Tradicionalno obrazovanje: Važnost diskusije u obrazovanju

Mnogi od nas obrazovanje su stekli u srednjim školama ili na univerzitetima. Neki se još školuju, a neki su i sami postali prosvjetni radnici. S obzirom na to da je nastavni program za svaki predmet vrlo obiman, učenici i studenti imaju vrlo težak zadatak savladavanja gradiva. Istovremeno, predavač je u poziciji da u ograničenom roku obradi velik broj tema. Stoga se nerijetko dešava da rezultati testova razočaraju i učenike i nastavnike

(Piše: Haris Gatalo – novovrijeme.ba)

Učenik često razmišlja na način: “Rezultat i nije baš najbolji, ali ne odstupa previše od prosjeka u razredu, zato ću vjerovatno proći.” Nastavnik će pak često reći: “Iako je bilo mnogo gradiva, ja sam objasnio ono što je najvažnije. Prosjek je trebalo da bude mnogo veći. Ja tu ne mogu učiniti više ništa.” Naravno, tu su i predavači koji rezultate posmatraju iz perspektive uspješnih učenika, gradiva koje se obrađuje i pitanja koja su postavljena na testu, pa će reći: “Gradivo i testna pitanja su manje-više standardizirani, iz tog razloga svi učenici koji su bili neuspješni mogu ponoviti pitanja iz prethodnih godina i dobiti bolje ocjene.”

Fizika je vrlo dosadna?

Profesor na Univerzitetu Harvard Eric Mazur 1984. godine je držao predavanja studentima pripremne nastave na medicinskom fakultetu. Njegovi studenti su postizali vrlo dobre rezultate na ispitima. Na osnovu evaluacije koja se radila na kraju akademske godine, prof. Mazur je dobio 3,5 od moguća 4 boda, što je bila potvrda njegovog kvalitetnog rada. Međutim, prilikom ocjenjivanja profesora, neki od njegovih studenata su napisali da je fizika vrlo dosadna i da ne razumiju gradivo. Prof. Mazur je shvatio da nešto ne štima, ali je kao i većina njegovih kolega gledao pozitivnu stranu cijele priče.

Tokom sljedećih šest godina prof. Mazur je nastavio s istom metodom predavanja, da bi 1990. godine u časopisu “American Journal of Physics” pročitao tekst u kojem se govori o tome da studenti uz pomoć konceptualnog predavanja mnogo bolje razumiju Newtonovu mehaniku.

Tokom istraživanja koje je spomenuto u navedenom tekstu, studenti su na početku i na kraju svakog časa fizike rješavali test koji je bio u vezi s određenim konceptima. Ova pitanja su bila takva da njihovo rješavanje nije zahtijevalo gotovo nikakve računske operacije, ali su pokrivala samu suštinu gradiva. Prema evaluaciji koju su proveli studenti, profilirane su tri različite vrste profesora. U prvoj grupi su bili “nagrađeni profesori” koji su pokazali visok nivo uspješnosti u radu. U drugoj grupi su bili “profesori srednjeg nivoa” koji su u malim razredima držali predavanja koncipirana na eksperimentima, dok su u trećoj grupi bili “neuspješni profesori” koji su dobili najmanje ocjene tokom evaulacije. Zaključci koji su navedeni na kraju teksta bili su veoma interesantni. Poređenjem rezultata konceptualnih testova na početku i na kraju časa, zaključeno je da učenici nisu ostvarivali nikakav pomak u znanju. Čak ni kvalitet predavača nije utjecao na ove rezultate.

Konceptualni test

Prvo što je prof. Mazur pomislio jeste da su rezultati takvi jer su testovi provedeni na univerzitetima koji se nalaze u saveznim državama na jugu zemlje. Bio je uvjeren da se takvo što ne može desiti na Harvardu. Međutim, zrno sumnje se već bilo uvuklo u njega. Polovinom semestra pripremio je jedan konceptualni test i ispitao znanje svojih studenata. U prvoj sedmici semestra prof. Mazur je svojim studentima držao predavanja iz oblasti kretanja, brzine i ubrzanja, u drugoj sedmici je objašnjavao tri zakona o kretanju iz oblasti Newtonove mehanike, dok je u narednim sedmicama obrađivao teme koje su bile koncipirane na temeljima prethodnog gradiva.

Studenti u bili vrlo iznenađeni kad su pred sobom vidjeli konceptualni test, čak je jedan od njih upitao prof. Mazura: “Da li da odgovorimo onako kako ste nas vi naučili ili onako kako mi mislimo da treba?” Rezultati testa su bili doista poražavajući. Prof. Mazur je shvatio da mnogi studenti nisu razumjeli ni zakone kretanja iz oblasti Newtonove mehanike koji su objašnjeni tokom druge sedmice predavanja. Gradivo koje je uslijedilo nakon toga studenti gotovo da nisu razumjeli. Prema riječima prof. Mazura, studenti su usvajali fiziku logikom Aristotela. Prema toj logici, tijela se kreću pod utjecajem određene sile, i u slučaju sudara dva tijela, veće tijelo uvijek djeluje većom silom na manje tijelo, nego što manje tijelo djeluje na veće. Međutim, prema Newtonovim zakonima kretanja, tijelo na koje djeluju uravnotežene sile, ili je u stanju mirovanja ili se kreće konstantnom brzinom. Opet prema istom zakonu, sila akcije uzrokuje silu reakcije, pri čemu sile akcije i reakcije imaju isti intenzitet ali suprotan smjer, i dva tijela koja se sudare djeluju istom silom jedno na drugo.

Sljedeće godine prof. Mazur je odlučio da na početku i na kraju časa svojim studentima podijeli konceptualne testove slične onima koji su opisani u spomenutom istraživanju. Rezultati testova su pokazali da studenti ne usvajaju znanje na željenom nivou. U čemu je bio problem? U predavačima, studentima ili u testovima? Očito da je problem bio u vrsti testova koji su ponuđeni studentima. Naime, tradicionalni obrazovni sistem nije dovoljan da studenti odgovore na konceptualna pitanja. Pitanja koja bivaju postavljena na ispitima u okviru tradicionalnog sistema obrazovanja daju vrlo varljive rezultate. Značajan broj učenika uči napamet obrasce pitanja koja se postavljaju. Iako ne razumiju mnoge pojmove i koncepte koji su pokriveni predavanjem, oni, uz pomoć redoslijeda operacija koje su naučili napamet, u većini slučajeva dolaze do tačnih odgovora. Štaviše, dijelovi gradiva koji se trebaju znati napamet u udžbenicima su obilježeni posebnim okvirom, a sve da bi se učenici što manje mučili oko tog dijela gradiva. Međutim, kad je riječ o konceptualnim pitanjima, s obzirom na to da se na njih ne može odgovoriti na osnovu napamet naučenog gradiva, čak i vrlo jednostavna pitanja predstavljaju veliku enigmu za učenike.

“Pitanja koja bivaju postavljena na ispitima u okviru tradicionalnog sistema obrazovanja daju vrlo varljive rezultate. Značajan broj učenika uči napamet obrasce pitanja koja se postavljaju. Iako ne razumiju mnoge pojmove i koncepte koji su pokriveni predavanjem, oni, uz pomoć redoslijeda operacija koje su naučili napamet, u većini slučajeva dolaze do tačnih odgovora. Štaviše, dijelovi gradiva koji se trebaju znati napamet u udžbenicima su obilježeni posebnim okvirom, a sve da bi se učenici što manje mučili oko tog dijela gradiva”

KLASIČNO PITANJE:
Izračunati jačinu struje koja protječe kroz otpornik od 2 Ohma, te razliku u potencijalima između tačke P i tačke Q.

KONCEPTUALNO PITANJE
Kad se zatvori prekidač S na slici:
a) Na koji način će se promijeniti intenzitet svijetljenja sijalica A, B i C?
b) Na koji način će se promijeniti jačina struje koja protječe kroz bateriju?
c) Šta će se desiti s razlikom potencijala na A, B i C?
d) Šta će se desiti s ukupnom utrošenom snagom?

Pomoći učenicima

Prof. Mazur nam nudi i primjere klasičnih i konceptualnih pitanja. Prvo pitanje predstavlja primjer klasičnih pitanja i za njegovo rješavanje potrebno je provesti određeni broj računskih operacija i analizirati okruženje definirano unutar pitanja.

Drugo postavljeno pitanje jeste pitanje koje se definira konceptualnim. Za njegovo rješavanje nisu potrebne računske operacije, međutim učeniku koji poznaje osnove kola istosmjerne struje dovoljno je trideset sekundi da dođe do rješenja. S obzirom na to da nakon zatvaranja prekidača sva struja teče kroz kratki spoj, sijalica obilježena slovom C će se ugasiti. Kako otpor u kolu opada, jačina struje raste i jačina svijetljenja sijalice A i B ima veći intenzitet. Velik broj studenata je smatrao da će nakon zatvaranja prekidača polovina struje teći kroz kratki spoj, dok će druga polovina teći putem sijalice C. Prof. Mazur navodi da je u slučaju tradicionalnog pitanja, sedam od deset studenata dalo tačan odgovor, dok je u slučaju konceptualnog pitanja prosjek značajno pao, tako da je samo pet od deset učenika ponudilo tačan odgovor.

Rezultati koje je dobio prof. Mazur su pokazali da bi fokus nastavničkog rada trebalo premjestiti sa “prenošenja gradiva” na “pomaganje učenicima”. On smatra da iako su univerzitetski profesori vrlo uspješni u primjeni naučnih metoda u okviru vlastitih istraživačkih tema, kad se radi o obrazovanju, oni zanemaruju ove metode i događaje pokušavaju objasniti na nivou anegdota. Također, poznato je da ljudi vrlo često imaju problem da prenesu ono što vrlo dobro znaju, prvenstveno iz razloga što nisu u mogućnosti da najbolje razumiju poziciju osobe koja nema potrebno znanje. Obrazovanje ne smije biti samo djelatnost u okviru koje se dešava prijenos znanja, nego djelatnost u okviru koje se razvijaju modeli koji će pomoći učenicima da usvajaju potrebna znanja i vještine.

Oslanjajući se na ova iskustva, Eric Mazur je u konačnici promijenio način predavanja. On navodi da je svojim studentima dao veću odgovornost kod prikupljanja podataka. Studenti su bili obavezni da prije predavanja pročitaju određeno gradivo, dok bi za vrijeme predavanja učestvovali u diskusijama koje su počivale na konceptualnim pitanjima. Primijećeno je da studenti za vrijeme ovih diskusija uče jednih od drugih i vrlo lahko usvajaju novo znanje. Uz pomoć ove metode kod studenata se budi interesiranje za gradivo, što u konačnici dovodi do detaljnijeg istraživanja gradiva i mnogo produktivnijeg procesa učenja. Daljnjim testiranjima prof. Mazur je pokazao da studenti koji na ovaj način savladaju gradivo postižu vrlo dobre rezultate i na testovima koji počivaju na klasičnim pitanjima i na testovima baziranim na konceptualnim pitanjima.

Problemi s kojima se u svom radu susreo prof. Eric Mazur ustvari su problemi koji imaju globalni značaj. U kontekstu učenja koje se temelji na osnovu postavljenih pitanja, prof. Mazur kao referencu koristi Sokratovu praksu.

Osvrnemo li se na historiju domaćeg obrazovnog sistema, primijetit ćemo da je medresansko obrazovanje koncipirano na postavljanju pitanja davalo vrlo dobre rezultate. Još tada su naši preci shvatili da je diskusija najbolji način koji će omogućiti da se kod učenika razviju sposobnosti rasuđivanja, uspoređivanja i analize. Iz tog razloga, ako želimo unaprijediti obrazovni proces, vrlo je važno da napustimo obrasce u kojima se prijenos znanja temelji na učenju napamet i da se što više okrenemo dvosmjernom sistemu usvajanja znanja.