THE ECONOMIST: Njemačka je predodređena da vodi Evropu
Donosimo vam tekst uglednog britanskog magazina “The Economist” o historijskoj odgovornosti Njemačke da na sebe preuzme vodstvo nad Evropskom unijom.
Uđite na bilo koji sastanak u Bruxellesu i, najvjerojatnije, vodit će ga Nijemac. Za Europsku komisiju zadužena je Ursula von der Leyen, bivša njemačka ministrica odbrane. Sljedećih šest mjeseci njemački ministri nagovarat će svoje kolege na potpisivanje zakonodavstva nakon što zemlja preuzme rotirajuće predsjedavanje EU-om. Evropsko vijeće tehnički bi mogao voditi Charles Michel, bivši belgijski premijer. Ali Angela Merkel – koja je na vlasti duže od čelnika Francuske, Španije, Italije i Poljske zajedno – neprikosnoveni je lider. Glavni odgovor EU na krizu Covid-19 – vodeći fond za oporavak od 750 milijardi eura, koji je EU zajednički izdao, zasnovan je na planu pripremljenom u Berlinu i Parizu. Nijemci vode predstavu.
Obično je njemačka vlast u Bruxellesu politički ekvivalent tamne materije: nevidljiva, teško mjerljiva, a opet svugdje. Sada su Nijemci zvijezde, blistaju tako sjajno da ih je nemoguće zanemariti. Nije postojao luđački teutonski zaplet kojim su zgrabili snagu. Gospođa Von der Leyen više duguje svoj položaj Emmanuelu Macronu, francuskom predsjedniku, nego pokroviteljstvu iz Berlina. (Gospodin Macron isturio je gospođu Von der Leyen jer nije mogao podnijeti pomisao da će Manfred Weber, također Nijemac, dobiti posao.) Nije kriva gospođa Merkel što nijedan francuski predsjednik nije osvojio drugi mandat otkako je došao na vlast ili što većina italijanskih premijera ne uspije dovršiti svoj prvi. Kalendar je stavio Njemačku na čelo rotirajućeg predsjedavanja. Htjeli to ili ne, njemačke ruke sada drže poluge moći EU, baš kao što su i sam blok prepravile kako bi se nosio s krizom Covid-19.
Suzdržanost na evropskoj pozornici, nekada je dobro radila za Njemačku. Iz očitih historijskih razloga Nijemci ne vole da ih se vidi kako preuzimaju vodstvo. I status quo im je odgovarao. Jedinstveno tržište omogućavalo je da njemački lanci snabdijevanja učinkovito vijugaju i roba neprekidno teče. Euro je dopustio njemačkom izvozu da poskupi, a da ne poraste aprecijativna valuta. Bilo koji nedostatak izvozio se u južnu Europu. Nezaposlenost u Njemačkoj iznosi samo 3,5 posto, što je manje od polovine prosjeka eurozone, kao cjeline, i tek četvrtina španske brojke. Iz njemačke perspektive, EU nije ni bila slomljena niti ju je trebalo popraviti.
Ovo zadovoljstvo statusom quo sada je ugroženo, često zbog vlastitih djela Njemačke. Kad se ekonomija EU zaustavila, Evropska komisija je labavila stroga pravila vladinog finansiranja za pogođene firme. Ali, funkcioneri nisu očekivali da će Njemačka založiti 1 bilion eura za takvu podršku – gotovo polovinu ukupne vrijednosti EU-a. Kao rezultat toga, neke od vodećih španskih firmi vjerovatno će propasti zbog nedostatka državne podrške, dok njemački porezni obveznici i dalje drže u životu njihove njemačke konkurente, što narušava logiku “poštene borbe” jedinstvenog tržišta. Istovremeno, njemački ustavni sud nedavno je uputio udarac naporima Evropske centralne banke da uvede više likvidnosti u ekonomiju eurozone, kada su njemački suci osporili programe kupovine imovine banke. U tom smislu, njemačka podrška uzajamnom dugu može se posmatrati kao pristojno izvinjenje zbog uvrede.
NE za zajednički dug bila je crvena linija za njemačku elitu. Sada, međutim, priznanje da je Njemačkoj potrebna Europa – ne samo obrnuto – dominira u razmišljanju u domaćoj njemačkoj politici. Argumenti za fond za oporavak, koji će voditi velikom povećanju njemačke potrošnje na budžet EU-a, povezani su u smislu ličnog interesa. To označava pomak u pogledima na svijet prema Aleksandru Hamiltonu, ocu uzajamnosti duga u ranoj američkoj republici. Za vrijeme krize u eurozoni, rasprava oko jamčevina bila je zaokupljena idejom da marljivi Nijemci spašavaju lijene Grke (a ne bezbrižne njemačke i francuske banke koje su im pozajmile novac u prvom redu). U krizi izazvanoj pandemijom, manje je krivice koja može okolo kružiti.
Umjesto toga, postoji priznanje da će se bez nekog oblika preraspodjele između Njemačke i njenih susjeda koji se bore na jugu Europe, produbiti politička bijeda. EU bi trebao biti stroj konvergencije, koji širi prosperitet, a ne da produbljuje razlike između bogatih i siromašnih zemalja. To do sada nije tako funkcionisalo. Kad je euro uveden početkom milenija, italijanski BDP po glavi stanovnika bio je 20 posto niži od njemačkog. Sada je jaz gotovo 40 posto – brojka koja će se tek proširiti tokom krize. Italijani mogu dovesti u pitanje opravdanost članstva ako njihovi prihodi i dalje stagniraju. Iz tog razloga gospođa Merkel okvir za oporavak predstavlja kao “politički instrument protiv populista”.
Održavanje EU na putu poprima egzistencijalnu važnost sada kad je Amerika, koja je temelj njemačkog prosperiteta u poslijeratnom dobu, postala nepristojan saveznik. Jačanje unutrašnjih struktura EU-a popunjavanjem praznina u njenom istaknutom ustavu smatra se najboljim načinom zaštite od vanjskih prijetnji. Nekad ograničene ideje, poput dugotrajne, politički teške zadaće promjene sporazuma EU-a, sada otvoreno zagovara gospođa Merkel. U srcu svega leži konzervativni radikalizam. Stvari se mogu mijenjati, ali samo tako da stvari ostanu iste – posebno bogati, mirni životi njemačkih birača.
Još oklijevajući hegemon
Njemačko vodstvo u Evropi čini ljude nelagodnima, posebno Nijemce. Privatno, gospođa Merkel je isticala da je Njemačka neprilagođena takvoj ulozi, jer je sama zemlja mini EU, a njen komplicirani federalizam izgrađen na delikatnom kompromisu. Hitre odluke bile su nemoguće u takvim okolnostima. Svi koji se oslanjaju na Njemačku da poduzme hrabre korake, bili su razočarani, kao i mnogi drugi. Ako se ovaj historijski zapis želi promijeniti, sada je vrijeme. Institucionalna povezanost ostavila je Nijemce da preuzmu konce u Bruxellesu. Umjesto da bude troma kancelarka koja hramlje na kraju svoje 15-godišnje karijere, gospođa Merkel sjedi na hrpi političkog kapitala, stečenog kompetentnim rješavanjem pandemije. Njemačka ima načina da promijeni Europu – ako odluči.
Izvor: The Economist
