Ovogodišnja nagrada za najbolji roman objavljen prošle godine na b,h,s govornom području “Meša Selimović” dodijeljena je Senki Marić. Tim povodom objavljujemo o ovoj knjizi ranije napisani tekst Gorana Sarića
Priznajem da mi je iz najmanje dva razloga bilo veoma teško čitati prvi roman Senke Marić (Mostar, 1972.). Prvi je težina teme kojom se ovo, obimom neveliko (119 str.), djelo najvećim dijelom bavi: teška i mučna borba protiv opake bolesti. Drugi razlog je to što se i sâm, evo već skoro pune dvije godine, borim protivu slične napasti. Kod neimenovane junakinje romana je u pitanju rak dojke, a u pisca ovih redova slična “životinja” napala je “tečnost života”, to jest krv.
No, kako kaže jedna holandska poslovica: “Svaka mana ima i svoju dobru stranu”. Jer, i da nije nesumnjivih literarnih kvaliteta ove knjige, meni bi, u svakom slučaju, bilo lakše “uroniti” u ovaj mračni svijet nego prosječnom sretniku, onome koga nije zapala ova crna srećka u nebeskoj lutriji.
No, rekoh već da roman “Kintsugi tijela” posjeduje nesumnjive književne vrijednosti. Takve čak da ga je, i pored ovakve teme, teško ispustiti iz ruku. Ali, prvo da onome koji ga (još) nije čitao pojasnimo japanski pojam iz naslova. Učinićemo to citatom iz uvoda:
“Kintsugi je japanska umjetnička tehnika popravljanja polomljenih keramičkih predmeta tečnim zlatom ili platinom, naglašavanjem oštećenih mjesta, s ciljem da se prošlost predmeta istakne, a ne sakrije… […] Ističući oštećenja i lomove, kinsugi slavi jedinstvenu historiju svakog predmeta, revitalizirajući ga […] i dajući mu veću ljepotu nego što je inicijalno imao. Kintsugi je nastao iz japanskog osjećanja mottainaia – žaljenja za izgubljenim, kao i mushina – prihvatanja promjene.”
Osim što pojašnjava sam pojam, mislim da nema boljeg i sažetijeg opisa suštine ove knjige od ova dva pojma od kojih je kinstugi sastavljen: žal za izgubljenim, ali i prihvatanje promjene. Ovi nas pojmovi odmah vode do drugih aspekata romana.
On se, naime, uz više manjih rukavaca, sastoji od dva pripovjedna toka. Jedan se odnosi na bolest: njeno otkrivanje, šok i nevjerica, pa grčevita borba i, na koncu, mirenje s “neposlušnim” tijelom. Drugi narativni tok se odnosi na djetinjstvo, obilježeno nesretnom porodičnom situacijom, ocem alkoholičarem, osjećajem usamljenosti i napuštenosti – ali uvijek uz bljeskove duha, neočekivana poređenja i metafore, humor i (samo)ironiju.
Zato mogu slobodno reći da, ma koliko “tvrda” i teška, upravo ova narativna linija čitaocu donosi osjećaj olakšanja, neophodna da se ova, temom i kompozicijom, dosta složena proza, s uživanjem iščita do kraja.
Jer, upravo u tim bljeskovima prepoznajemo Senku Marić – pjesnikinju, autoricu tri zapažene knjige poezije i dobitnicu više uglednih književnih nagrada. Tako junakinja na jednom mjestu pri kraju knjige veli:
“Sjediš u krevetu. Drugi predmeti su nestali, oko tebe je samo noćno nebo. Crnilo u svojoj dubini čuva tračke plave. Zvijezde su usplamtjeli suncokreti. Liječe se od vrtoglavice, konačno u mirovanju. Meteori plitaju naokolo, uskraćenost dimenzije vremena oslobađa ih usuda brzine. Krijesnice su popadale po tvojoj posteljini, kao mačke koje su došle da te ugriju svojim tijelima.”
Što se mene tiče, samo ovaj kratki pasus je dovoljan da znate kako imate posla sa prozom vrlo ozbiljne spisateljice. To se potvrđuje u cijeloj ovoj knjizi. Marićeva jednu, i iz ličnih ali i iz spisateljskih razloga, vrlo tešku temu iz stranice u stranicu obrađuje bez truni patetike i samosažaljenja – u nevještim rukama tako čestih “otklizavanja” kad su ovakve, velike teme u pitanju. Kad joj zatreba, Marićeva zna majstorski posegnuti i za citatom iz dobrog stripa, tog vječitog “razbijača” klišea i izlizanih mjesta:
“Znate li vi ono kad je Charlie Brown rekao Snoopyju: ‘Jednog dana svi ćemo mi umrijeti, Snoopy!’ A Snoopy je odgovorio: ‘Istina, ali sve druge nećemo.’”
“Pogleda te u nevjerici. Izraz lica počne da mu se mijenja. Već si zaspala, ali sasvim si uvjerena da se smije.”
Ali naravno da u ovakvoj knjizi preovlađuju mračni momenti: predsmrtne vizije bolesne prijateljice, žena u crvenim, brokatnim haljinama, Amazonke, moćna i mračna čarobnica Medeja, grčki bog rata Ares… No, i u takvim, najtežim trenucima i vizijama ova se proza ne pretvara u, da tako kažem, kukumavčenje. Sve je izvedeno stišano, kao u pô glasa, suptilno. Rečenice su većinom kratke, koncizne, ali i u onim dužim, razuđenim, uvijek je, pučkim jezikom kazano, jasno “šta je pisac htio da kaže”. Pa iako se ne slažem s tvrdnjom urednika na koricama da “Svaki put kada neko u BiH napiše roman to je razlog za malo slavlje, pogotovo kada taj roman napiše spisateljica” – meni je razlog za slavlje samo kad neko/neka napiše dobar roman – slažem se sa drugom tvrdnjom u istom propratnom tekstu, naime, da je “stil Senke Marić poetičan i minimalističan”. Meni se čak čini da je upravo ta minimalističnost ono što “Kintsugi tijela” spašava od patetike i klišeiziranosti, izdvaja iz mnogih, danas prilično “in” knjiga na temu borbe protiv opakih bolesti. Zato neka vas nipošto ne zavara skroman obim ovog romana. Radi se o izuzetnoj, veoma značajnoj knjizi u okviru savremene bosanskohercegovačke književnosti, ili barem onoga, nemalog, njenog dijela koji uspijeva da uprati autor ovih redaka.
Koji se, ni to da ne zaboravimo, kao i junakinja ovog romana, bori da “na zlatan način” zakrpi pukotine posrnulog tijela, nadajući se, barem u duhovnom smislu, maestralnom ishodu, kakav je, nesumnjivo, sam kraj ovog romana. Nakon uspješnog liječenja, junakinja odlazi na mjesto na kome je, u djetinjstvu, provela mnoga lijepa ljeta. Kraj dostojan velikog pjesnika:
“Ostalo je još samo jedno mjesto na koje trebaš otići. Sjedaš u auto. Voziš se na obalu. U ono selo na Pelješcu koje je tvoj istinski dom. Pod nogama ti škripi šljunak. Oko tebe se razmiču vinogradi. Uskom stazom kroz šumu penješ se do kapele na litici. Na susjednom brdu, odolijevajući godinama, stoji tvoje drvo. To je sasvim dovoljan znak. Za leđima ti je kameni zid. U ruci boca već ugrijane vode. Ispijaš topli gutljaj. Zatvaraš oči. Ispod blješti more, plavetnilo koje je sposobno da pjeva. U daljini se naziru otoci, kao ostaci plastelina od kojeg su bogovi pravili zemlju.”
Tihi krešendo, zar ne?
Autor: Goran Sarić
Izvor fotografije: radiosarajevo.ba
