Kultura

Totalitarizam prerušen u demokratiju

Polazeći od činjenice da je svaka revolucija (kako Francuska i Oktobarska, tako i ova aktuelna liberalno-tehnološka) u svojoj osnovi imala borbu za slobodu i ravnopravnost ljudi, bar u deklarativnom smislu, Jasna Tkalec u svojoj knjizi “Fantom slobode” nastoji pokazati koliko je zapravo proklamovana sloboda u okvirima današnjeg svijeta iluzorna. Tako jedna od središnjih tačaka knjige mikroeseja Jasne Tkalec postaje slika o nedostižnosti proklamovane slobode, a još češće njenog potpunog iskrivljenja u postrevolucionarnim razdobljima.
Prateći razvoj građanskog društva i njegove nemogućnosti da riješi pitanje slobode Tkalec, što već u lajtmotivskim citatima svojih eseja nagovještava, ide za tezom da je sloboda kako je misli današnji čovjek zapravo ništa više nego himera.

Himera slobode

Sva ta zavaravanja čovjeka našeg zapadnocentričnog doba o osvojenoj slobodi i jednakosti, dok se one svim sredstvima nastoje suspendovati na drugim krajevima planete, gruba su samoobmana bića nesvjesnog svog zatočeništva. Samo ako uzmemo u obzir koliko današnji čovjek ovisi o neprestanom radu, održavanju radnog mjesta i poboljšanju radnog statusa, kako bi zadovoljio svoje osnovne egzistencijalne potrebe, onda nam je nesumnjivo jasno da nas tržište i konzumerizam neprestano guraju u okove neslobode i strepnje.

Kako, na primjer, shvatiti slobodu čovjeka koji ima na svojoj grbači tridesetogodišnju kreditnu ratu? Zar je taj čovjek slobodan? Zar se on zaista može komotno okrenuti u svom životu, a da svakog trenutka ne hoda po tankoj žici opstanka. Na taj način vezan čovjek daleko je od svake slobode. U neprestanoj jurnjavi da se materijalno kako-tako osigura on postaje više robot tržišta nego čovjek, neka živa masa umrtvljenih misli i pokreta. Koja je navikom i strahom programirana da obavlja samo nužne djelatnosti. Takvom simplifikacijom čovjekovog bića, njegovog svođenja na samo jednu nepoznatu (tržišni opstanak), gubi se sama suština života. Čovjek je lišen svih drugih kreativnih i poticajnih potencijala, jer se pod snažnim pritiskom potrebe za održavanjem na površini materijalne egzistencije zamagljuju sve druge mogućnosti življenja.
Jasna Tkalec svoje eseje intonira vehementno polemički i kritički spram postojećih normi gušenja slobode. Dakako da je ova autorica u potpunosti svjesna da je san o potpunoj slobodi samo utopijska čovjekova težnja, pokazuju to brojni primjeri u njenoj knjizi kako se istorija samo krvavo šalila sa tom proklamovanom težnjom ka slobodi. Ali čini se da to saznanje još više tjera čovjeka, intelektualca, da se odupire toj ništavnosti. Onog trenutka kada nestane stremljenje ka njoj, kada nestane one često djetinje radoznalosti za svijetom, onda i čovjek nestaje.

Na više mjesta u “Fantomu slobode” Tkalec podvlači nužnost i važnost te vjere da se stvari mogu pokretati sa mrtve tačke. Jer kad dođemo u jedno tako programirano i razvodnjeno vrijeme, kakvo ovo danas nesumnjivo jeste, kada je svaka dalekosežnija borba prokazana kao besmisao (borba mora biti sad i odmah, instant, jer vrijeme je novac), kada se u okviru liberalnih agendi svaka stalnost i dijalektičnost nastoje svesti na popunjavanje unaprijed zadatih obrazaca mišljenja, onda u takvom vremenu čovjek gubi sve one svoje primordijalne instinkte i otpore koji ga čine čovjekom.

Tkalec se u eseju “Sloboda spoznaje”, za takvog jednog čovjeka, uljuljkanog u ne-činjenje, s pravom zapitala: “Zar ima duše onaj koji stalno živi pod svrdlom i presom i koji svako veče kao anesteziju otvara TV ekran, gde gleda uvek isti film u milion verzija, sa tri neizostavne komponente u bezbroj varijacija: snošaj, pištolj i jurnjava automobilima? Pri tome su eros i tanatos toliko vurgalizovani i banalizovani da, osim trenutnog zaborava, ne pobuđuju zaista nikakvo ljudsko osećanje.” Upravo to je slika jednog dehumaniziranog, raščovječenog, čovjeka našeg vremena.
Problem pitanja slobode pored tog već naznačenog povijesnog plana Tkalec pokazuje i na planu umjetnosti. Preciznije, analizirajući kako se sloboda odražava na umjetničko stvaranje, autorica kada raspravlja o piscima iz Sovjetskog saveza zalazi sa posve druge strane pitanja slobode. Ona ističe da su se pisci svojim djelima borili za slobodu, ali da je gušeća čizma staljinističkog terora na izvjestan način bila poticajna za stvaranje velikih umjetničkih djela.

Poticaj terora

Naravno, ne pledira se ovdje za teror kao poticaj umjetničkog stvaralaštva, ali razvodnjenost koju liberalističke životne norme sa sobom nose u tolikoj je mjeri osakatila univerzalnost umjetničkog stvaranja, svodeći ga na kratkotrajnu zabavu namijenjenu ponovo tržištu, da je umjetnost sve češće samo balon od sapunice. “Jedan od veoma starih ali još živih mislilaca minulog veka” – piše Tkalec – “pisac i reditelj po struci, uporedio je devalvaciju filmske industrije u svetu, a naročito u Holivudu, sa štetom koja bi bila nanesena razaranjem čuvenih katedrala u Remsu ili Ruenu.

Na takav bi se vandalski čin svet verovatno uzbudio i digao glas protesta sa svih strana. Na vulgarizovanja koja su poslednja desetleća učinila na filmskoj traci retko ko se obazreo. Filmovi moraju zarađivati, a zarađuje se podilazeći najnižim instinktima mase. To osnovno pravilo niko ne dovodi u pitanje. Jasno je da su rezultati takvih vaspitnih, obrazovnih i kulturnih politika strahotni.” Kada dovodi u vezu današnju umjetnost sa onom iz vremena Sovjetskog saveza Tkalec neće legitimirati teror kao poticaj, naspram jalovosti današnje tržišne umjetnosti, već će prije svega na osnovu pokazanog primjera saopštiti kako umjetnost jeste permanentna revolucija.

Neprestana potraga za slobodom i smislom. Kada se ona liši toga, onda i sama umjetnost i umjetnik postaju suvišni, postaju jeftina simplifikacija sebe samih. Sve to dovodi do veće udaljenosti čovjeka od sebe, te njegove anonimizacije u odnosu na drugog. Ili kako to Jasna Tkalec primjećuje: “Zajednice ljudi su anonimnije nego ikad, masovno društvo sastoji se od krda sa istovetnim ograničenim svatanjima u glavi, odevenim u isti denim za svaku priliku, koja vare istu masovnu proizvedenu industrijsku hranu i zavisnici su od razonoda u kolosalnim zabavištima s tehnološkim efektima, i u tržnim centrima sa ogromnom količinom ponuđene robe, jednake za hiljade.”
Slika svijeta koju u svojim esejima u knjizi “Fantom slobode” daje Jasna Tkalec za mnoge je, vjerovatno, odveć apokaliptična. Ali ova knjiga i atakuje (ako tako mogu reći) na to odbijanje da se stvari, bez bilo kakve eufemizacije, nazovu onakvima kakve stvarno jesu. Naša planeta je duboko, možda nepovratno zaglibila. No, ipak, vrijedi pokušati nešto učiniti. A to je jedino moguće onog trenutka kada shvatimo sve razmjere naše katastrofe. Otrežnjenje iz ove omamljenosti i obamrlosti već davno je trebalo biti započeto, a sad je zaista možda posljednji voz.

Treba dakle, kako se čini iz eseja u ovoj knjizi, globalnu katastrofu napokon proglasiti i stvari pokušati mijenjati, ili bar neke njene najubitačnije procese usporiti. Tu više nikakvu ulogu ne igraju prošlost i budućnost, kao vječiti prostor za izvrdavanja čovjeka. Sada je taj trenutak. To je posao koji sve bjesnije diše za vrat svakom stanovniku ove planete. Čovjek se mora konačno pokušati vratiti sebi i prirodi. U protivnom, putujemo ka konačnom kraju.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close