Priručnik za suvremene sarajevske antifašiste: uvod
Tu je Rodos, tu skačite! Ili prestanite dosađivati sa svojom ispraznom folkloristikom
Shvaćen samo kao njegovanje antifašističke „tradicije“ iz prošlosti, antifašizam je lijep folklor u ovim našim tranzicijskim društvima, njime se svi vole dičiti (dobro, skoro svi). Biti takav antifašist bezazleno je i ugodno: nikome se nećeš zamjeriti, „dokazat“ ćeš da si na pravoj strani i da si bolji od drugih, jednostavno – lijepo i poželjno zvuči.
Ali taj ponos i dika su ništa drugo doli – kako već rekoh – lijep folklor ukoliko su zastali u prostoru i vremenu i reflektiraju se na pluskvamperfekt. Podjednako su suvišni i ako su dislocirani i bave se samo „tuđim dvorištem“. Nikakav problem nije biti antifašist ako se priča o nekim tamo godinama iz prethodnog stoljeća ili sada o „onima tamo“.
U jednoj svojoj basni, Hvalisavac, grčki basnopisac Ezop iz 6. stoljeća stare ere kazuje priču o atletičaru koji se neprestano hvalio time kako je na natjecanju na otoku Rodosu postigao izvrsne rezultate. Time je dosadio ljudima koji su ga slušali, pa da ga prekinu rekoše mu da tu pred njima pokaže što zna i umije: Hic Rhodus, hic salta! (Tu je Rodos, tu skači!)
To je i moja poruka suvremenim busačima u antifašistička prsa, koji se na određene dane i obljetnice skupljaju sa vijencima i svijećama oko Vječne vatre i drugih spomeničkih ostavština prošlovjekovnog antifašizma. Tu ste, u 2016. godini, tu dokažite svoja opredjeljenja.
A nije da nemate na čemu. Učili ste i učit ćete svoju djecu o aferi Dreyfus, spominje se kad se obrađuje lekcija o Emilu Zoli. Krajem 19. stoljeća francuski časnik židovske narodnosti Alfred Dreyfus lažno je optužen za izdaju i pokušaj prodaje tajnih dokumenata Nijemcima, oduzete su mu sve titule, proglašen je krivim i otpravljen u zatvor, a iživljavanje nad njim bilo je jedno od najznakovitijih izljeva antisemitizma uoči velikih ratova. Književnik Emile Zola pobunio se protiv toga, u pismu J'accuse (Optužujem) govori protiv francuskog vrha i vojnog suda i staje u zaštitu Dreyfusa; nakon šest godina Dreyfus je proglašen nevinim i oslobođen.
Znači li nam ta priča išta danas, ili je tu samo da služi kao informacija ako zatreba na nekom kvizu? Danas kad glavni urednik tjednika Stav Filip Mursel Begović, ili pak predsjednik Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu Haris Zahiragić, osigurani svojim mentorima s visokih stepenica akademske hijerarhije, lažima i konstrukcijama vrše hajku protiv književnika i profesora Filozofskog fakulteta Nenada Veličkovića, našeg sugrađanina čija je „greška“ u tome što je dosljedni borac za pravedno obrazovanje koje nije utemeljeno na lažima triju dominantnih nacionalizama u BiH, što se opire „pokušaju da se politika uvuče u Univerzitet, da se studenti pretvore u statiste u nekim političkim predstavama“ (N.V.). Danas kad u svome tekstu Begović u svakom drugom pasusu ističe Veličkovićevo srpsko porijeklo, a predsjednik spomenutog parlamenta apeluje da se konačno više stane u kraj tom Veličkoviću i da ga se – čitamo između redova – ako je moguće skine s budžeta. Vođi studenata koji „apeluje i moli“ da „na dostojanstven način hitno reagujemo i da barem, ako nemamo kapaciteta ni hrabrosti učiniti ništa drugo ili pak ne želimo, jednim Zaključkom podsjetimo profesora Veličkovića da je on ipak profesor Univerziteta u Sarajevu i da njegovi izleti najozbiljnije narušavaju sliku ovoga Univerziteta, koji je prva i posljednja linija odbrane i izgradnje države Bosne i Hercegovine“. Danas kad iz tzv. AntiDayton grupe pozivaju na odmazdu i naplaćivanje suza iz prošlosti uz poruku “jao vama”.
Odaberite stranu, želite li biti Emile Zola ili predstavnici francuskog vojnog suda. Vaš izbor se pravi sada i ovdje, gdje to boli, a ne tamo daleko prije 120 ili 80 godina.
Koliko je samo medija koji šire mržnju, u njezinom najsirovijem obliku. Koji njeguju kult nacije. Koji pozivaju na odstrel. Koji se ne bune protiv šovinizma, antisemitizma, rigidnog desničarskog populizma utemeljenog na najreakcionarnijim shvaćanjima religije, povijesti i identiteta, prisutnih na njihovim stranicama. Onih koji bi da svoj nacionalizam prikažu u pozitivnom svjetlu, pa ga zato i samo zato antifašiziraju.
Nećete ih prepoznati po njihovim deklarativnim samopredstavljanjima. Prepoznate ćete suvremene fašiste prema značajkama koje je naveo Umberto Eco.
Po kultu tradicije.
Po arijevskom konceptu nacije, gdje kod nas dominira tema srednjovjekovlja.
Po zahtjevima za homogenizacijom gdje je nacija jedini kriterij.
Po kultu akcije zbog akcije, gdje kultura postaje sumnjiva čim ima kritičke stavove, gdje se gaji nepovjerenje prema svijetu slobodnog intelekta.
Po stavu kojim se neslaganje gleda kao izdaja, a za izdajnika se traži eliminacija.
Po strahu od razlika i strahu od „etničke sinteze“.
Po individualnoj i socijalnoj frustraciji nosilaca dosad navedenoga.
Po opsesijama zavjerama, gdje se stalno izmišljaju neprijatelji naroda, unutrašnji i vanjski.
Po preziru prema slabijima, prema manjinama, kao što su na primjer homoseksualci.
Po populizmu i potrebi za mesijanskim vođom koji narod izvodi u obećanu zemlju.
Po još mnogo čemu drugom, dijalektičan je to proces.
Tu je Rodos, tu skačite! Ili prestanite dosađivati sa svojom ispraznom folkloristikom.
Izvor fotografije: www.absolutearts.com
Franjo Šarčević, Bosanac i Hercegovac, vaš sugrađanin
