The Guardian: Šta ne valja sa demokratijom?

Zamislite da pokušavate da se ozbiljno bavite politikom pod nepopustljivim pritiskom vječnog demokratskog prepucavanja, da jedva imate dovoljno vremena da dišete, a kamoli da jasno razmišljate. Zar se tako upravlja državom?

BUKA prevod

Proteklih nekoliko mjeseci bili su loši za zapadnu demokratiju. Tokom ljeta otkrili smo da, dok su demokratski građani i njihovi izabrani političari obavljali svoje svakodnevne poslove, tajne službe su rutinski prisluškivale sve što su oni radili.

Bilo je dovoljno loše pretpostaviti da su u tome saučestvovali političari. Više nas je uznemirila spoznaja da čak ni političari nisu znali šta se dešava.

Zatim, u septembru, gledali smo spektakl zapadnih lidera kako pokušavaju pokrenuti inicijativu o Siriji, da bi ih u tome spriječilo njihovo zakonodavstvo, koje im nije dozvolilo da bilo šta učine (britanski parlament nije iznio odlučan stav, čak ni protiv upotrebe sile; jednostavno su odbili sve opcije koje su im bile ponuđene, kao dijete koje se duri). Principijelni stavovi na obje strane rasprave izgubili su se u magli stranačkog prepucavanja. Dok su Obama, Cameron i Hollande bauljali naokolo tražeći izvodljivu politiku prema Asadovom hemijskom arsenalu, Putin je uskočio u posljednjem trenutku da spasi situaciju. Poniženje koje je proizveo člankom u listu New York Times istaklo je prednosti zrelog državnika nad demokratskom bojažljivošću.

Onda su se stvari pogoršale. Tokom 17 dana u oktobru, vlada Sjedinjenih Država potpuno je prestala da funkcioniše, dok su unutrašnje razmirice u Vašingtonu dovele zemlju na rub katastrofe. Prizor u kojem američki političari igraju opasnu igru sa globalnom ekonomijom, ostavilo je ostatak svijeta sa podijeljenim emocijama, od očaja do jedva prikrivenog likovanja. Putin se smijuljio. Kinezi su coktali jezikom.

Birokrate u Briselu su uzdahnule pod teretom svjetskih problema. Političari koji se ne moraju brinuti da li će biti ponovo izabrani ili koji se suočavaju samo sa poslušnim parlamentima posmatrali su to sa mješavinom sažaljenja i prezira.

Zamislite da pokušavate da se ozbiljno bavite politikom pod nepopustljivim pritiskom vječnog demokratskog prepucavanja, da jedva imate dovoljno vremena da dišete, a kamoli da jasno razmišljate. Zar se tako upravlja državom?

Oni koji žive u zapadnim demokratijama mogu ponekad doći u iskušenje da se isto zapitaju. Zavist prema diktatorima uobičajena je karakteristika demokratskih politika.

Mi ne želimo zapravo da živimo pod diktatorskim režimom – i dalje se užasavamo pomisli šta bi to uključivalo – ali mi zavidimo diktatorima na njihovoj sposobnosti da djeluju odlučno u krizi. Uprkos svim njegovim manama, teško je zamisliti da Putin ne zna šta njegovi špijuni rade. Možemo se smijati svim onim fotografijama gdje on go do pasa lovi divlje životinje. Ipak, očigledno se radi o političaru koji zna kako dokrajčiti lovinu. Da li naši uopšte znaju šta love?

Dok je Obama bio zaglavljen u Vašingtonu tražeći privremeno rješenje za blokadu rada vlade, kineski lideri su koristili njegovo odsustvo sa svjetske scene da bi promovisali pragmatične koristi svog političkog sistema. Kineski političari su u prednosti jer mogu da razmišljaju dugoročno, oslobođeni nemilosrdnih zahtjeva izbornog kruga. Istovremeno, kineske tehnokrate mogu zanemariti sve provjere
i balansiranja demokratskih politika kako bi donijeli brze odluke. Oni ne moraju brinuti o ubjeđivanju parlamenta ili javnog mnjenja prije djelovanja. Prestao sam brojati koliko puta su mi zapadni akademici rekli koliko je osvježavajuće raditi sa kineskim političarima koji mogu odraditi posao. Ako imate uzbudljiv plan za ekološki održivu urbanu sredinu, ili rekalibraciju saobraćajnog sistema, ili reformu cijele industrije, ponudite ga Kini, gdje ga zaista mogu i isprobati prije nego što mu prođe rok. Niko (ili barem tek nekolicina) od ovih zapadnih akademika zapravo ne želi da usvoji kineski državni kapitalizam, koji oni smatraju represivnim i neliberalnim sistemom. Oni su bez izuzetka i dalje odani demokratiji. Oni jednostavno žele da je demokratija jednako odlučna.

Ironija zavisti prema diktatorima je to što ona ide protiv istorijskih dokaza. Tokom posljednjih 100 godina, demokratije su pokazale da su bolje od diktatorskih režima u rješavanju najozbiljnijih kriza sa kojima se svaki politički sistem mora suočiti. Demokratije dobijaju ratove. One preživljavaju ekonomske katastrofe. One se prilagođavaju kako bi riješile ekološke probleme. Upravo zato što su oni u mogućnosti da djeluju odlučno, a da ne moraju prvo ubijediti javno mnjenje, diktatori su ti koji na kraju naprave katastrofalne greške. Kada diktatori pogriješe, oni mogu cijelu državu povesti u propast sa sobom. Kada demokratski lideri pogriješe, mi ih izbacimo prije nego što naprave trajnu štetu.

Pa ipak, to je mala utjeha u vremenu krize. Razlog zbog kojeg uvijek iznova podliježemo zavisti prema diktatorima je taj što su potrebni jaki živci da se razmišlja dugoročno kada stvari krenu po zlu. Kvaliteti koji daju prednost demokratiji na duge staze – njihova nestrpljivost i nemirenje sa neuspjehom – jesu isti oni kvaliteti koji im otežavaju da razmišljaju dugoročno. Oni gledaju sa zavišću na političke sisteme koji mogu iskoristiti trenutak. Demokratije su veoma loše u iskorištavanju trenutka.

Njihova tehnika preživljavanja je iskobeljati se. Prokletstvo demokratije je što smo osuđeni da želimo ono što ne možemo imati.

Osoba koja je prva primijetila ovu duboko kontradiktornu osobinu demokratskog života bio je francuski aristokrata. Kada je putovao u SAD da izučava njene zatvore

1831. godine, Alexis de Tocqueville dijelio je predrasudu prema demokratiji tipičnu za 19. vijek. Mislio je da se radi o haotičnom i glupom sistemu vladanja. Do trenutka kada je završio svoje putovanje godinu kasnije, promijenio je mišljenje. Zaključio je da je američka demokratija mnogo bolja nego što izgleda. Na površini, sve se činilo haotično: svadljivi političari, bahati novinari i loše obaviještene novine (“Posao novinara u Americi, pisao je Tocqueville, “je da se, bez pripreme i vještine, principi ostave sa strane kako bi se napao čovjek “), dekoncentrisani građani. Niko nije mogao preuzeti kontrolu. Bilo je previše buke, nedovoljno signala. Ali vremenom je ovaj višak buke proizveo prilagodljive politike koje nikad nisu mirovale dovoljno dugo da se zaglave. Grubost američke politike bio je znak njenog esencijalnog zdravlja. Amerikanci su stalno upadali u rupe i onda se vadili iz njih. Više grešaka se pravi u demokratiji, pisao je Tocqueville, ali više grešaka se i ispravi. Više vatre zapale Amerikanci. Ali ih oni više i ugase.

Tocquevilleov genij bio je u tome što je uočio psihološke efekte života u takvom sistemu. Oni mogu biti dvojaki. Mnoge ljude bi odmah jako iritirala stalna nemogućnost demokratskih politika da se saberu. Tocqueville je nazvao demokratiju “nepravovremenim” oblikom vladanja jer nikada nije uspjela da odgovori trenutku. Kada stvari izgledaju zaista loše, demokratske političare ćete često zateći kako se svađaju oko nebitnih stvari. Ali kada prođe kriza, ispostavi se da su ovi isti političari našli način da se provuku. Sve je to veoma nedostojanstveno. Kao rezultat toga, Tocqueville je sumnjao da će demokratski građani uvijek biti slabi na kraljeve i tirane, koji barem znaju kako da prirede predstavu. Demokratije sanjaju da će ih spasiti političar koji ima čvrstu ruku. Kada se takav političar ne pojavi, njihova frustracija će se preliti. Ljutnja i gađenje nikada nisu daleko od površine demokratskog života.

Međutim, druga vjerovatna psihološka posljedica demokratske nepravovremenosti jeste uljuljkanost. Ako je istina da demokratija nije tako loša kao što se čini, onda je privlačno zamisliti da ni jedna kriza nije tako ozbiljna kao što izgleda. Stvari će se na kraju dobro završiti, sve dok ne reagujemo prenagljeno. Tocqueville je uočio da je američka demokratija zasnovana na vjeri: ljudi su morali vjerovati da će se takav haotičan sistem na kraju isplatiti. Opasnost je bila u tome da ih njihova vjera u demokratiju ne zaslijepi za glupe greške koje njihovi političari prave. Neke krize, čak i za Amerikance, zaista jesu loše kao što se čine.

Tocquevilleova analiza je najbolji vodič za razumijevanje moderne demokratije kroz njenu istoriju, sve do posljednjih nekoliko sedmica. Demokratski mentalni sklop je očajavanje i slijepa vjera, sve u isto vrijeme. Pogledajte samo ponašanje sadašnje generacije američkih političkih desperadosa. Zasigurno biste zatvorili vladu ako biste mislili da sistem toliko loše radi da je gotovo nemoguće ga popraviti. Očajna vremena traže očajne mjere. S druge strane, takođe je istina da biste zatvorili vladu ako biste mislili da sistem radi dovoljno dobro da preživi šta god da se desi. Ništa nije nikada toliko loše kao što se čini.

Republikanci su odustali od američke demokratije u isto vrijeme kada su imali neograničenu vjeru u istu. Oni je ne žele odbaciti, sigurno ne zarad kineskog državnog kapitalizma (sve osim toga). Ali ne mogu više trpiti ni kompromise. Bijesna nestrpljivost i fatalizam slijeganja ramenima dva su poroka demokratskog života. Isti političari ih pokazuju simultano. Uvijek je bilo tako. Istorija demokratije kroz 20. vijek je priča o ponovljenim krizama tokom kojih su političari i javnosti bili rastrgani između dva impulsa da pretjeraju sa reakcijom i da nedovoljno reaguju na opasnosti, a da nikada ne nađu ravnotežu između njih.

Zavist prema diktatorima nikada nije daleko od površine. Kada je kriza koja je obilježila vijek izbila 1914. godine, postala je permanentna crta. Kada je postalo jasno da prvi svjetski rat neće završiti do Božića, tjeskoba je počela da raste oko toga da li demokratije imaju ono što je potrebno da poraze njemačku vojnu mašineriju. Da li će se ikada sabrati? U oktobru, 1915. godine, Times je na svojim stranicama ugostio anksioznu debatu o relativnim koristima demokratije i autokratije u uslovima totalnog rata. Zajedničko mišljenje bilo je da demokratija postavlja pogrešne prioritete. Kao što je rekao jedan od učesnika debate, njemački vladar može unaprijediti političare prema njihovim zaslugama, dok “demokratija nema takvo znanje: ona bira svoje vođe zato što su iz dobre porodice, jer su vješti govornici, jer su dobri drugovi.” U oktobru, 1915. godine, fokus rata bio je na istoku, gdje su Nijemci postigli vojni uspjeh protiv Rusa, dok su Britanci upravo doživjeli poraz u Dardanelima od ruke Turaka. Bilo je jasno koga je autor pisma imao na umu. Političar odgovoran za neuspjeh Britanaca bio je Winston Churchill. Njemački general koji je diktirao tempo bio je Erich Ludendorff. Nevolja demokratije je u tome što daje moć političarima lake kategorije kao što je Chruchill. Snaga autokratije je u tome što daje moć teškašima kao što je Ludendorff.

Kult Ludendorffa, koji je 1916. godine sa Hindenburgom postao diktator Njemačke, rastao je u zapadnim demokratijama tokom cijelog rata. Ljudi u Britaniji, Francuskoj i SAD nisu željeli da njima vlada Ludendorff. Oni su samo željeli da njihovi izabrani političari budu više nalik njemu. 1917. godine, kada je Amerika ušla u rat, novine

Atlantic Monthly poslale su svoju mladu novinarsku zvijezdu HL Mencken u Njemačku da uradi priču o velikom čovjeku. Mencken je bio ubijeđen da Ludendorff predstavlja razlog što će Njemačka pobijediti: bio je okrutan, pragmatičan i odlučan.

 

Kontrast sa američkim predsjednikom Woodrow Wilsonom nije mogao biti veći. Wilson je bio sav u riječima i nimalo akcije; neodlučnik koji je obećao da će Ameriku držati izvan rata, prije nego što je promijenio mišljenje i uveo zemlju u rat. Ludendorff, koji je rijetko govorio u javnosti, bio je tihi razarač. Demokratija se činila previše konfuznom i haotičnom da se takmiči s tim.

Mencken, međutim, nije bio u pravu. Ludendorff je patio od mane svih diktatora: nije bio dovoljno prilagodljiv. Kada je njegov veliki plan da dobije rat 1918. godine propao, nije imao rezervni. Jednostavno je nastavio s njim do gorkog kraja, dok se i on i njegova vojska nisu raspali. Wilson neodlučni se ispostavio kao onaj koji je prilagodljiv. Zapadne demokratije su dobile rat zbog toga što, iako su pravile više grešaka, više grešaka su i ispravljale. Oni su mijenjali zakone, strategiju, generale i političare; sjeckajući i mijenjajući dok nisu našli nešto što funkcioniše. Francuska je izmijenjala tri premijera u nekoliko mjeseci tokom crnih dana 1917. godine, prije nego što su nabasali na Clemenceau, čovjeka koji će spasiti zemlju. U to vrijeme, francuska politika je izgledala kao najgora demokratija: iscjepkana, sitnošićarska i sklona panici. Samo u retrospektivi je jasno da je ovo nespokojno nezadovoljstvo ono što je prevagnulo. Zapadna demokratija je preživjela prvi svjetski rat jer je bila dovoljno haotična da je ne unište njene vlastite mane.

Pa ipak, pobjeda nije bila dovoljna da se stavi tačka na zavist prema diktatorima. Wilson, nakon što je porazio autokrate, želio je da bude jednak njima po odlučnosti.

Sada se takmičio sa Lenjinom: da ukloni opasnost od boljševizma, nadao se da će stvoriti bezbjedan svijet za demokratiju. Ali demokratija mu to nije dozvolila.

Nemirno nestrpljenje koje je demokratijama pomoglo da pobijede u ratu uništilo je Wilsonove pokušaje da izgradi trajni mir. Želio je da ljudi razmišljaju dugoročno.

Glasači su bili fokusirani na neposrednije brige: plate, poslove, cijene, osvetu. Američki senat blokirao je ulazak Amerike u Ligu naroda. Britanski i francuski glasači vratili su se nacionalnom interesu, a njihovi političari sitnom međusobnom razračunavanju.

Demokratije ostvaruju pobjedu u epskim borbama kao što je prvi svjetski rat jer uče na svojim greškama, ali se zatim udaljavaju od svojih pobjeda, zbog čega ih protraće.

Ovaj obrazac se ponavlja kroz cijeli naredni vijek. U ranim 1930-im, na vrhuncuvelike depresije, zavist prema diktatorima bila je raširena. Raširena je bila pretpostavka da će zapadna demokratija jedino preživjeti ako uči od diktatora. Staljin,

Musolini i Hitler izgledali su kao muškarci od akcije koji znaju donijeti teške odluke potrebne da bi se spriječila katastrofa (Musoliniju su se naročito divili u ovom periodu zbog njegove sposobnosti da učini da vozovi stižu na vrijeme). Izabrani političari su izgledali kao jadni pigmejci u poređenju s njim; suviše uplašeni svojih birača da bi preuzeli stvari u svoje ruke i suviše sputani od strane svojih parlamenata da bi promijenili kurs.

Ali Frenklin Ruzvelt je pokazao da je ova analiza pogrešna. On je bio poznat po svojoj promjenjivosti, nikada sasvim siguran šta radi ili u šta vjeruje ali spreman da isproba većinu stvari u slučaju da možda funkcionišu. Tokom njegovog dugog mandata bila su redovna predviđanja o predstojećoj katastrofi: ili će zemlja biti uništena ili će se ispostaviti da je Ruzvelt ipak diktator. Nijedno se nije desilo: pod
Ruzveltovim haotičnim ali sposobnim vođstvom zemlja se iskobeljala. Na kraju su se ipak diktatorski režimi raspali. Barak Obama nije FDR, ali kritika sa kojom se on suočava ima isti oblik. Neki ga optužuju da je hronično neodlučan. Istina je da nije ni jedno ni drugo. On je samo demokratski političar koji daje sve od sebe da improvizuje izlaz.

Tokom hladnog rata jedva da je postojao trenutak kada komentatori na zapadu nisu brinuli da gube bitku zato što su Rusi toliko okrutniji od nas. Izabrani političari su bili suviše zauzeti brigom da budu ponovo izabrani da bi iznašli koherentnu strategiju za ultimativnu pobjedu. Stalno su propuštali priliku. Ovaj strah je trajao tokom 1980-ih, čak i kada je hladni rat na kraju dobijen. U Reganovoj Bijeloj kući, punoj krvožednih hladnoratnika, knjiga koju su svi čitali (prema piscu govora Peggy Noonan) bila je “Kako demokratije nestaju”, koju je napisao mračni, pretenciozni francuski intelektualac po imenu Jean-Francois Revel.

Kao i svi ostali, Revel je uočio da je sovjetski sistem u velikoj nevolji: komunizam ne funkcioniše. Ipak je tvrdio da će povući zapadnu demokratiju sa sobom u grob jer su demokratije suviše neodlučne za brutalnu politiku završnice. Kada se Sovjetski Savez raspadne, zapad neće znati kako da to iskoristi. Beskrajne smetnje demokratskih politika će se naći na putu. Tako da će nas tvrdoglavi tirani u Kremlju, koji nemaju šta da izgube, naučiti pameti. Ako dođe do obračuna, demokratija neće biti dorasla situaciji.

Ali kada je došlo do obračuna, demokratija nije morala biti dorasla situaciji.

Kraj hladnog rata je bio veoma sličan kraju prvog svjetskog rata: pobjeda je uhvatila pobjednike nespremne. Demokratija je pobijedila ne samo u inat svojim smetnjama već upravo zbog njih. Dok su Sovjeti kopali sebi rupu iz koje nisu mogli izaći u Afganistanu, zapadni građani gledali su televiziju i išli u šoping. Onda su jedne noći upalili svoj TV i otkrili da je srušen Berlinski zid. Kao i 1918. godine, postojalo je iskušenje da se ova pobjeda pretvori u opširnu priču o moralu. To mora značiti nešto monjumentalno da je demokratija izvojevala ovako ubjedljivu pobjedu. Štaviše, to mora biti prilika da demokratija zacementira svoju kontrolu nad svijetom kao ispravan sistem vladavine za sve. Ali to nije značilo ništa monjumentalno. Nakon pada zida, zapadni građani su samo nastavili ići u šoping.

Pobjeda u hladnom ratu je protraćena jednako kao i pobjeda u prvom svjetskom ratu.

Ovo je dijelom bila posljedica demokratskog nestrpljenja. Neki političari (George W Bush, Tony Blair) umorili su se čekajući na dugoročne prednosti demokratije da se same pokažu i pokušali su ubrzati proces, sa katastrofalnim posljedicama.

Ratovi vođeni nakon 2001. godine u Afganistanu i Iraku bili su osmišljeni da se bori protiv terorizma i da se rašire koristi demokratije. Uspjeli su u širenju terorizma i diskreditovanju demokratije. Ali sadašnja nevolja demokratije je takođe posljedica tipične demokratske uljuljkanosti. Do 21. vijeka, obrazac je postao dovoljno poznat da bi se uzeo zdravo za gotovo: nikada ništa nije tako loše kao što se čini; demokratija se iskobelja na kraju. Finansijska kriza koja je počela 2007-08. godine bila je rezultat te rastuće uljuljkanosti. Dok su se kišni oblaci skupljali, političari, centralne banke i opšta javnost su pretpostavljali da će se situacija sama popraviti. Nastavili smo ići u šoping i buljiti u svoje laptope. Bauljajući u mraku, zamalo nismo pali sa stijene.Kako upravljati državom između neopravdane uljuljkanosti i odmagajuće nestrpljivosti je nevolja demokratije. To je toliko teško jer suprotstavljanje uljuljkanosti zvuči nestrpljivo, a suprotstavljanje nestrpljivosti zvuči kao uljuljkanost.

Ovo je zamka povjerenja, i nema jednostavnog izlaza.

Govoriti pristalicama Tea Party-ja da SAD može priuštiti Obamacare jednako je jalovo kao i govoriti arhitektiama Obamacare-a da su pristalice Tea Party-ja u pravu. Govoriti Ukip-u da će se britanska demokratija na kraju prilagoditi prilivu imigranata jednako je beskorisno kao i govoriti liberalima koji čitaju Guardian da je Ukip donekle u pravu.

U demokratiji možete uvijek upotrijebiti kratkoročnu konfuziju protiv dugoročne snage, kao što možete upotrijebiti dugoročnu snagu protiv kratkoročne konfuzije.

Izlivi zavisti prema diktatoru neće nestati. Mjesto fundamentalnih borbi između autokratije i demokratije može se preseliti ka istoku, dok se Kina i Indija bore za ratni plijen 21. vijeka. Ali obrazac će se vjerovatno ponavljati. Indijska demokratija je haotična i vapi za odlučnošću. Kineska autokratija međutim vapi za većom prilagodljivošću. Dugoročno, sistem koji je adaptibilniji ima veće izglede da pobijedi.

Ali samo ako mu se na putu ne nađu njegove kratkoročne slabosti. U međuvremenu, zapadna demokratija suočava se sa svojom verzijom zamke povjerenja. U Evropi i Americi, ekonomska kriza je izazvala poplavu kobeljanja dok izabrani političari pokušavaju da “drže vodu” dovoljno dugo dok ne dođu bolji dani.

Naša politika je uska i pragmatična, sa našim liderima koji pokušavaju ništa više nego da se postaraju da se ništa ne pokvari što se neće moći nekad u budućnosti popraviti.

Ali dok oni vode ove poznate demokratske bitke, postoji opasnost da ignorišu veću prijetnju. Demokratije su se prilagodile da odgovore na ekološke izazove u prošlosti.

Međutim, rizik od klimatskih promjena koje su se otele kontroli je drugačiji po obimu i mogućim efektima. To je nešto sa čim se nijedna demokratija ne može suočiti sa samopouzdanjem. Ipak, za sada ne činimo ništa po tom pitanju. U dugoročnom nadmetanju između demokratskog nestrpljenja i demokratske uljuljkanosti, uljuljkanost bi se mogla pokazati kao pobjednik. Ako tako bude, svi ćemo izgubiti.

U međuvremenu, metež demokratskog života stvara sadašnje uslove za špijune i nacionalnu bezbjednost da eksploatišu našu dekoncentrisanost i da nas špijuniraju.

Dok mi nastavljamo ići u šoping i buljiti u naše laptope, oni imaju savršenu mogućnost da motre sve što radimo. Reakcija na nedavno objelodanjenje njihovih aktivnosti pruža dovoljno dokaza i o demokratskoj nestrpljivosti i demokratskoj uljuljkanosti. Zato što nismo obraćali pažnju na njih, oni su mogli da obraćaju pažnju na nas bez našeg znanja. Sad kada znamo šta su oni radili, mnogi demokratski građani osjećaju ljutnju i gađenje. Mnogo blata leti uokolo: nešto se mora učiniti. Ali jednak broj je i onih koji izražavaju indiferentnost slijeganjem ramenima: zašto bi nas bilo briga što nas prisluškuju ako nemamo šta da krijemo?

Kada Tesco i Google mogu sakupljati informacije o dosadnim detaljima naših života, nije nikakvo iznenađenje da tajne službe rade isto. Slična mješavina reakcija dolazi i od političara. Neki su bijesni. Neki su posramljeni zbog svog neznanja. Ali dosta ih je relativno indiferentno, sa argumentom da su špijuni plaćeni da to rade. Tajnost je, tvrde oni, cijena demokratske bezbjednosti.

Obrazac demokratskog života je da se otplovi u neizbježnu katastrofu i da se onda iz nje iskobelja. Nedemokratske prakse nam se prišunjaju neočekivano, dok ih rutinske prakse demokratije – sloboda štampe, nekolicina nepotkupljivih političari – ne razotkriju. Kada se to desi, demokratije se ne saberu; one jednostavno učine minimum potrebnog prilagođavanja dok ne otplove u sljedeću katastrofu. Ono što je teško svakoj demokratiji je da vrši stalni pritisak potreban da bi se zauzdale sile koje su proizvele krizu. Mnogo je lakše čekati na krizu da se sama pokaže prije nego pokušamo nešto učiniti s tim u vezi.

Nova informativna tehnologija, daleko od toga da rješava ovaj problem, ona ga pogoršava.Dekoncentrisaniji smo nego ikad. Višak informacija koje teku čine praktično nemogućim da se obezbijedi demokratski dogovor o dalekosežnim reformama javnog života. Previše je buke, nedovoljno signala. Pa držimo fige u nadi da ćemo se nekako iskobeljati.

Tekst iz Guardiana za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close