Diwan: Nedavno je izašao Vaš historijski roman: ”Ajvaz-dedin san”. Otkuda historičar u književnosti? Je li ovo način da se historija približi široj javnosti ili je strast i potreba za književnim izrazom?
– Da, nedavno (07.12.2012., op.a.) je bila promocija mog novog historijskog romana ”Ajvaz-dedin san” u Sarajevu. Kažem novog, jer je ovo moj drugi historijski roman. Prvi je izašao u Zagrebu pod nazivom ”Afroditin grijeh”, u kojem sam obradio dolazak Grka na otok Hvar, gdje su se nastanili. To je historijski roman koji se odnosi na dešavanja od prije 1.400 godina. U romanu ”Ajvaz-dedin san” obradio sam lik jedne naše značajne i zanimljive ličnosti iz prošlosti. To je Ajvaz-dedo. U romanu se opisuje period dolaska Osmanlija u Bosnu. Kako je bio običaj kod Osmanlija, sa vojskom Sultana Mehmedom Fatihom išli su derviši čiji je zadatak bio da u pokorenim zemljama objašnjavaju stanovništvu postavke islama, ne da ga nameću već da objašnjavaju vjeru novog vlastodršca. Među dervišima koji su sa sultanom Mehmedom Fatihom došli 1463. godine u Bosnu bio je i Ajvaz-dedo. On se po zadatku naselio u tadašnji Biograd, to je sadašnji Prusac. Ajvaz-dedo je bio šejh tamošnje tekije i ja sam opisao u romanu njegov život i rad, na koncu kako je uspio od Allaha dž.š. izmoliti milost da mu se ispune želje na način da se raspukne stijena iznad Prusca kako bi mogla poteći voda sa izvora u Prusac, koji je do tada godinama bio bez vode, jer je jedan potres prije toga doveo do poremećaja vodenih podvodnih tokova i Prusac je ostao bez vode. Prusac je tada bio vojna utvrda i imao je blizu 3.000 stanovnika. Ajvaz-dedo je od Boga dž.š. tražio milost da se riješi problem vode za Prusac i, prema predanju do kojih sam došao, u snu je dobio najavu da klanja 40 sabah namaza na određenom mjestu. Kada je otklanjao zadnji sabah namaz desilo se ono što mu je bilo nagovješteno. Došlo je do potresa Božijom dž.š. voljom i stjena se raspukla. Podzemne vode su promjenile tokove prema Pruscu. Ja sam na osnovu historijskih podataka i predanja obradio literarno ovu priču. A zapitali ste se kako historičar u književnosti. Pa jednostavno, to nije nepoznato u svijetu, a najbolje historijske romane napisali su upravo historičari. Mnogi od tih romana su ekranizovani, poput ”Ja Klaudije”, ”Zlatno runo”, ”Princ i Roksana” od Samardžića itd. Prema tome, historičar je onaj koji poznaje historijske činjenice i onda oni historičari koji imaju literarne sposobnosti obrađuju, odnosno ispoljavaju te činjenice kroz književne forme, najčešće romane. Roman ”Afroditin grijeh” bio je u godini kada je izašao među osam najčitanijih knjiga u Hrvatskoj. Roman ”Ajvaz-dedin san” je nedavno izašao, prije nekoliko mjeseci, ali zbog ljeta nije bilo velike promocije, sem upravo u Pruscu u augustu mjesecu u vremenu manifestacije ”Dani Ajvatovice”, koja se održava svake godine. Upravo sam nakon promocije u Pruscu dobio nagradu ”Ajvatovica 2012” za taj roman.
Našu historiju su uvjek pisali stranci
Diwan: Vaša primarna historijska oblast je Stara historija. Međutim, puno pažnje poklonili ste naučnom radu o Srednjovjekovnoj Bosanskoj kraljevini, pa i Osmanskom periodu u novije vrijeme. Šta Vas je to privuklo Kraljevini Bosni, koje su to stvari koje biste za naše čitatelje izdvojili i naglasili kada su u pitanju naši srednjovjekovni preci, kakva im je bila kultura, religija, koje su im osobenosti u odnosu na druge narode u okruženju?
– Ja predajem historiju Stare Grčke, Egipta, Mesopotamiju, ali sam i specijalista za historiju Srednjovjekovne Bosne. Kad kažem specijalista onda mislim na to da sam puno istraživao taj period i objavio nekoliko knjiga i puno članaka o tom periodu. Naša zemlja ima tu sudbinu da je stotinama godina bila pod tuđinskom vlašću, računajući tu Osmansko razdoblje od 400 godina, zatim Austro-Ugarski period, potom Kraljevina Jugoslavija, pa SFRJ, a Bosna državnost obnavlja tek 1992. godine. Ovo napominjem zato što su našu historiju uvijek pisali stranci, uglavnom Srbi i Hrvati. Svi naši udžbenici po kojima se i danas naši učenici obrazuju napisali su Srbi i Hrvati, mada ima i onih koje su napisli Austrijanci i Mađari, ali uglavnom naše komšije Srbi i Hrvati. I jasno je šta tamo piše, kako se falsificira historija ovih autora. Evo primjera. U jednoj knjizi koja govori o historiji Srednjovjekovne Bosne kaže se ”Povijest Hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine”, a sa druge strane od srpskih autora imate stavove poput ”Srpska zemlja Bosna” i sl. Ovo pokazuje da mi, prevashodno mislim na Bošnjake i Bosnu, nismo imali ispravnu i tačnu historiju u knjigama. Jedina historija Bosne koju je napisao Bošnjak jeste knjiga Safvet-bega Bašagića ”Kratka uputa o prošlosti Bosne” iz 1900. godine. O njoj se praktično nije ni znalo do 1992. godine. S obzirom na to da su mi poznate te stvari, to falsificiranje historije, ja sam iskoristio svoje historijsko znanje i u svom historijskom romanu koji pominjemo pomenuo sam najvažnija zbivanja iz ukupne historije Srednjovjekovne Bosne. Tu sam uglavnom kroz dijaloge objasnio običaje, način života, vjerovanje Srednjovjekovnih Bosanaca, bogumila. Tako sam kroz dijalog bogumilskog starješine Radina i Ajvaz-dede objasnio Srednjovjekovnu Bosnu. Naime, Ajvaz-dedo se interesuje kod Radina kakva je bila Bosna i onda kroz usta Radina ja objašnjavam Srednjovjekovnu Bosnu i bogumile. Pa govorim o državi Bosni staroj sedam vijekova, o banovima, kraljevima itd. A onda sam posebno obradio jedan segment koji je za nas vrlo bitan, za našu historiju i naš narod, a to je pitanje vjere Srednjovjekovne Bosne, bogumilstvo ili kako se kaže Crkva Bosanska. I tu je upravo srž romana ”Ajvaz-dedin san”. Naime, kada su došle Osmanlije sa njima je došao islam, a ovdje u Bosni su zatekli vjeru koju nigdje drugo nisu zatekli. U zemljama sa kojima su Osmanlije komunicirale ili koje su pokorili bile su druge vjere, uglavnom islam, pravoslavlje, katolicizam i judaizam, a u Bosni nailaze na vjeru koja u osnovi jeste kršćanska, ali nema puno sličnog sa kršćanstvom, nemaju ni križa, ni crkava, ni oltara, ništa što imaju kršćani. To je vjera bosanska. Ja sam tu vjeru onda opisao u romanu u dijalogu prije pomenutih Radina, starješine bogumila i šejha Ajvaz-dede. I kada Radin objasni bogumilstvo, onda njemu Ajvaz-dedo kaže pa zato vas zovu Dobri Bošnjani, jer ih vjera obavezuje da budu dobri, plemeniti, moralni. Dakle, pokazao sam i objasnio kako je izgledala Srednjovjekovna Bosna kroz lik Radina, sve na osnovu historijskih činjenica, samo istinu.
Osmanlije su preporodile Bosnu
Diwan: Kako je izgledao dolazak Osmanlija u Srednjovjekovnu Bosnu, je li to bila okupacija u klasičnom smislu ili je dolazak jedne nove civilizacije sa svojim kvalitetima i nedostacima?
– Pravo pitanje. Druga bitna stvar koju sam obradio u romanu jeste dolazak Osmanlija u Bosnu. Do sada je falsificirana historija iz našeg okruženja prikazivala dolazak Osmanlija sa rušilačkim i zvjerskim nagonom za ubijanje nabijanjem na kolčeve, rušenje i paljenje crkava, protjerivanje. To nije istina. Ja kao trezven historičar, realan i objektivan, a pritom Bošnjak, imam poseban interes da opišem ovaj period na način kako je to zaista bilo. Osmanlije su upoznale Bosnu nekih 80 godina prije nego su je zvanično okupirali. Osmanlije su zauzele Makedoniju i Srbiju prije Bosne. U Bosnu, stotinama godina prije Osmanlija, Evopa je na čelu sa Papom svako malo slala križare i inkviziciju da po zemlji hara, da proganja bogumile, da utire vjeru koja je ovdje bila, a koja nije bila na liniji katolicizma, a, s druge strane, nije bila ni na liniji pravoslavlja. Posebno je to bilo intenzivno u vrijeme posljednja dva kralja, koji su dozvolili Papi da vrši inkviziciju i protjerivanje bogumila, dakle, baš u vrijeme kada su Osmanlije već bile okupirale Srbiju. U takvim trenucima narod je mogao birati da promjeni svoju bogumilsku vjeru i primi katoličanstvo ili da ode na lomaču. Bio je i treći izlaz, a to je da bježi iz zemlje. Tom izlazu pribjegavali su neki i bježali preko Drine u Osmansko carstvo kada je ono okupiralo Srbiju. Bježali su u Osmansko carstvo, jer su bili sigurni, jer u islamu nema prisile u vjeri. Bogumili su prihvatani kao izbjegli korektno, da bi kasnije, kada su Osmanlije odlučile osvojiti Bosnu, u prvim redovima bilo dosta Bošnjaka, odnosno tih izbjeglih Dobrih Bošnjana. Sultan je, dakle, znao kakva je ovdje vjera, a kako islam ne vrši prisilu onda Sultan nije ni rušio ni palio i ja sam u romanu objasnio susret Sultana sa bogumilskim prvacima i svjetovnim prvacima Srednjovjekovne Bosne u Jajcu. Došle su hiljade ljudi sa svojim duhovnim i svjetovnim starješinama da se poklone Sultanu i oni mu kažu: ”Mi te svojom voljom prihvatamo za gospodara i mi svojom voljom prihvatamo islam.” Podsjećam, njihova dva posljednja kralja dozvolila su Papi da vrši inkviziciju po Bosni, što je dodatno motiviralo naše srednjovjekovne pretke da se poklone Sultanu i njegovoj vjeri. To ja nisam izmislio, to su historijske činjenice, dokumenti, o kojima je i na promociji romana u Sarajevu govorio prof. dr. Enes Pelidija, istaknuti osmanista. Sultan je, dakle, znao gdje dolazi i nije nametao svoju vjeru, nije oduzimao imanja bogumilima, te je omogućio Bosni da šalje svoju djecu na školovanje u Istanbul. Zbog toga je Bosna dala Osmalijskom carstvu kroz 400 godina desetine vezira, admirala, pjesnika, historičara. Da ne pominjemo Mehmed-pašu Sokolovića i dr. Dakle, na taj način su se Osmanlije zahvalile Bosni, a opet Bošnjaci na način da su Osmanlije prihvatili kao prijatelje, a ne kao okupatore. Dolaskom Osmanlija Bosna se preporodila. Bosna je bila feudalna i zaostala zemlja, nije bilo gradova uopće, bile su tvrđave i podgrađa, ali nije bilo gradova. Osmanlije su izgradile gradove. I to opisujem u romanu na primjeru Prusca kako se preuređuje na osnovama islamske arhitekture i običaja. Prave se javna kupatila, novi sistem gradnje, novi odnos među ljudima, a posebno što je građane Prusca i ostale u Bosni impresioniralo da nova vlast, novi gospodar ne nameće svoju vjeru. U tome Ajvaz-dedo, sa svojim dervišima, vodi razgovore u Pruscu i čitavom tom području sa Bogumilima. Derviši idu u hižu (mistična bogomolja bogumila) Bogumilima, a ovi njima dolaze u tekiju i razgovaraju i objašnjavaju jedni drugima postavke svojih vjera i na koncu oni uviđaju da imaju sličnu vjeru. To je historijski razlog, ta činjenica sličnosti bogumilstva i islama, da Bošnjaci masovno prihvataju islam.
Diwan: Izradili ste i Stablo dinastije Kotromanić, recite nam nešto o tom poduhvatu, šta on znači i koliki mu je značaj?
– Ja samo radim svoj posao, kao historičar, kao što i drugi rade svoje poslove. U svom radu napisao sam nekih 12 knjiga i stotine naučnih radova. Moj veliki interes jeste historija Bosne od prije nekoliko hiljada godina. Trebate imati na umu da sam ja i arheolog, a posebno me interesuje Srednjovjekovna Bosna. Moja želja je da dokažem i upoznam, prije svega, svoj narod, Bošnjake, sa stvarnom historijom Bosne, koju nisu imali priliku učiti, već samo historijske falsifikate. Mnogi nisu znali da smo imali državu staru sedam vijekova prije dolaska Osmanlija, da smo među prvima na Balkanskom poluostvru imali državu. O tome piše i najpoznatija hrvatska povjesničarka Nada Klajić u svojim knjigama, da je Bosna starija i od Hrvatske i od Srpske države. Dakle, o tome sam ja najviše pisao i dokazivao postojanje Bosne, da smo imali svoje kraljeve, banove, dvore, vojsku, svoju kulturu, svoje pismo bosančicu, svoju vjeru bogumilsto, svoju diplomatiju, ambasadore, sve su to elementi koje naš narod manje-više nije znao. U tom pravcu sam izradio i jedan poster u kome sam u vidu jednog hrastovog stabla, ogromnog, sa dubokim korijenima, predstavio vladarsku dinastiju Bosne. To su čuveni Kotromanići. Na ovom stablu su u dnu prvi banovi koji se javljaju u IX, ako ne i u VIII stoljeću. Oni se u izvorima pominju kao banovi bosanski, bez imena, a onda odatle preko Kulina-bana i drugih banova, prinčeva i princeza, kraljeva do zadnjeg… Sva imena su tu, po lozi ko je koga rodio i kakvog su srodstva, sa godinama vladavine. Sa strane su portreti nekih od banova, kraljeva, kraljica i prinčeva i princeza, do kojih sam mogao doći iz izvora, što sa kamena, umjetničkih slika, što sa novčića ili pečata. Na dnu sa lijeve strane je grb Bosanske dinastije Kotromanića, kompletan grb, a u sklopu je i naš državni grb sa ljiljanima. A sa desne strane je rekonstrukcija, na osnovu arheoloških i historijskih podataka, prijestolnice Srednjovjekovne Bosne, a to je Bobovac. U sredini je tekst svih imena naših vladara.
Diwan: Sada da napravimo jedan preskok u sadašnje vrijeme. Već ste pomenuli viševjekovno posezanje za Bosnom, stalno bi je neko pokoravao, sve do današnjih dana. Zašto je tako?
– Dva su razloga. Geostrateški položaj Bosne. Cijeli Balkan predstavlja vrata i spoj Evrope i Azije. Centralno područje Balkana je Bosna. Osim ove veze istoka i zapada, Bosna je veza i juga preko Jadranskog mora i srednje Evrope i dalje. I to je razlog što mi imamo bogate arheološke lokalitete. Gdje god zakopate temelj za kuću, puteve, naići ćete na arheološki bitne pronalaske. Druga stvar je rudno bogatstvo Bosne, kakvo ne postoji nigdje u Evropi. To su još Rimljani znali, pa su je pokorili, pa su dnevno iz jednog rudnika vadili po 17 kg zlata. Rudnici zlata su oko Fojnice, Kiseljaka, Kreševa, Lašve, Travnika, Donjeg Vakufa, dakle planine srednje Bosne. Bosna je bogata i srebrom, u Srebrenici su Rimljani izgradili grad i čitavo područje nazvali Argentalija, što znači u prijevodu Srebrenica, a onda rudnici željeza oko Prijedora, Sanskog Mosta. Okolne zemlje nemaju toliko ruda, a bez ruda nema bogatstva. To su razlozi za posezanje. Zato i Srbi žele Bosnu, žele bosansku teritoriju, osim što imaju mit srpskih zemalja, imaju na umu i rudno blago.
Nisam zadovoljan bošnjačkim institucijama
Diwan: Kako istaknuti bošnjački intelektualac, šta mislite o institucijama koje imaju Bošnjaci, mislim na institucije kulture poput Preporoda, VKBI-ja, novoosnovanog BANU-a i drugih? Da li mogu više od ovoga što nam nude?
– Nisam zadovoljan radom bošnjačkih institucija, ne rade koliko bi mogli i kako bi trebali. Odmah da kažem da smo mi u ratu stotinu puta više radili i doprinijeli i politički i kulturološki i naučno. U ratnim okolnostima držali smo kongrese, naučne skupove, izdavali smo i knjige. Danas je, nažalost, mnogo drukčije. Nastupila je nekakva apatija, ali postoji i djelimično opravdanje, a to je nedostatak sredstava. U današnjoj konstelaciji političkih odnosa vidite šta se dešava sa institucijama kulture, Zemaljski muzej je zatvoren. To se svjesno radi u političkim krugovima koji ne žele Bosnu, a to su oni iz Hercegovine i iz RS-a. Oni ne žele ni historijsku ni kulturnu potvrdu Bosne. Srbi su za vrijeme agresije ispalili 400 granata na Zemaljski muzej da bi ga uništili, da bi 1995. godine Krajišnik predlagao podjelu Zemaljskog muzeja, ali kada ni to nisu uspjeli sada ga uništavaju time što ne daju novac. Nažalost, ni bošnjački političari nemaju dovoljno razumjevanja, prave se pametniji od struke.
Diwan: Šta nam kao historičar možete reći o dilemama koje se javljaju pred predstojeći popis, dilemama između izjašnjavanja kao Bošnjak ili Bosanac? Tih dilema nema kod Srba i Hrvata?
– Predstojeći popis je izuzetno značajan za Bošnjake, jer postoji mogućnost da mi Bošnjaci postanemo manjina. Kroz popisni listić uvedena je konfuzija u naš narod, pa će biti Bošnjaka, Muslimana, Bosanaca i ostalih. To je samo kod Bošnjaka, svi će Srbi biti samo Srbi i Hrvati samo Hrvati. Moje je mišljenje da ne trebamo slušati svete pametnjakoviće već samo i isključivo da slušamo šta će reći ulema. Ako se razvodnimo na četiri strane postaćemo manjina, a to će nas koštati.
Diwan: Kako kao historičar gledate na Sandžak u smislu prava ili ne, na neki oblik autonomije ili ne i sl.?
– Ja sam tu malo radikalniji. Kada je Dačić iz Srbije doveo Vladu Srbije da drži sjednicu u Banjoj Luci, ja sam rekao da je to atak, udar na državu i tada sam javno iskazao neslaganje i rekao da i naša Vlada onda treba otići u Novi Pazar i održati sjednicu. Time Vam jasno kažem svoj stav o Sandžaku.
Izvor: www.diwanmagazin.com
Enver Imamović, bh. arheolog i historičar, studij arheologije završio je 1965. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1974. godine. Na katedri opće historije starog vijeka Filozofskoga fakulteta u Sarajevu biran je 1968. za asistenta, 1976. za docenta, 1979. za vanrednog i 1986. za redovnog profesora. Boravio je na specijalizaciji iz antičkih studija na Univerzitetu u Rimu, predavao je i kao gostujući profesor na univerzitetima u Kairu, Minyi, New Delhiju, Bombayu i Calcutti. Učestvovao je u arheološkim ekspedicijama u Tibetu, Nepalu, Indiji, Tajlandu,Andama, Galapagosu i u području Amazona. U ratnim godinama 1992-1995. bio je direktor Zemaljskog muzeja, a od 1995. je predsjednik Nacionalnog komiteta Međunarodnog muzejskog vijeća (ICOM) za BiH. Autor je Više knjiga i stotina članaka.
