Tko je moralniji – siromašni ili bogati?

S druge strane, činjenica je da su zatvori uglavnom puni ljudi iz nižih socioekonomskih klasa te da su u velikim gradovima redovno najopasnije četvrti u kojima žive siromašni.

No i jedna i druga opservacija takve vrste anegdotalnog su karaktera, a čak i ako su potkrijepljene nekim brojkama i statistikama, zaključci u njima nisu uvijek nužno kontrolirani za sve moguće faktore koji mogu utjecati na ishode i njihovo uvjerljivo tumačenje.

Primjerice, relativno je lako shvatiti da u zatvorima moraju dominirati siromašni iz barem nekoliko očiglednih razloga: siromašni su silom okolnosti značajno snažnije potaknuti djelovati protuzakonito kako bi osigurali elementarne uvjete za egzistenciju; bogati imaju veći utjecaj na pravosudni sustav i mogu platiti bolje odvjetnike; oni također imaju bolje mogućnost da kradu i varaju, a da to bude izvedeno na naizgled zakonit način – mogu platiti stručnjake da nalaze rupe u zakonima ili čak političare da kroje zakone prema njihovim potrebama. Osim toga, udio bogatih u populaciji mnogo je manji pa se zato očekuje da ih posvuda bude manje, uključujući i zatvore.

Stoga je ovom pitanju, baš kao i većini drugih, potrebno pristupiti na znanstven način u kojem će studije biti dobro uređene tako da isključuju određene neželjene faktore utjecaja, a istovremeno će zaključke temeljiti na statistikama jer je jasno da se anegdotalni primjeri ne mogu uzimati kao dokaz ničemu – to što je netko sreo više neetičnih bogataša ili siromaha lako može biti subjektivan dojam utemeljen na predrasudama. Također, takvi osobni uvidi teško mogu odgovoriti na važno pitanje o kauzalnosti – primjerice, jesu li bogati bogati zato što su manje empatični ili bogatstvo smanjuje etičnost ili pak vrijedi i jedno i drugo.

Zbog svega navedenog, potrebno je analizirati više studija i njihovih nalaza, kao i interpretacija samih znanstvenika. One nisu uvijek jednoznačne niti su jednostavno objašnjive. Neke govore u prilog siromašnih, a druge, na drugačiji način, u prilog bogatih. No takva i jest priroda društva i ljudskog ponašanja.

Niz studija u prilog siromašnijima

U proteklih nekoliko desetljeća u razvijenim zemljama provedene su brojne studije na temu zadanu našim naslovom. Većina njih utvrdila je da su bogati manje empatični, manje darežljivi i manje moralni. Za potrebe ovog teksta, kao ilustraciju, navest ćemo ih samo nekoliko.

Primjerice, jedna, provedena 1993., usporedila je sklonost darežljivosti kod studenata ekonomije koji su zainteresirani za sve u vezi s novcem s onom kod ostatka studenata. Rezultati su pokazali da dvostruko veći broj studenata ekonomije ne daje baš ništa u humanitarne svrhe nego što je to slučaj kod drugih studenata, recimo arhitekture ili psihologije. Isti tim utvrdio je da su studenti ekonomije u manjem broju skloni suradnji u igrama koje su uključivale suradnju kao što je to poznata “dilema zatvorenika”. Za kraj, kada su studenti ispitani na početku i na kraju studiranja, pokazalo se da je darežljivost studenata ekonomije statistički ostala nepromijenjena dok su oni iz drugih disciplina postali još malo velikodušniji.

Druga studija, provedena 2009. na Odsjeku za ekonomiju na University of Washington, došla je do sličnih zaključaka, ali i do nekih odgovora na pitanje zašto. Prema njoj u ovom fenomenu utvrđeni su učinci dvaju faktora – prvi je da interes za ekonomiju statistički u većoj mjeri pokazuju manje darežljive osobe, a drugi da postoji još i određena indoktrinacija koja na njih djeluje tijekom studija.

U sličnom smjeru ide istraživanje iz 2012. koje je pokazalo da siromašni Amerikanci daju veći postotak svojih prihoda u dobrotvorne svrhe nego bogati. Prema njemu ljudi s primanjima u 20% gornjeg dijela prihodovne ljestvice daruju oko 1,3% svojih prihoda, dok ljudi iz 20% donjeg dijela ljestvice daruju 3,2%. I to unatoč činjenici da se bogatim Amerikancima darovana sredstva izuzimaju od oporezivanja, dok većina siromašnih, zbog pravila poreznog sustava, od svojeg darivanja ne može imati nikakve osobne financijske koristi u obliku povrata poreza. No u ovom kontekstu zanimljivo je istraživanje, objavljeno u časopisu The Chronicle of Philanthropy, koje je utvrdilo da bogati daju značajno više kada žive u mješovitim urbanim četvrtima, u kojima su barem u nekoj mjeri izloženi prizorima siromaštva, nego kada su okruženi isključivo bogatašima. Nekako u skladu s onom izrekom – daleko od očiju, daleko od srca.

Bogati, sram vas bilo!

Godine 2012. medijima je snažno odjeknula jedna velika američka studija čiji je zaključak bio da privilegije potiču nepoštenje kao što je primjerice sklonost varanju.

Čak i ugledni znanstveni časopis Science rezultate je popratio naslovom ‘Shame on the Rich’, a slično su učinili i Scientific American, Atlantic i brojni drugi mediji.

U navedenoj studiji, objavljenoj u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, Paul Piff s University of California u Berkeleyu i njegovi suradnici konstruirali su više testova koje su proveli u grupama od po 100 do 200 studenata i odraslih ljudi koje su pronašli preko interneta. Sudionici su prije testiranja ispunili standardni upitnik na temelju kojeg je na ljestvici od 1 do 10 određen njihov socio-ekonomski status koji je obuhvatio razne čimbenike – od prihoda i obrazovanja do ugleda koji je njihovo zanimanje imalo u očima Amerikanaca.

U studiji su krenuli od dviju pretpostavki – prema prvoj, nepovoljan okoliš i okolnosti mogli bi poticati siromašne na nepoštenje, a prema drugoj posjedovanje većih resursa, neovisnost o drugima i sloboda mogli bi poticati bogate da budu više usredotočeni sami na sebe. Neka ranija istraživanja već su bila utvrdila da su pripadnici viših klasa manje svjesni drugih i lošiji u prepoznavanju tuđih osjećaja. Studija se sastojala od sedam različitih testova.

U prva dva testa istražili su hoće li se viša klasa ponašati manje altruistično u vožnji automobilom – hoće li na križanjima drugima češće oduzimati pravo prvenstva i hoće li češće ignorirati pravo prvenstva pješaka na zebrama. Status vozača ocjenjivali su po vrijednosti automobila. Studija je utvrdila da su se vozači ponašali to nemoralnije što su njihovi automobili bili skuplji. U studiji su kontrolirali i isključili utjecaj raznih čimbenika, uključujući i spol i vrijeme u danu. Rezultati su pokazali da su vozači skupih automobila čak tri puta češće ignorirali pješake na zebrama i čak četiri puta češće drugim vozačima oduzimali prvenstvo. Nasuprot tome, vozači najjeftinijih automobila u studiji nisu niti jednom propustili dati prvenstvo pješacima.

Ovdje je uočen još jedan zanimljiv nalaz – da su se vozači hibridnog automobila Prius ponašali slično nemoralno kao najbogatiji. To ide u prilog pojavi koja je poznata kao moralno licenciranje u kojoj vozači hibridnih automobila imaju osjećaj da već rade nešto dobro za čovječanstvo jer spašavaju Zemlju pa često osjećaju da im je dozvoljeno da budu manje moralni u nekim drugim obrascima ponašanja.

U jednom testu ispitanici su sudjelovali u računalno kontroliranoj igri s kockama koja je bila uređena tako da je izgledala kao da je nasumična, dok je zapravo bila uređena da niti jedan sudionik ne može prikupiti više od 12 bodova, koliko je trebalo za osvajanje nagrade. Čak tri puta više sudionika iz više socio-ekonomske klase varalo je u igri prijavivši da je osvojilo više od 12 bodova.

U jednom testu autori su pokušali utvrditi na koji način sam dojam pripadnosti nižoj ili višoj klasi utječe na moralnost u ponašanju. Kada su siromašniji sudionici bili potaknuti da umisle da pripadaju višoj klasi nego što je to stvarno bio slučaj, i oni su se počeli ponašati nemoralnije. U eksperimentu sudionici su navedeni da se uspoređuju s osobama iz najviše klase ili s onima iz najniže klase (primjerice s Trumpom ili s beskućnikom). Nakon toga im je omogućeno da se posluže slatkišima za koje su bili upozoreni da su namijenjeni djeci u susjednom laboratoriju. Ispitanici koji su usporedbom s beskućnikom navedeni da imaju više mišljenje o sebi, uzeli su dva puta više slatkiša od onih koji su sebe doživjeli siromašnijima zahvaljujući uspoređivanju s Trumpom.

U jednom od testova autori su istražili pozitivne stavove prema pohlepi. Od sudionika je zatraženo da igraju ulogu poslodavaca koji su s potencijalnim zaposlenicima u informativnim razgovorima trebali dogovoriti plaću i druge uvjete rada. Sudionicima je pritom ostavljen slobodan izbor da kandidatima za posao kažu ili ne kažu istinu da će posao biti kratkog vijeka. Pripadnici više klase češće su prešutjeli ovu važnu činjenicu, a usto su pokazali i pozitivnije stavove prema pohlepi.

U završnom testu autori su pokušali utvrditi kako će na pripadnike niže klase djelovati poticanje pozitivnijeg razmišljanja o pohlepi. Siromašni sudionici, nakon što su primjerima koristi koje može donijeti pohlepa bili potaknuti da pozitivnije razmišljaju o pohlepi, i sami su postali podjednako skloni nepoštenom ponašanju kao i njihove kolege iz viših klasa. Primjerice, postali su skloniji da kući nose stvari s posla, da lažu o drugim zaposlenicima kada je to bilo u njihovu korist, da kupcima naplaćuju više kako bi povećali osobni profit i sl.

U svojem zaključnom komentaru na studiju autori su iznijeli svoje interpretacije prikupljenih rezultata. Prema njima, relativna neovisnost viših klasa od ostalih i povećana privatnost u profesiji mogla bi smanjivati strukturalna ograničenja i doživljaj rizika povezanih s neetičnim djelovanjem. Dostupnost resursa koji omogućuju saniranje posljedica takvog ponašanja može dodatno povećati vjerojatnost neetičnog ponašanja. Osim toga, osjećaj neovisnosti o drugima kod bogatih može potaknuti povećanje osjećaja punomoćnosti, a s druge strane neosjetljivosti za posljedice koje vlastita djela donose drugima. Smanjena zainteresiranost za to što drugi misle o njima kod bogatih dodatno slabi kočnice za nemoralno ponašanje. Svi ovi čimbenici zajedno mogu kreirati set zajedničkih kulturnih normi koje će bogati dijeliti, a kojima će jedni druge poticati na neetično ponašanje.

Kokoš ili jaje?

Autori predstavljene studije proveli su još nekoliko drugih sličnih istraživanja sprege bogatstva i moralnosti. Jedno od najzanimljivijih je ono u kojem su pokušali naći odgovor jesu li bogati bogati zato što su nemoralni ili bogatstvo ljude čini nemoralnijima. U njemu su kod sudionika na umjetan način stvorili osjećaj bogatstva i pokušali zabilježiti promjene u njihovom ponašanju. Bacanjem novčića odredili su koji će sudionici u samom startu biti privilegirani tako što će imati dvostruko više novca i za svaki prolazak kroz startno polje biti dvostruko nagrađivani. Očekivano, privilegirani igrači uglavnom su pobjeđivali u igri, a istraživači su pritom pratili promjene u njihovom ponašanju. Neki od njih postajali su glasniji, glasnije i teatralnije su pomicali svoje figure po poljima, uzimali su više pereca iz jedne zdjele nego što je bilo pravedno, a kada su konačno pobijedili, bili su uvjereni da su to zaslužili svojim trudom i pametnim odlukama. Niti jedan od privilegiranih nije ni spomenuo činjenicu da su u igru ušli s prednostima.

Iz ovoga bi se moglo zaključiti da bogatstvo ljude čini više koncentriranima na sebe.

Altruizam bogatih

Kako smo istaknuli u uvodu, stvari nisu baš sasvim crno – bijele. Na drugoj strani vage postoje studije koje pokazuju da su bogati skloniji određenim altruističnim oblicima ponašanja te da u određenim uvjetima djeluju za veće opće dobro.

Primjerice, jedna britanska studija, provedena u 20 različitih dijelova Londona, pokazala je da će se oni koji žive u bogatijim kvartovima više potruditi da učine neko dobro djelo. Autori su na kolnike pobacali adresirana pisma s markama koja očito nisu bila dostavljena. Nakon toga čekali su da vide iz kojih će krajeva više pisama stići na odredišta. Rezultati su pokazali da je iz bogatih kvartova čak 87% pisama završilo na ispisanim adresama, a iz najsiromašnijih samo 37%.

Jedna druga, američka studija pokazala je da su bogati bolji u tzv. ekstremnom altruizmu – u aktivnostima u kojima se dobiva malo društvenog priznanja za dobra djela i u kojima nema mogućnosti da im netko vrati istu uslugu.

Primjerice, Kristin Brethel-Haurwitz i Abigail Marsh s Georgetown University analizirali su podatke o tome kako variraju donacije organa nepoznatim osobama u SAD-u. U obzir su uzele brojne čimbenike, uključujući i religioznost i prihode. Pokazalo se da su ljudi u državama koje su bile bogatije darovali značajno više bubrega. Ovaj nalaz nije izravan dokaz da bogatiji spremnije daruju organe, no pokazuje da se više razine altruizma mogu povezati s višim osjećajem blagostanja.

Manje empatije, ali više dobra

U prilog bogatih također govore neka novija istraživanja koja pokazuju da empatija, koja je uglavnom bitna za moralno ponašanje, ponekad može imati negativne efekte, osobito kada je imamo previše. Ona tada može djelovati emocionalno iscrpljujuće i smanjiti mogućnost kvalitetnog prosuđivanja pa i donošenja odluka koje su najboljem interesu većine. Neuroznanstvenice Tania Singer i Olga Klimecki provele su istraživanje koje je utvrdilo da je često osjećaj samilosti zapravo bolji od empatije, da stvara bolje osjećaje i da vodi do veće želje za pomaganjem.

Časopis Psychology Today od 2013. predstavlja pak zanimljivo tumačenje kako bogati, unatoč tome što su potvrđeno manje empatični, mogu donositi odluke koje su za opće dobro društva.

U članku autor podsjeća na etički misaoni pokus poznat kao problem tramvaja. Taj problem ima više verzija. U jednoj verziji tramvaj bez kontrole juri tračnicama prema skupini od pet ljudi i ubit će ih. Ispitanik ima kontrolu nad skretnicom i treba odlučiti hoće li skrenuti tramvaj na druge tračnice koje vode do mjesta na kojem će stradati samo jedna osoba. U drugoj verziji okolnosti su slične s jednom razlikom – tramvaj možemo zaustaviti samo tako da pred njega s mosta bacimo debelog čovjeka kako bismo spasili pet. Zanimljivo je da će većina ljudi odlučiti upotrijebiti skretnicu, dok će udio onih koji će se odlučiti gurnuti čovjeka biti značajno manji. U ovom slučaju empatija slabi donošenje odluke koja je u najboljem interesu većine. 

U prilog istoj ideji govori jedno istraživanje iz 2013. koje je pokazalo da bogatiji imaju manje empatije, ali i da lakše djeluju za veće dobro.

U njemu su Stéphane Côté s University of Toronto te Paul Piff i Robb Willer s Berkeleya od sudionika tražili da riješe dilemu bacanja čovjeka s mosta. Rezultati su konzistentno pokazali da su bogati manje empatični i spremniji čovjeka baciti s mosta.

U drugom dijelu studije sudionicima su rekli da igraju online igru s četvero drugih ljudi te da im je nasumično dodijeljena uloga onoga koji odlučuje. Prema pravilima igre svim sudionicima dodijeljeno je po 5 dolara, no onaj tko odlučuje ima pravo uzeti novac od nekog drugog sudionika. Svaki dolar koji uzme, odmah se udvostručuje i u tom dvostrukom iznosu može darovati trojici preostalih igrača. Drugim riječima, odlučivač može uzeti jedan dolar i potom trojici suigrača može podijeliti svakome po dva. Tako se svaki dolar pretvara u šest. Pritom određivač ništa od oduzetog novca ne može uzeti za sebe. Uobičajeno, svi sudionici ispunili su upitnike iz kojih su autorice odredile njihov socioekonomski status i empatiju.

Rezultati studije pokazali su da su bogatiji bili manje empatični, da su osjećali manje sažaljenja za igrače kojima su uzimali novac te da su uzimali više nego što su to činili siromašni. No također je pokazala da su oni time učinili najveće dobro za cijelu zajednicu.

Treća studija bila je po svemu nalik na drugu osim što se od sudionika tražilo da napišu nešto o osjećajima žrtava kojima će uzeti novac prije nego što će to stvarno učiniti. U toj studiji nije bilo razlike u količini novca koji su uzimali bez obzira na klase. Drugim riječima, promišljanje osjećaja žrtve povećalo je empatiju bogatih.

Psychology Today ističe da se ovi nalazi ne mogu uzeti kao opravdanje za sve oblike nemoralnog ponašanja bogatih. No poručuje da mogu poslužiti kao neki uvid u mogućnosti da se bogati navedu da budu darežljiviji. A kada oni postanu darežljivi, korist za društvo može biti golema.