Kultura

Thomas Mann: „Čujte Nijemci“

NE BOJTE SE

Zbunjeni ste i depresivni. Razmišljate: “Da li će poslije svega on pobijediti? I zar ga se nikada nećemo otarasiti? I da li će svijet biti njemački, na tako očajan način na koji je sad njemački?” Ne bojte se. Hitlerova pobjeda je prazna riječ: ne postoji tako nešto – nije u oblasti prihvatljivog, dopustivog, zamislivog. To će biti spriječeno; još bolje, on sam će je uvek sprečavati, ta žalosna protuva, zbog njega samog, jednostavno zbog njegove prirode, zbog njegove nemoguće i beznadežne poremećene naravi, koja mu onemogućava da misli, želi, ili da uradi bilo šta što nije lažno i unaprijed osujećeno. Govori se o iznevjerenom đavolu. Ali niko ne izdaje đavola; on je iznevjeren zbog njega samog, za početak. Ni sa Faustovom dušom, dušom čovječanstva; nikako drugačije glupi Sotona neće potonuti u pakao, osim sam.

Kažem: ne bojte se! Da li mislite da će u ponovnom podmazivanju svog parnog valjka za osvajanje svijeta stići dalje od Kavkaza? A ako uspije i ako Rusi budu ostali iza Urala, šta još? Pa, samo još. Može samo da bude još: noći, ludila i smrti; nema kraja za njega, bez njegovog kraja. Rusi se neće smiriti. Niko od vas u to ne može ne povjerovati. Lažna revolucija nacizma se susrela sa pravom i istinitom revolucijom, takvom čija bi istrajnost u pročišćenju trebalo da vam bude lekcija, vama Nijemcima, kada vaš čas kucne. I ova Ruska revolucija je dugoročno vezana i jasno oblikovana istorijskim sporazumima sa anglo-saksonskom demokratijom, koju su probudile njene društvene obaveze i koja preduzima jednako revolucionarno podmlađivanje – vezana za nju borbom koju Hitler, sa svojom dijaboličnom prljavštinom “Novog poretka”, ne može preživjeti. U taj sporazum se uzdaju pokoreni, opljačkani, mučeni, poluistrebljeni narodi Evrope. U ovim nacijama mržnja spram besramnog tlačitelja, još uvek nemoćna, ali koja iznova i iznova eksplodira kroz silovite individualne činove, bjesni i raste, i oni samo čekaju na trenutak kada će strašnom pobunom zbaciti najodvratniji jaram koji je narodima ikada bio nametnut – oni čekaju na to, kao i vi, Nijemci.

Thomas Mann

(fragment jedne radio poruke koju je nobelovac Thomas Mann iz Amerike uputio Nijemcima tokom 2. Svjetskog rata zbog koje mu je Hitlerov režim oduzeo Njemačko državljanstvo)

Погледај слику на Твитеру

U svojoj vili u Kaliforniji Tomas man je ugostio Bertolda Brehta, Hermana Broha i mnoge druge umjetnike

Thomas Mann piše Hermannu Brochu

Paul Michael Lützeler: „Prijateljstvo u egzilu“

Thomas Mann je u svome životu napisao oko 30 000 pisama: jedna od najvažnijih kolekcija pisama njemačke književnosti. Ipak, upečatljivo je da je – osim reprezentativne rasprave sa bratom Heinrichom Mannom – imao malo dopisivanja sa drugim velikim autorima. Jedan od njih je bio Hermann Broch.

Sada objavljeni svezak „Prijateljstvo u egzilu“, koji dokumentira odnos dva velika pisca, nudi više od sporadično razmjenjivanih pisama tokom dva desetljeća. Izdavač Paul Michael Lützeler sakuplja sve što su dva pisca jedan o drugom napisali. Lützelerov temeljit komentar i njegov vrlo uravnoteženi uvodni esej pružaju tekstovima potrebno uklapanje u kontekst.

Sve počinje Brochovim entuzijastičnim čitanjem romana „Smrt u Veneciji“ – inicijacijsko iskustvo, koje je ostavilo jasne tragove i u njegovom ambicioznom kasnom djelu „Vergilijeva smrt“. Esej, koji je on 1913 godine napisao o noveli Thomasa Manna, označio je kasnije Broch kao svoj svojevrsni „ulazak u književnost“. Druga djela Thomasa Manna su se njemu činila „dostojanstvenim zabavnim lektirama“. Kada se on 1931 godine žalio zbog „grozne uspostave“ jednog obrazovnog „govora“ u mnogim velikim njemačkim romanima, to je bilo jasno rečeno i protiv „Čarobnog brijega“. Njegove pohvale za Mannova djela kao „konačni vatromet stare buržoaske umjetnosti“ također imaju protu-oštricu. Međutim, rezerve ga nisu spriječile, da zatraži podršku Thomasa Manna. Godine 1932 se u Beču održao sastanak za vrijeme Mannovog čitanja. Broch povodom toga izvještava svoga prijatelja Daniela Brody-a:

„Tako je prekjučer Thomas Mann bio u udruženju za obrazovanje radnika. Bio sam tako radostan, što sam ga uhvatio. I zahvalio sam mu se na odgovarajući način, kao što i dolikuje kada je u pitanju Thomas Mann. Povrh svega, čitav susret je bio jako ukočen s obje strane, što je zapravo on sam započeo. Nešto je imao protiv mene, ali s tim čovjek ne može ništa učiniti. Osim ove međuigre, njegovo predavanje je zaista bilo puno šarma, milosti, koja je toj osobi sasvim svojstvena, i potpuno me je oduševila pročitana priča (Jakovljevo vjenčanje iz romana), i protestantsko dostojanstvo s kojim se ovdje stvara orijentalna požuda.“

Brochov trud oko slavnih pisaca je ostao bez uspjeha. Mann nije napisao ni recenziju na djelo-trilogiju „Schlafwandler“, koje se pojavilo na početku tridesetih godina, niti je pomogao Nobelovac – tada član žirija u New Yorkerovom „Book of the Month-Club“ – da se „Schlafwandler“ pojavi na američkom tržištu. Kada je Broch dvije godine kasnije posjetio Manna u egzilu, to je ostalo zabilježeno u dnevniku Thomasa Manna: „Čaj sa Ernstom Brochom“ – nešto se sigurno pomiješalo.

Tek je zajedničko konfrontiranje protiv Naci-Njemačke intenziviralo odnos. Thomas Mann se zalaže za Brocha, omogućuje mu emigraciju. Ovaj angažman za kolegu, koji nije ostao samo na riječima, nego je značio i stipendije, mjesta na univerzitetu, putničke vize, jedna je strana Thomasa Manna, koja do danas nije dovoljno prepoznata. Dok Thomas Mann u egzilu ostaje jedan slobodni stanovnik velike vile, Broch se mora zadovoljiti sa jednom sobom, u kojoj jedva da ima mjesta za njegove duge noge. U njihovim zajedničkim godinama u Pricetonu (1938-41), oni su se u prosjeku susretali svakih šest sedmica. Kanije je došlo do razmjene dugih pisama, došlo je do literarnih projekata i političkih perspektiva, memoranduma i apela. Oni uvažavaju jedan drugoga, samo se povremeno ton malo spušta, kada na primjer Thomas Mann 1941 godine piše povodom Hitlerovog preuzimanja komande nad vojskom:

„Amerika je trenutno u još gorem i bespomoćnijem položaju, nego što se moglo očekivati, i od tog pacifističkog posmatranja rata se može očekivati još mnogo jada. Naš Adolf pruža nam sve veće zadovoljstvo, čija je dnevna zapovijed, povodom preuzimanja komande nad vojskom sa njegovim „unutrašnjim glasom“ (…), bila nešto najromantičnije što se dogodilo od Orleanske Djevice.“

Oba autora su zbog okolnosti vremena sve više prelazila u političko polje. Dok je Thomas Mann pisao dnevno aktualne izjave, Brochu, koji je već deset godina operirao sa pojmom totalitarizma Hannah Arendt-ove, su uspijevale analize razvoja epohe, kao i druga temeljna pitanja. Thomas Mann za to nije uvijek imao strpljenja. U vezi sa Brochovim nacrtom rezolucije Lige nacija zabilježio je sljedeće: „Promišljeno, srdačno, ali tvrdokorno, neprozirno…“ Brochu je s druge strane smetalo djelovanje jednog izvjesnog „književnog plemstva“ kod Thomasa Manna: „napola vođa nacije, napola žongler za gomilu, ali uvijek važan“, rugao se on.

Protivno jednoj prezrenoj kritici, da će mu sa Thomasom Mannom ići lagano, Broch uvijek iznova lomi koplja zbog autora romana „Smrt u Veneciji“. Tako on piše prijatelju Brody-u: „Sa svim svojim prigovorima prema Thomasu Mannu i buržoazijom njegove proizvodnje ne mogu podržati vaše odbacivanje: on se uzdiže i nadima nad književnom scenom i čak i nad američkom industrijom zabave.“

Također se javno Broch izražava obično sa pohvalama. U njegovom članku „Mitsko nasljeđe pjesništva“, koji se pojavio 1945 godine u „Neuen Rundschau“ povodom 70-tog rođendana Thomasa Manna, on stavlja u ravan Jamesa Joyce-a autora romana o Josephu, koji se uvijek brine za „modernost“. Vidno polaskan, odgovara Mann:

„Koliko ste vrijedan doprinos dali ovom čudesnom časopisu… Sa čuđenjem sam pročitao vaš članak, koji je tako blizak mome načinu mišljenja i koji meni samome mnoge tamne osjećaje razjašnjava. Na području romana se može zapravo danas još samo ono razmatrati, što više nije roman, što je dugo bilo moje mišljenje, ali vi ste tom emocionalnom dojmu dali najviši filozofski temelj, i ojačali ga. Usporedba sa Joycom, koju niste vi prvi upotijebili, ponovo me je iznenadila i uvjerila na pomalo laskav način. Ono što vi nazivate mojom bliskom vezom sa tradicijom ima određene praktične prednosti: Proizvodi se u ovom slučaju, uprkos dekompoziciji forme romana, jedna javna dostupnost koja nudi demokratsku kvalitetu luksuzne robe, koju Joycovo djelo posjeduje samo za par ponosnih odabranika.“

Čini se kao da bismo mogli govoriti o „prijateljstvu“ koje Paul Michael Lützeler iz dokumenata tumači ponekad previše silovito. Ali kad Adorno dođe u posjetu i ne nedostaje mu kritičkih riječi o Brochu, Thomas Mann napominje u dnevniku: „Ima pravo.“ Čak je uživao u totalnom poništavanju Brochovog romana o Vergiliju od strane Günthera Andersa. Već je i sam povjerio lakonski dnevniku svoj dvosmisleni dojam o Brochovom ambicioznom djelu: „Suptilna poezija duboke duše, koja oduzima život“. Thomas Mann je bio previše ukorijenjen u realizam, tako da ga je mogla zadovoljiti literatura, koja „oduzima život“.

Broch je 1947 godine posredovao u sporu između egzila i unutrašnje emigracije, što je, takođe, bio spor i oko Thomasa Manna. Autor Frank Thiess je zahtijevao od Manna da se vrati u Njemačku, što je u ovom izazvalo samo staru averziju prema unutrašnjoj emigraciji – „sjede samo zaglavljeni magarci i usedjelice nesreće“, jednom je on to tako nazvao. Budući da je Thiess bio jedan od malobrojnih prijatelja Brocha, koji je njemu, Jevreju, 1938 godine pomogao oko bijega iz Beča pred Nacistima, branio ga je sam, rizikujući nezadovoljstvo Thomasa Manna, dok je u pismima upućenim Thiessu, obrnuto, uzimao Manna u zaštitu od navoda o unutrašnjoj emigraciji. Vrlo elegantan potez; protivnici su, ipak, ostali neprijateljski raspoloženi, a Broch je zbog naporne afere lišen članstva u Akademiji. – U posljednjim godinama se žalio na to kako je na početku Thomas Mann bio nedostižan:

„Imam i dalje svoje unutrašnje poteškoće u korespondenciji, u odnosu sa njim: morate mu olakšati da bude drag. To nije prigovor protiv njega, nego jedna gola konstatacija: oko njega se vijori čarobni plašt nelagodnosti.“

U to vrijeme je Broch radio i živio u Yale-u. Kada je Thomas Mann u Augustu 1950 tamo stigao, da otvori jednu Thomas-Mann-izložbu, u pismu svojoj partnerici Annemarie Meier-Graefe, Broch daje neobjašnjiv opis svega toga, čime istovremeno ironizira Mannovo držanje na početku „hladnog rata“:

„Imali smo jedan zaista dobar ručak u vrtu (…) i sve bi bilo jako lijepo, da Tommy nije reporterima u biblioteci govorio političke gluposti, i da njega Katia nije vrlo nepristojno privukla, ali nije bio toliko deprimiran, da ga je čovjek morao tješiti. Srećom je štampa oslabila njegovu formulaciju; umjesto „Rusija ima samo miroljubive namjere“ napisali su „Rusi su miroljbiv narod“ itd., i on će i sam uskoro povjerovati, da ništa drugo i nije rekao.“

Kad je i sam primio malu čast, Broch nije prošao bez opravdane zavisti: Čovjek vidi, kako po Thomasu Mannu „počasni doktorati pljušte kao kiša, i ja nalazim da je meni time data jedna napojnica,“ Osim toga se on godinama nadao Nobelovoj nagradi. U godini 1951 su bile dobre šanse – sa internacionalnom podrškom Thomasa Manna. No, tada je jesenji dobitnik Nobelove nagrade bio Pär Fabian Lagerkvist. Broch, koji se dugo žalio na iscprljenost, umro je krajem Maja. Thomas Mann je bio s poštovanjem potresen.

Autor: Wolfgang Schneider

Prevod: Marko Raguž

Sarajevo, 23. 03. 2020. god.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close