“Sada znam”, nastavlja Tolstoj, “da moje jedinstvo s drugim ljudima ne mogu pomutiti crte granica i odluke vlastodržaca o mojoj pripadnosti ovom ili onom narodu. Sada znam da su svi ljudi posvuda jednaki i da su braća.”
Ništa nema ljepše nego započeti drukčiji život. Osmjeliti se na obraćenički put. Kalendarska prekretnica godinā nudi nam se kao iznimna prilika za osobnu promjenu. Valja ostaviti staro vrijeme, odnosno stare navike i zaputiti se naprijed u novi život. Kao kršćani vrijedilo bi već jednom prihvatiti Kristovo učenje, da nam njegovo evanđelje već jednom postane stvarni put, a ne kao što je većinom slučaj da se više brinemo i zapetljavamo “svjetovnim” brigama, nego što živimo iz nevidljivoga temelja – od Isusovih riječi.
Neka nam na početku ove godine – za naš godišnji i životni program – pomogne veliki ruski pisac Lav Nikolajevič Tolstoj. On je napisao knjigu svojih ispovijesti: U što vjerujem? godine 1884. (VBZ, Zagreb 2012). U njoj govori kako se negdje s pedeset godina obratio, ostavio se svoga nihilizma, ostavio se gluposti i obmana, napustio ponašanje prema očekivanjima ljudi i krenuo Kristovim putem.
Mnogi ljudi misle da je nemoguće ostvarivati evanđelje. I oni koji su kao “profesionalci” navjestitelji evanđelja. Tolstoj smatra, međutim, da je ispunjenje Kristova učenje “moguće, lako i radosno”. On je ostavio učenje svijeta koje je od dobra pravilo zlo, od laži istinu, od Isusova evanđelja obmanu i masovnu, kolektivnu vjeru. Tolstoj piše: “Krist mi je rekao: živi za dobro, samo se pritom pazi stupica – sablazni (skandala) – koje te mame prividom sreće a zapravo te lišavaju dobra i guraju te u zlo. Tvoje je dobro jedinstvo sa svim ljudima, a zlo je povreda jedinstva sina čovječjeg. Ne uskraćuj sam sebi dobro koje ti je dano.”
Prisjećajući se sveg zla koje sam vidio, doživio ili počinio u ime neprijateljstva među narodima, vidim da je uzrok svemu bila drska prijevara koja se zove patriotizam i ljubav prema domovini. Prisjećajući se svoga odgoja, vidim da u meni nikad nije bilo osjećaja neprijateljstva prema drugim narodima, osjećaja otuđenosti od stranaca – te su osjećaje u mene umjetno usadili besmislenim odgojem.
Tolstoj na koncu knjige navodi pet sablazni koje mu je Krist razotkrio svojim evanđeljem a koje upropaštavaju sreću i priječe mu da bude kršćanin:
1) Neprijateljstvo prema ljudima, vlastiti gnjev. Taj gnjev nastaje, piše naš autor, ako se samo neke ljude smatra sebi vrijednima, dok se druge smatra ništavnima, manje vrijednima, glupima, lošima, kao da nisu ljudi (raka). “Prisjećajući se svojeg prijašnjeg života, vidim da sebi nikad nisam dopuštao srditi se ili vrijeđati ljude za koje sam smatrao da su iznad mene; ali je zato i najmanji neprijateljski postupak čovjeka kojeg sam smatrao manje vrijednim od sebe bio dovoljan povod za gnjev i uvrede, i što sam više smatrao sebe boljim od drugoga, to sam ga lakše i vrijeđao; ponekad je za vrijeđanje čovjeka bila dovoljna misao kako je njegov društveni položaj nizak.” Prihvaćajući Kristovo učenje o služenju, shvatio je Tolstoj zašto Bog prezire ono što ljudi cijene i “zašto je napisano: teško vama, bogatima i proslavljenima; i blago vama, prosjacima i poniženima”. Zato više ne prihvaća nikakve titule osim one da je čovjek, i ne može sudjelovati ni u čemu drugome što bi ga izdizalo iznad ljudi ili dijelilo od ljudi. On je čovjek.
2) Druga sablazan – piše Tolstoj – koju mu je Krist pokazao da uništava njegov život jest – pohota, “žudnja za drugom ženom, a ne onom s kojom živim”. Pohota je zlo. Njezin uzrok za Tolstoja nije u ljudskoj slabosti, nego u rastavljanju muškaraca i žena od onih s kojima su se jednom sjedinili. I iz toga proizlazi sav razvrat svijeta. Ne smije se rastavljati ono što je Bog sastavio. “To što mi se u životu činilo najbolje – profinjen, otmjen život, strasna i poetska ljubav koju slave svi pjesnici i umjetnici – sada je za mene loše i gnusno. I obratno, dobar je za mene postao skroman, priprost život, ispunjen radom koji smiruje strasti. […] Ja i sada mogu u trenutku napasti pokleknuti pred pohotom, ali ne mogu više kao prije svjesno služiti tom zlu, kad poznajem sablazan koja me na to navodila. Ne mogu željeti i tražiti fizičku bespolnost ili lagodan život koji raspaljuju prekomjernu pohotu… […] Ne mogu ostaviti ženu, znajući da je to najveća zamka i za mene, i za nju i za druge; ne mogu doprinositi dokonom i lagodnom životu drugih ljudi, i ne mogu mlade ljude zrele za brak poticati na bezbračan život, ne mogu sudjelovati u rastavljanju muškarca i žene; ne mogu suditi o zajednicama po tome nazivaju li ih ljudi brakom ili ne; jedina zajednica koja je za mene sveta i obvezujuća jest zajednica proizišla iz prvog sjedinjena muškarca i žene” – zaključuje Tolstoj.
3) Kao treću sablazan koju je Krist pokazao Tolstoju, a koja upropaštava dobro odnosi se na riječi lažnih obećanja i slijepe poslušnosti, na zakletve i prisege. Ova se sablazan sastoji u prizivanju imena Božjega ondje gdje to nije dostojno, “u tome što se Božjim imenom posvećuje obmana. A obmana je u tome što se ljudi unaprijed obećaju čovjeku ili ljudima, i što se pokoravaju njihovim naređenjima dok je čovjek dužan pokoravati se jedino Bogu. Sada znam da se, po svojim posljedicama, najveće zlo svijeta – ubijanje u ratu, tamničenje, smaknuća, torture – može ostvariti jedino zahvaljujući ovoj sablazni, u čije se ime skida odgovornost s ljudi koji čine zlo. Kad se prisjetim silnog zla koje me tjeralo da osuđujem i ne volim ljude, vidim da je sve poteklo od prisege – priznanja neophodnosti podčinjavanja svoje volje drugim ljudima.” Tolstoj kaže da njegove riječi mogu biti samo one kako traži evanđelje, istinite: da-da, ne-ne, i on više ne može odstupiti od Kristove zapovijedi koja zabranjuje prisege i zakletve.
4) “Krist mi je pokazao” – nastavlja Tolstoj – “da opiranje zlu nasiljem jest četvrta sablazan”. Većina zla, smatra naš pisac, potječe od toga da se ljudi umjesto “da svoj rad žrtvuju za druge, nastoje sebe lišiti svakoga rada i prisiliti druge da rade za njih”, kao i “da je moguće svoj život osigurati i popraviti nasiljem”. Posve na tragu Kristova evanđelja Tolstoj smatra da je čovjek rođen ne da bude služen nego da služi, te da će vlastito dobro i dobro svih ljudi biti moguće “kad svaki čovjek više ne bude radio samo za sebe nego će paziti da radi za svakoga komu je potrebna pomoć”. “I ta je vjera izmijenila moj život”, svjedoči Tolstoj. Zato se odriče svakoga nasilja u zaštiti sebe: “ne mogu zgrtati imovinu; ne mogu primijeniti ma kakvo bilo nasilje protiv i jednog čovjeka […] ne mogu sudjelovati ni u kakvoj djelatnosti vlasti sa svrhom zaštite ljudi i imovine putem nasilja… ”
5) “Krist mi je pokazao da je peta sablazan koja je upropaštavala moju sreću u razlici koju pravimo između svojega i stranih naroda. Ja ne mogu” – nastavlja Tolstoj – “da ne vjerujem u to, i stoga, ako u trenutku slabosti osjetim neprijateljstvo prema čovjeku drugog naroda, u staloženom duševnom stanju za mene je taj osjećaj bez sumnje laž za koju nema opravdanja. Ne mogu se, kao prije, opravdavati superiornošću svojeg naroda nad ostalima, ili zastranjenošću, okrutnošću i barbarstvom drugog naroda; ne mogu se već pri prvoj takvoj pomisli ne potruditi da budem prijazniji sa strancem nego li sa sunarodnjakom.” Tolstoj ne želi više služiti toj sablazni čija je bit predrasuda “da je moje dobro isprepleteno isključivo s dobrom moga naroda, a ne dobrom svih ljudi svijeta”. “Sada znam”, nastavlja Tolstoj, “da moje jedinstvo s drugim ljudima ne mogu pomutiti crte granica i odluke vlastodržaca o mojoj pripadnosti ovom ili onom narodu. Sada znam da su svi ljudi posvuda jednaki i da su braća. Prisjećajući se sveg zla koje sam vidio, doživio ili počinio u ime neprijateljstva među narodima, vidim da je uzrok svemu bila drska prijevara koja se zove patriotizam i ljubav prema domovini. Prisjećajući se svoga odgoja, vidim da u meni nikad nije bilo osjećaja neprijateljstva prema drugim narodima, osjećaja otuđenosti od stranaca – te su osjećaje u mene umjetno usadili besmislenim odgojem. Sada shvaćam značenje riječi: činite dobro neprijateljima, postupajte s njima kao i s onima koji vas ljube. Svi ste vi djeca jednoga Oca i budite isti kao i Otac, to jest ne pravite razlikȇ između svojega i ostalih naroda, postupite jednako sa svima. Sada shvaćam da je za mene dobro moguće jedino ako priznam jedinstvo sebe i svih ljudi svijeta bez ijedne iznimke. Ja u to vjerujem. […] Ali osim što vjerujem da tako trebam živjeti, vjerujem da takav, život, ima razuman i radostan smisao, koji smrt ne može uništiti.”
Tako je ispovjedio svoju vjeru veliki Tolstoj.
Na početku nove kalendarske godine, vrijedilo bi i nama razmisliti o svojoj vjeri, o svome obraćenju, o odustajanju od vlastitih sablazni: od neprijateljstva i srdžbe prema ljudima; od pohote za tuđim tijelom i tuđim imanjem; od ružnih riječi, psovki i zakletvi, od lažnih obećanja i prisega, od izručivanja svoje slobode i volje vlastodršcima, od opravdavanja zla Božjim imenom; nužno je odustajati od svakoga nasilja; od prezira stranaca i drugih naroda. Ovo je samo drukčije izražena Kristova zapovijed ljubavi prema bližnjima. Bližnjih, dakle ljudi, se ne trebamo strašiti, ljude ne smijemo prezirati niti im nanositi zlo, nego ljubiti ih i služiti im poput Krista. To je zadatak za novo vrijeme, za nove ljude.
Uz novogodišnju čestitku neka bude izrečena ova želja i molitva: Odrekao se svatko od nas svojih vlastitih sablazni, sačinio svatko od nas kršćana osobno svoj životni program, svoje vjerovanje kako ga sam Krist preko evanđelja poučava.
Sretna vam nova godina!
Fra Ivan Šarčević
polis.ba
