Osvrt na književnu veče

Još jedno veče književnosti je održano u našem gradu u petak, 08.11.2013..Ovaj put takmičarski duh nije bio prisutan,pa ćemo izdvojiti jedan od tekstova, pisan od strane Enesa Hodžića.

Ženska privlačnost
Brojao sam treptaje što su se nizali jedan za drugim jer se nemir koji bih osjetio dok bih gledao u njene oči već odavno uselio za stalno u moju dušu i već kada bih u daljini osjetio da se približava ona zadrhtao bih poput neke breze na vjetru, tako stidljivo da bih to morao kriti pred prijateljima koji su to već sigurno primijetili. I danas eto, ona se došuljala, tiho na gipkim prstima i pokrila moje oči svojim nježnim rukama, onako kako to samo ona zna. Vrag bi znao šta to tjera onolike trnce da struje kroz moje dijelo, jer Bog da mi dušu prosti, mnogo više stvari bi bilo na onoj drugoj strani kada bih poredao šta me privlači kod nje, a šta ne. Ali eto, opet se nekako njen miris zavukao pod pokrov moje kože i osjećao bih ga već u svakoj pori vazduha koji je lelujao oko mene, a nisam mogao više nikako da se oduprem tom silnom nagonu da je prigrlim u svoje naručje i poljubim njen vrat, da nježno spustim svoje usne na mjesto gdje se spajaju njene predivne minđuše i uši. Ili nisam htio da se oduprem. -Pogodi ko je? – nježno je zatitrao moje bubnjiće njen glas. – Ma otkud znam!? – pravio sam se lud. Pa lutko moja, prepoznao sam te još dok su se tvoje stope oslikavale na pijesku dječijeg parka pred tvojom zgradom, dok si bosa pretrčavala travu, pazeći da ne povrijediš koju vlat i da ne porušiš harmoniju ružinih cvjetova u vrtu gospođe ruže da bi najzad udarila na moje srce poput snažne bure što osvježava. Sklonila je ruke i nagnula se pred moje lice, dok su pramenovi njene kose titrali na proljetnom vjetru pred mojim očima. Sad se tek pitam šta me to privlači da žudim za tvojim dodirom, jedina. Možda bi te tvoje purpurne usne, pažljivo premazane jarkim karminom, i znale prošaputati tu slatku tajnu što je kriješ od mene, a koja me drži čvrsto vezanim za tvoju ruku. Nismo ni ti ni ja neki romansijeri iz Venecije što se skrivećki ljube po gondolama ispod mostova posutih laticama karanfila, a opet nikako ovu našu ljubav ne bih mogao svrstati među osrednje romanse začinjene interesom. Sjećam se prvog puta kad smo se sreli. Blagi osmijeh zbog moje pojave na tvom licu, vidno tužnom i neocrtanom šminkom, nekako me je natjerao da priđem do tvog stola, obrišem suzu sa tvog lica i sjedem mirno, bez pitanja, bez pravog razloga, pored tebe. Ko zna šta me privuklo, a i sam sam se čudio kad si naposlijetku nježno prislonula svoje usne na moj obraz, kako nisam kao što se i šikuje svakom muškarcu pogledao možda tvoje tijelo, za koje su moje ruke poslije ustanovile da ni sam Mikelanđelo ne bi znao bolje izvajati, ili grudi ili bilo šta drugo što mi muškarci karakterišemo ljepotom kod djevojaka. Ne znam. Samo sam netremice, u nekom zanosu, buljio u tvoje predivne oči i čekao kao Lesi da mi kažeš da sam napokon kod kuće i slušao tvoju priči o Narcisu, slušao tvoje probleme, gledajući kako otpuhuješ dimove cigarete u nedogled. Dotakla si moje prste i promrmljala nešto, a ja sam se nadao da je u pitanju neka vradžbina kojom me zavodiš, pa si ih pustila među svoje i oni su kao pod naredbom počeli da šetaju tvojim dlanom, ne mogući da se načude svim čudima što bijahu tako, da bi ih na kraju trnci koje su stvorili tvoji dodiri natjerali da se vječno ugnijezde na tvom struku. I eto opet danas, na ovoj već našoj klupi u aleji, gledam ponovno tvoje oči, sada ne bojeći se da će možda negdje nestati. Držim tvoju ruku čvrsto, ne dam da slučajno neki tren koji mi je sudbina podarila s tobom bude neiskorišten. Ljubim tvoj prćasti nosić dok se na tvom licu ponovo vaja onaj jedan prelijepi osmijeh. Znaš onaj koji ja volim. Onaj tvoj. I sve više mislim da znam čime si me to privukla. Nisu u pitanju ni vradžbine, dobro možda si mi uvračala one trnce koje ću vječno osjećati. Nisu to ni dodiri što ih ja, ludo moja, napravim nesmotreno pa mi se ti smiješ do besmisla. Nije ništa od tog, nego je sve to. Dovoljno je da nešto bude tvoje i da postane smisao. Eto to je ta tajna. Nismo mi muški baš tolike svinje kakvim nas vi smatrate. Ipak ona jedna romantičarska crta leži na našim srcima. Eto, draga moja, ti si me privukla, zar je bitno išta drugo pričati o ženskoj privlačnosti, kad me nijedna druga jedinka od tvog roda ne bi mogla privući tako kao ti.
Enes Hodžić

www.magazinplus.eu

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close