Islamska umjetnost predmet je proučavanja znanstvenika već desetljećima. Međutim, malo se ko od njih bavi njenim duhovnim značenjem i značajem.
Samo nekoliko dijela postoje koja islamsku umjetnost vide kao manifestaciju islamske objave u svijetu formi duhovne stvarnosti. Međutim, pitanje porijekla ove nadindividualne i svete umjetnosti danas rijetko ko postavlja. Bježi se od teze da je umjetnost islama ustvari islamska umjetnost ne samo po tome što su je kreirali muslimani, nego što izvire iz islamske objave, iz Božijeg zakona i Puta.
Veza između islamske umjetnosti i islamske duhovnosti može se najbolje pokazati, čini se, u književnosti. Razlog je taj što je islamska objava utemeljena na RIJEČI objavljenoj u formi Svete Knjige. Kao primjer za vezu islamske umjetnosti i islamske duhovnosti, odnosno kao vezu sa načelima islamske objave, uzet ću pjesme tri naša, nama poznata sufijska pjesnika, Abdurrahmana Sirr-babe, Abdul-vehaba Ilhami-babe, suvremenika i prijatelja šejh Sirri-babe, te Mehmeda Mejlije Guranije, koji je živio prije ove dvojice. Sva trojica bili su derviši, šejhovi i veliki pjesnici, a Mejlija je bio i kaligraf.
Posljedična veza veza između islamske objave i islamske umjetnosti izvire iz bliskosti ove umjetnosti i praktičnosti – islamskog robovanja Allahu. Božiji zakon sadrži pravila i upute muslimanima, a Njegova uloga u umjetnosti je i u uobličavnju umjetnikove duše, prožimajući je vrlinama izvedenim iz Kur ana, Poslanikovih hadisa i Njegovog Sunneta. Ovo se neupitno – prožima. Sva trojica koje sam spomenuo bili su i derviši-šejhovi i pjesnici pa im je ovo prožimanje itekako pomoglo u pisanju divanske poezije.
Pjesnički opus Sirri-babe obuhvata 24 pjesme, od toga tri na bosanskom, a 21 na turskom jeziku. Pjesme na turskom u originalu objavio je njegov praunuk dr. Šakir Sikirić u Glasniku Islamske zajednice 1941. godine. Ove tesavvufske pjesme šejha Abdurrahmana Sirri-babe Sikirića, pisane na turskom jeziku, opstoje na misli mistične nauke, kao i sva poezija tesauvvskih pjesnika. Po izrazu, ritmu, stilu i unutarnjoj i vanjskoj univerzalnosti poruke, bliske su stihovima čuvenih perzijskih pjesnika.
Sirrijine pjesme umnogome i ne zaostaju za velikanima stiha. Kakva je to mistična misao koja je osnova za poređenje? Naprosto, riječ je o ljubavi kojom se postepenim napredovanjem dolazi do spoznaje Boga. Kako to dr. Šaćir Sikirić lijepo kaže: “Tom spoznajom čovjek se spoji sa božanstvom kao zraka sa praizvorom svjetla ili kao kaplja vode s neizmjernim okeanom”. U pjesmi “Ja sam oblikom kaplja”, opijen božanskom ljubavi, Sirija govori: “Utonuo sam u svjetlost pojave božanstva” i „stvor moga tijela opstoji s ljubavlju“, a u onoj “Srce je Božija kuća”, uzvikuje: “U svemu što postoji, malom ili velikom nalazi se Jedan”. Onaj Jedini spojio je i pjesnika i njegovu poeziju u jednu umirujuću harmoniju. Kur an osigurava doktrinu Jedinstva, a Poslanik, s.a.v.s., je njegova manifestacija.
A koliko pjesnici derviši napreduju u zikrullahu na putu prema Njemu i njihova poezija postaje toliko skrušenija i mističnija, brusi se i njeguje u tom zajedničkom zagrljaju. Zato ta ljepota, što se vidi i iz Sirrijih stihova, vječno traje. Inače, pjesme sufijskih pjesnika stilski se mnogo ne razlikuju, bez obzira na vrijeme u kome su nastale i njihovu geografsku razdvojenost, a da ne govorimo o različitosti u pjesničkom senzibilitetu? Skoro na isti način upotrebljavaju metafore i alegorije, i bez obzira na vremensku prolaznost, odišu – istim. Ona nije individualna kreacija onog što osjeća pjesnik, nego mnogo više od toga. S obzirom na to da nastaje i živi u islamskoj duhovnosti, baštini načela Božanskog zakona, pa kako onda da bude individualna? Stihovi Sirrijini odišu istovjetnom osjećajnošću jedinstvenog, umjetničkog i duhovnog univerzuma.
U pjesmi “Srce je Božija kuća” Sirrija kaže da je postojanje ovog svijeta samo jedna vizija kojoj su okviri nebo i zemlja. I da su svi Njegovi znaci oko nas, samo ih treba čitati. Kada je Sirri-baba imao 25 godina već od Husejin-babe Zukića dobio je ovlaštenje i dozvolu da ga zamjenjuje. I čim je postao šejh počeo je graditi tekiju na Oglavku. Pobožan i blag, veliki prijatelj sirotinje i dobar poljoprivrednik, najmanje je bio poznat kao pjesnik, jer je ona bila njegova intimna strast. Za nju je imao najmanje vremena. Ovlaštenje koje je Sirri-baba dobio od Husejjin babe Zukića je izgubljeno, ali jedno drugo – nije. Šejh Abdul-vehab Ilahami-baba, suvremenik i prijatelj šejh Sirri-babe iz školskih klupa dao mu je to ovlaštenje.
E, ovaj pjesnik Ilhamija Žepčak, poznat po onoj “Šta se hoće, zaboga”, u jednoj svojoj drugoj pjesmi kaže: “Moj život nadahnut je Uzvišenim, k'o i moje pjesme. Nisam čit'o tuđe stihove, nisam učio metriku, počeo sam nizati stihove, to je posebna pažnja i dar od Boga. Eto, ko me nauči pisati stihove. Melodiju i metar postig'o sam govorom, a mjerilo uz Božiju pomoć”. Ilhamija, figurativno rečeno, učio je od Božanskog Zanatlije, budući da je jedno od lijepih Božijih imena doslovno Božanski Zanatlija. Ako netaknuta priroda pomaže sjećanju i spominjanju Boga, to je zbog toga što ju je stvorio Božanski Zanatlija. Ovo bismo mogli primijeniti i na ovu Ilhamijinu pjesmu. Sve što dolazi od Jednog, može voditi ka Jednom…
Mehmed Mejlija Guranija rođen je 1713. a “preselio” 1781. godine. Bio je derviš, veliki pjesnik, kaligraf, šejh Hadži Sinanove tekije. U svome “Ljetopisu” Mula Mustafa Bašeskija piše: “Odličan pjesnik da mu ravna nije bilo u čitavoj Bosni”. A na drugom: “Mehmed Mejlija, kosati derviš sa ćulahom, obrazovan pjesnik. Većinu vremena proveo je u sačinjavanju stihova, te virdu i zikru. Sa uglednicima malo je razgovarao i nije sebe isticao”.
Zanimljiva su mišljenja pojedinih autora o Mejliji kao pjesniku. Svi su ga kako Bašeskija smatrali darovitim i obrazovnim pjesnikom, ali su kao primjere navodili tarihe – stihovane zapise kojim se obilježavao neki značajan događaj: rođenje ili smrt neke ličnosti, gradnju nekih objekata. Međutim, Mejlija se više pokazao u drugim žanrovima divanske poezije. On je lirik u duši i u ovoj formi je mogao izraziti svoja osjećanja, ljubav, čežnju – tragajući za Božanstvenom ljepotom koja mu je bila jedini cilj. Mejlija je i u narodu bio poznatiji kao pjesnik tariha. Jednom je to stručno objasnila profesorica, rahmetli Lamija Hadžiosmanović. Ona kaže da je trebalo prevoditi njegove sufijske simbole, a to su mogli samo obrazovani, a ne običan narod. Pa znati da je krčma tekija, a krčmarica sam šejh koji vodi svoje muride na božanskom putu, srce je unutarnje oko koje svaki sufija mora očistiti da bi se približio Bogu, slavuj je ašik koji jeca i pati, pehar je duša, a ljepota simbolizira sveprisustvo Božije. Tek kada se razgolite ovi simboli, može se ući u dubinu Mejlijine tesavvufske poezije.
Mejlija u jednom stihu kaže: “U srcu živi iskra Božanskog”. To je ono unutarnje značenje riječi kuranskog ajeta: “I udahnuh u njega (Adema) od ruha svog”.
Mejlijina smrt, udar groma u Docu kod Travnika je Božanska svjetlost koja se spustila na njega, a za kojom je on kao derviš svakim danom žudio, htijući da nestane u njoj, baš kao onaj leptir iz njegovih stihova koji oblijeće oko svijeće dok ne sagori u plamenu. Uzvišeni u svom govoru kaže: “Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga on hoće”. Kao da se nebeska stvarnost Mejliji spustila na zemlju. Ili su se Mejlijini derviški bit i svojstva utopili u svojstva Uzvišenog i od Mejlije nisu ostali ime ni slika.
“Bog je Svjetlost Nebesa i Zemlje”, kaže Gospodar svih svjetova u svome Govoru. Muslimanska duša čezne i žudi za svjetlošću koja je primarno i konačno simbol Božanskog Prisustva. Svjetlost koja sjaji cijelim kosmosom. Kod Mejlije prisutna je identifikacija svjetlosti sa duhovnim načelima. Svjetlost je isto što i riječ. Opet, prvo što je Gospodar stvorio bila je riječ. A Riječ Božija, kao poziv na molitvu, dopire sa minareta – što znači sa mjesta svjetlosti. Oba odjeka, od riječi i svjetlosti daju nam osjećaj prisustva Jedinoga gdje god da se čovjek okrene. Kako to Uzvišeni kaže: “Gdje god da se okrenete, tamo je Lice Božije”.
Abdurrahman Sirri-baba
