AUTOR:
Usred smo važne ekumenske molitvene akcije. Molitvena osmina za jedinstvo kršćana u sjevernoj se Zemljinoj hemisferi tradicionalno slavi od 18. do 25. siječnja. Te je datume još 1908. predložio o. Paul Wattson kako bi obuhvatio razdoblje između blagdana Katedre svetoga Petra (nakon liturgijske reforme u Katoličkoj Crkvi slavi se 22. veljače) i blagdana Obraćenja svetoga Pavla. Ta dva datuma stoga imaju i svoja simbolična značenja.
Prvi datum naznačuje cilj molitve: svo kršćanstvo u zajedništvu s apostolskim prvakom sv. Petrom, a drugi datum ukazuje na način ili metodu kojom je jedino moguće postići taj cilj: temeljito obraćenje Kristu, svakog kršćanina, u svim kršćanskim zajednicama, obraćenjem kakvo je npr. bilo ono sv. Pavla kod Damaska.
Na južnoj hemisferi, gdje je siječanj blagdansko vrijeme, Crkve često molitvenu osminu prakticiraju u koje drugo doba godine, najčešće oko blagdana Duhova (kako je to još 1926. preporučio pokret Vjera i ustrojstvo). I blagdan Duhova je također znakovit i bogat simbolikom, budući da je Duh Sveti Onaj po kojem se ostvaruje i vrši svako istinsko i Bogu sukladno jedinstvo.
Stoga je predduhovsko i poslijeduhovsko vrijeme također primjereno i za provođenje Osmine, ali i za ponovne molitve za jedinstvo onih koji su Osminu već slavili u siječanjskom terminu.
Ove godine se osmina slavi u Hrvatskoj u boljem raspoloženju jer je završena sramotna epizoda da na čelu Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog stoji jedan Vlado Košić (sisački), prononsirani neoustaša, pak je tamo vraćen biskup kojem je stalo do dijaloga i koji uživa ugled poradi dosljednosti i zalaganja, požeški ordinarij dr. Antun Škvorčević.
Recimo nešto o važnosti ekumenizma.
Najprije neke uvodne napomene karmeličanina Jure Zečevića, tajnika spomenutoga Vijeća:
”U ovogodišnjim molitvenim materijalima kršćani s Kariba ukazuju, među ostalim, i na slijedeću ‘kontradiktornost’. Oni koji su im kolonizacijom donijeli Bibliju i kršćanstvo nerijetko su se koristili upravo Svetim pismom i kršćanskom baštinom da bi opravdali njihovo porobljavanje. Pa ipak, Biblija i kršćanski identitet su u rukama tih istih robova sve više postajali izvorom utjehe, nade i ohrabrenja, postajali su nadahnućem i ‘jamstvom da je Bog na njihovoj strani’, ‘da će ih Bog izvesti u slobodu’. Krijepljeni vjerom u spasonosnu ‘desnicu Gospodnju’ izdržali su nevolje i izborili se za slobodu i humanije društvo.
I u našem suvremenom svijetu susrećemo se s mnogim oblicima porobljenosti. U neke oblike ropstva i ovisnosti zapali smo ne samo uslijed nepovoljnih okolnosti nego i vlastitom krivnjom.
Svojim biblijskim geslom ‘Desnica tvoja, Gospodine, snagom se prodiči’ (Izl 15,6) ovogodišnja svjetska Molitvena osmina za jedinstvo kršćana pita svakoga pojedinoga od nas, računamo li mi, kršćani 21. stoljeća, još uvijek s Bogom i snagom desnice Njegove, kao što su s Njime računali porobljeni kršćani s Kariba? Ili se mi možda samo pravimo da računamo sa snagom i pomoću Njegovom, a zapravo, u biti, ne računamo više s Njime.
Jesu li riječi ‘Desnica tvoja, Gospodine, snagom se prodiči’ (Izl 15,6) za mnoge od nas danas samo još jedan od ostataka pobožnog izražavanja minulih generacija, samo literarna vrsta postupno iščezavajuće religijske stvarnosti, usklik kojim se doduše još uvijek ponekad služimo, premda danas zapravo više vjerujemo u Božju nemoć da se pobrine za nas nego li u Njegovu (sve)moć da nas spasi!?”
Zato što je meni najvažnije prepoznati se u Isusovim riječima iz Evanđelja koja glase: ”Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me, da si budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao! Ja sam im predao slavu koju si ti meni dao, da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima, a ti u meni – da postanu potpuno jedno…”.
To je dio Isusove veliko-svećeničke molitve za savršeno jedinstvo, uoči muke i smrti na križu. A čitamo je kod Ivana, poglavlje 17., od 20. do 23. retka.
Odnosno, zato što znam da gdje su dvoje ili troje okupljeni u Isusovo ime, tamo je i On među njima. Zato što vjerujem u jednu, jedinstvenu, univerzalnu Kristovu crkvu kao i u suvremenost kršćanske poruke.
Kakvu Crkvu želim ili želimo? Kakva nam Crkva treba? I to s obzirom da, smo Kristu, kako tumači kolegica Jadranka Brnčić, nakalemili svari o kojima on niti je govorio, niti ih je naznačio, a pomogle su u uspostavljanju strukture kojoj je važnije očuvanje položaja i moći, nažalost, nego bilo kakvog otvorena dijaloga. O svemu. Pa tako i o kršćanskom jedinstvu.
Ne mogu se dakako upuštati u ocjene koliko je pojedinim konkretnim Isusovim učenicima doista stalo do jedinstva. Pa tako ni koliko je ova tema važna za čitateljice i čitatelja našega portalaa. No poslužit ću se izričajem svoga pokojnog profesora i ekumenskog učitelja dr. fra Tomislava Janka Šagi Bunića koji je još davne 1966. godine zapisao, a onda nama, studentima teologije u prvoj polovici devedesetih, ponovio:
”Ja sam osobno uvjeren da bi jedva tko od onih koji u Krista iskreno vjeruju mogao osjećati otpor prema ekumenizmu kao novotariji kad bi dobro znao što se pod time misli. I mislim da bi svaki uvidio hitnost ovoga zadatka, kad bi imao priliku – te je iskoristio – da upozna na što nas ekumenizam poziva”.
Može se kazati da je ekumenizam kao čežnja za jedinstvom Crkve i zajedništvom kršćana, a osobito prisutnost i njegovanje duhovnog ekumenizma, jedan od najpouzdanijih ”lakmus-papira”, najjasnijih pokazatelja koliko nam je uistinu stalo do vršenja Kristove volje, koliko smo uistinu kršćani, koliko nasljedujemo Isusa Krista, onakvog kakav nam je ocrtan u evanđeljima.
Ipak, umjesto o raskolu, nejedinstvu i odijeljenoj i međusobno zavaženoj braći i sestara, radije govorim o stanju nepotpunog ili nesavršenog jedinstva. Ako i pokoncilski pape izričito izjavljuju da je ono što nas povezuje veće od onoga što nas razdvaja, onda držim primjerenijim i točnijim druge kršćane opisivati po onome što je veće, tj. jedinstvo, negoli po onome što je manje, tj. razdvojenost. No kršćani se, tvrdim, ipak još ne bi smjeli zadovoljiti s postojećim stupnjem međucrkvenog jedinstva.
Kršćanstvo nije ideologijska tvorevina nekog religioznog entuzijazma, nekog religioznog iskustva pojedinca, nego pripada pojedincu na onom putu na kojemu on, također duhovno, prima svoj život – iz povijesti.
Nitko ne razvija samoga sebe iz čisto formalno prethodno dane strukture svoje bîti, već iz ljudske zajednice, iz interkomunikacije, iz objektivnoga duha, iz povijesti, iz jednog naroda, iz jedne obitelji stječe konkretnost svojega života i razvija je (tu svoju prvotno najnavlastitiju i najosobniju konkretnost) u toj nekakvoj zajednici i u interakciji s drugima.
Kada bi kršćanska poruka trebala postati suvremenom za pitanje o novom humanizmu, tada bi se upravo i radilo o pokajanju i vjerovanju – dakle o obraćenju. A rasprava o tom pitanju morala bi i sama biti suvremena. A ekumenizam je ovo: poziv da idemo jedni drugima zbog poziva na obraćenje. Na novo rođenje.
Kako bismo pouzdano mogli zaključiti da novi humanizam, hoće li doista biti novim, jedino može biti humanizmom Božjim? Kako to?
Znam kako je to kod mene jer moj hod u vjeri, primjerice, nerazdvojiv je od čitanja Boga iz perspektive žrtava. U njima, bez obzira da li Boga prihvaćamo, ili protiv njega povremeno hulimo, da li sumnjamo u Njegovo postojanje ili da li da mu služimo, postoji obveza da se radi na tome da se žrtve skine s križa.
Teologija je uvijek u političkoj dimenziji. Sloboda je sakrament nade i mora biti korištena za ukidanje ropstva. Bog se predstavlja kao temelj i gospodar svemira, odnosno kao transcendentni temelj ljudskog postojanja u svijetu i, konačno, kao Bog nade.
U tom smislu, u tom kontekstu, ekumenizam, može biti samo jedno: ponašati se tako da tko misli ekumenski, tomu nije važna jedna regija, nacija ili religija, nego sudbina svih religija, budućnost čovječanstva kao cjeline.
I upravo nalazeći temeljnu zajedničkost u vlastitim nedostacima, ograničenostima, manjkavostima, to jest u vlastitoj grešnosti, i zanemarujući ujedno nebitne razlike među sobom a uz svijest o biti vlastitog religijskog poslanja i misije, ponukani smo, dakle, na različite zajedničke napore k međusobnom približavanju, vođenju dijaloga, pa i zajedničkim aktivnostima u religijskoj praksi. I to nas dovodi do aktualiziranja kršćanske poruke, do toga da oživimo i artikuliramo taj prevažan Božji humanizam.
Kršćanska je poruka – poruka ”Božjeg humanizma”. Sadržaj kršćanske poruke dalo bi se sažeti i drugim riječima. Ona je mnogostrana, i njen je jezik višeslojan. No to se može izraziti i u dvije riječi: u kršćanskoj poruci riječ je, ponavljam, o Božjem humanizmu.
Upravo te dvije riječi opisuju ključan pojam za kršćansko shvaćanje čovjeka: pojam utjelovljenja. ”I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama” (Iv 1, 14). To je Božje djelo i Objava – ontološka i noološka pretpostavka – u svjetlu koje, prema kršćanskom shvaćanju, treba gledati čovjeka. Jer kršćanska poruka jest poruka o Isusu Kristu. On je Riječ koja je tijelom postala. Zato slavimo Božić.No on je upravo time i Riječ o čovjeku.
Čovjek, dakle, prema kršćanskoj spoznaji, nije nikakvo više, niže niti kakvo drugo biće, već upravo biće koje prema ovoj Riječi jest. On je biće koje postaje vidljivo u zrcalu Isusa Krista.
Kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov naviještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku. A grijesi u ”nacionalnoj stvarnosti” su činjenice.
Zato, zaista je došlo vrijeme da se okaljaju grijesi naši i naših otaca, te da se prestane koketirati s fašizmom koji vjeri pravi kompliment radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva. Samo iz te perspektive kršćanska poruka ima itekako budućnosti. Jer je suvremena.
Mir vama, Bog vas voli, vjerovali vi u to ili ne.
autograf.hr
