomoći Sjedinjenih Država, dok istočni Aleppo mora biti očišćen od terorista. To je jedini način da se sociopati, koja će vjerojatno pobijediti na predsjedničkim izborima u Americi, režimu u Izraelu i Saudijskoj Arabiji pokaže gdje im je mjesto i da su svi njihovi pali u vodu.
