Pomasovljena kultura za argentinskog pisca bila je prokletstvo
Nacionalni timovi generiraju nacionalistički naboj, otvarajući prostor beskrupuloznoj vladi da iskoristi popularnost igračkih zvijezda za potrebe vlastite propagande
„Nogomet je popularan“, primjećuje Jorge Luis Borges, „zato što je glupost popularna.“
Na prvi pogled, čini se kako nesklonost argentinskog pisca prema „prekrasnoj igri“ odražava stav tipičnog današnjeg mrzitelja nogometa, čije se lijeno podrugivanje nogometu dosada pretvorilo gotovo u refren: nogomet je dosadan. Previše neriješenih rezultata. Ne mogu podnijeti simuliranje ozljeda.
I istina je: Borges nogomet jest nazivao „estetski ružnim“. On je rekao kako je „nogomet jedan od najvećih engleskih zločina“. I navodno je čak namjerno zakazao jedno od svojih predavanja baš u vrijeme prve utakmice Argentine na Svjetskom prvenstvu 1978. No, Borgesovo gađenje nad ovim sportom potjecalo je iz nečega puno više uznemirujućeg od estetike. Za njega je problem bila kultura nogometnih navijača, koju je povezivao s nekom vrstom slijepe popularne podrške koja je podržavala najstrašnije političke pokrete i diktatore 20. stoljeća. Za vrijeme njegovog života on je vidio razvoj elemenata fašizma, peronizma i čak antisemitizma u argentinskoj političkoj sferi, tako da je njegova velika sumnjičavost prema populističkim političkim pokretima i masovnoj kulturi – a nogomet je u Argentini najvažniji predstavnik ove potonje – itekako razumljiva. („U nogometu postoji ta neka ideja supremacije, moći, koja mi se čini strašnom“, jednom je napisao.) Borges se suprotstavljao dogmatizmu u bilo kojem obliku, pa je bio prirodno sumnjičav prema bilo kakvoj bezuvjetnoj odanosti svojih sunarodnjaka prema nekoj doktrini ili religiji – pa čak i onoj prema njihovim dragim „albiceleste“-ima (nadimak argentinske nogometne reprezentacije, op.prev.).
Nogomet je nerazrješivo povezan s nacionalizmom, što je daljnja Borgesova primjedba ovom sportu. „Nacionalizam dopušta samo vlastitu afirmaciju, a svaka doktrina koja odbacuje sumnje i negacije, oblik je fanatizma i gluposti“, rekao je. Nacionalni timovi generiraju nacionalistički naboj, otvarajući prostor beskrupuloznoj vladi da iskoristi popularnost igračkih zvijezda za potrebe vlastite propagande. U stvari, upravo se to dogodilo s jednim od najboljih igrača ikad, Peleom. „Čak i u trenucima kad je njegova vlada organizirala lov na političke disidente, istovremeno je napravila divovski poster Pelea kako pokušava glavom zabiti gol, praćen sloganom Ninguém mais segura este país: Nitko više ne može zaustaviti ovu zemlju”, piše Dave Zirin u svojoj novoj knjizi „Ples Brazila s đavlom“.Vlade, kakva je bila brazilska vojna diktatura za vrijeme koje je igrao Pelé, mogu iskoristiti prednost veze koju fanovi imaju sa svojim nacionalnim timovima kako bi pridobili masovnu podršku, i to je ono čega se Borges bojao – i što je prezirao – u tom sportu.
Njegova kratka priča „Esse Est Percipi“ (lat. „biti znači biti primijećen“) također može objasniti njegovu odbojnost prema nogometu. Otprilike na polovini priče otkriveno je kako je nogomet u Argentini prestao biti sport i prešao u područje spektakla. U fiktivnom svemiru ove priče, najvažnije su simulacije: simulacija sporta zamijenila je stvarni sport. „Ovi /sportovi/ ne postoje izvan snimateljskih studija i novinskih agencija“, otpuhuje predsjednik nogometnog kluba iz te priče. No, nogomet toliko duboko inspirira fanatizam da će fanovi bez propitivanja pratiti i nepostojeće utakmice na tv-u i radiju:
„Stadioni su odavno osuđeni na propast i raspadaju se. Danas je sve inscenirano na televiziji i radiju. Fiktivno uzbuđenje sportskog komentatora – zar vas to nikada nije navelo da pomislite kako je sve to šarlatanstvo? Zadnji put kada je stvarno odigran nogometni meč, bilo je to u Buenos Airesu 24. lipnja 1937. Točno od tog trenutka nogomet, zajedno s hrpom drugih sportova, pripada žanru drame, koju izvode ili glumac u cipelama ili glumci u dresovima pred tv-kamerama.“
Ova priča tematizira i Borgesovu odbojnost prema masovnim pokretima: „Esse Est Percipi“ efektivno optužuje medije za saučešće u stvaranju pomasovljene kulture koja obožava nogomet, i, kao rezultat, čini ju otvorenom za demagogiju i manipulaciju.
Prema Borgesu, ljudi osjećaju potrebu pripadanja nekom velikom univerzalnom planu, nečemu većemu od njih samih. Religija ispunjava tu potrebu kod nekih, a kod drugih to čini nogomet. Likovi u Borgesovim djelima često se priklanjaju ovoj čežnji, okrećući se ideologijama ili pokretima koji imaju katastrofalan efekt: narator priče „Njemački rekvijem“ postaje nacist, dok se u pričama „Babilonska lutrija“ i „Kongres“ male, naoko bezazlene organizacije brzo transformiraju u goleme totalitarne birokracije koje izriču smrtne kazne ili pale knjige. Mi želimo biti dio nečega većega, toliko to želimo da se zaslijepimo pred manama koje se razvijaju u tim grandioznim planovima – ili manama koji su im urođeni od samog početka. Pa ipak, kako nas podsjeća narator „Kongresa“, privlačna moć tih velikih priča često sama upada u logičku kontradikciju: „Ono što je zaista važno je osjetiti kako je naš plan, koji smo više puta mi sami ismijali, zaista i tajno postojao, i kako je to bio naš svijet, ono što nas čini nama.“
Ova rečenica može precizno opisati ono što milijuni ljudi na Zemlji osjećaju o nogometu.
Autor: Shaj Mathew newrepublic.com
S engleskog preveo: Marijan Oršolić Prometej.ba
