Na ovim prostorima još uvijek postoji to nesretno poistovjećivanje vjeroispovijesti i nacije, koje jednako deformira univerzalističku narav vjere i pozitivnu neutralnost koju bi trebalo osigurati sekularno društvo. Odnos politike i religije kod nas često sliči na brak iz obostrane koristi. Ne upliću se samo religijske zajednice u politiku, nego i političari itekako koriste religiju radi vlastitih ambicija.
Tomislav Kovač je izvanredni profesor i pročelnik Katedre fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Područja njegova znanstvenog zanimanja su teologija religija, međureligijski, osobito kršćansko-muslimanski dijalog, misiologija te odnos vjere i kulture.
Ovo je cjelovita verzija intervjua koji je, u skraćenom obliku, objavljen 8. studenoga 2023. na internetskoj stranici: balkans.aljazeera.net; razgovarao: Jasmin Alibegović
Kako s religijskog stajališta komentirate novi sukob između Izraela i Hamasa, ubijanje nevinih civila, posebno djece i rušenje vjerskih objekata u okupiranoj Gazi?
Izraelsko-palestinski sukob nije religijsko, nego prije svega političko pitanje, iako religija igra veliku ulogu s jedne i s druge strane. Taj sukob treba promatrati u kontinuitetu, ali je sada zasigurno ušao u novu fazu. Trenutni rat koji vodi Izrael na palestinskom teritoriju je prije svega usmjeren protiv islamističke organizacije Hamas, a ne protiv palestinskog naroda, premda se čini da Izraelova službena politika ne razlikuje previše jedno od drugog. Sadašnja situacija je dramatičan epilog višedesetljetnih napetosti i sukoba, koji su se još više intenzivirali s radikalnom politikom sadašnje izraelske vlade koju, treba reći, mnogi Židovi u Izraelu i svijetu ne podržavaju. U tom smislu, nedavni napad Hamasa na Izrael ima svoje razloge, ali nema opravdanja. Brutalnost tog terorističkog napada, u kojem su nedužni ljudi i djeca pogubljeni na najbestijalniji način, koji se riječima ne može opisati, za svaku je osudu. S druge strane, iako možemo razumjeti bol i ljutnju izraelskog naroda, izraelska vojna kontraofenziva je neproporcionalna i predstavlja grubo kršenje međunarodnog ratnog i humanitarnog prava. Beskrupulozno bombardiranje Pojasa Gaze, koji je jedno od najgušće naseljenih područja na svijetu – s preko dva milijuna stanovnika stisnutih na 365 kvadratnih kilometara, koji godinama, a posebno sada, preživljavaju u neljudskim uvjetima – svjesno pretpostavlja ranjavanje i ubijanje mnogih civila, uključujući djecu. To je apsolutno neprihvatljivo i nije ništa drugo nego zločin protiv čovječnosti.
Međutim, unatoč sadašnjim mučnim trenucima, ne smije se podleći emocijama, nego je potrebno sačuvati zdrav razum i nastavljati tražiti odgovarajuća politička rješenja. Kao što je nedavno rekao glavni rabin Francuske, gospodin Haïm Korsia: Izrael treba razmišljati na budućnost. No, teško je razmišljati o mirnoj budućnosti na ovim prostorima Bliskog istoka bez međunarodnog priznavanja palestinske države, iako je pitanje kako bi ta država trebala izgledati s obzirom na teritorijalnu razdvojenost sadašnje Palestinske samouprave na Pojasu Gaze i Zapadnoj obali, te kakva bi politika njome upravljala. Palestinski narod zaslužuje slobodnu i civiliziranu vlast.
Paradoksalno je da je Jeruzalem, koji po svojoj hebrejskoj etimologiji doslovno znači „grad mira“, tijekom povijesti vrlo često bio poprište sukoba i ratovanja. Međutim, Jeruzalem u Bibliji ima prvenstveno duhovno i eshatološko značenje: on je zemaljska priprava za „nebeski Jeruzalem“, koji će biti obasjan Božjom slavom i vječnom pravednošću za sve narode.
Važno je, također, izbjeći ideologizaciju i manipulaciju trenutnog sukoba. Potrebno je izaći iz logike osvete, mržnje i ratovanja. Izraelski narod se treba sjetiti da ga je Bog izabrao ne da ostane prikovan zakonu taliona, „oko za oko, zub za zub“, nego da bude svjetlo i primjer drugim narodima. Nasilje uvijek izaziva nasilje i nove nepravde, u kojima stradaju nevini ljudi i buduće generacije postaju taoci mržnje. S vjerničkog gledišta, treba tražiti mudrost od Boga i ne prestajati zagovarati mir. To vrijedi za ovaj rat, kao i za rat u Ukrajini ili bilo gdje drugdje.
Jeruzalem kao grad ima veliki značaj za sve tri monoteističke religije, pa tko može osigurati slobodan Jeruzalem, otvoren podjednako svima?
Istina je da Židovi, kršćani i muslimani Jeruzalem smatraju „svetim gradom“, premda iz različitih razloga. Za Židove, Sionska gora i Jeruzalem predstavljaju središte od Boga „obećane zemlje“, gdje je kralj Salomon podigao prvi židovski hram i gdje je bilo sjedište izraelskog kraljevstva. Za kršćane, Jeruzalem je središnji grad Božje objave, koji je najuže povezan s pashalnim otajstvom Isusove muke, smrti i uskrsnuća te s prvom Crkvom. Za muslimane, Jeruzalem predstavlja „hram daleki“ prema kojemu je poslanik Muhamed, iz Meke, bio prenesen tijekom „noćnog putovanja“, kojim se potvrđuje povezanost biblijske i kuranske objave. Do sukoba sa Židovima u Medini, muslimani su se čak okretali prema Jeruzalemu kada bi obavljali molitvu. Jeruzalem je ujedno prvi velik grad kojeg su osvojili muslimanski Arapi, za vrijeme kalifa Omara, 638. godine, i ondje, upravo na brdu nekadašnjeg židovskog hrama, sagradili džamiju Al-Aksa, koja predstavlja treće sveto mjesto u islamu, nakon Meke i Medine.
Paradoksalno je da je Jeruzalem, koji po svojoj hebrejskoj etimologiji doslovno znači „grad mira“, tijekom povijesti vrlo često bio poprište sukoba i ratovanja. Međutim, Jeruzalem u Bibliji ima prvenstveno duhovno i eshatološko značenje: on je zemaljska priprava za „nebeski Jeruzalem“, koji će biti obasjan Božjom slavom i vječnom pravednošću za sve narode. U međuvremenu, Jeruzalem jednako ostaje simbol priželjkivanoga mira i trajne napasti ratovanja.
Možemo ovdje povući paralelu sa Sarajevom, kojeg se često naziva „europskim“ ili “balkanskim“ Jeruzalemom. Sarajevo nosi u sebi potencijal pomirenja bosansko-hercegovačkih naroda, iako je, s druge strane, najjači simbol njihovih podjela. To nam poručuje da nijedan grad ili zemlja, kao nijedan narod ili religija, nisu sami po sebi garancija za mir, nego da se svaki čovjek, u dijalogu i suradnji s drugim ljudima te pomoću raspoložih institucija, treba stalno truditi u stvaranju mirnog i pravednog društva u kojem će suživot biti moguć.
Čini se da se velike religije još uvijek vrte oko samih sebe i nisu kadre prihvatiti sljedbenike drugih vjeroispovijesti kao sebi ravnima. To posebno vrijedi za monoteističke religije, koje se i dalje nalaze u nekom međusobnom mimetičkom sukobu utemeljenom na apsolutizaciji vlastite istine nauštrb istine drugih. Kad se ovim metafizičkim razlozima dodaju politički i nacionalistički ciljevi, onda religija lako postaje najgore sredstvo kolektivne obmane i širiteljica isključivosti.
Kakva je uloga religijskih zajednica u promoviranju mira i nenasilja?
Uloga vjerskih zajednica u promicanju mira i nenasilja je velika, jednako kao i njihova odgovornost kada to ne čine. Međutim, poimanje mira, rata ili nasilja uvelike se razlikuje među religijama, tako i njihovo shvaćanje ljudskog dostojanstva, slobode ili pravednosti. Općenito govoreći, čini se da se velike religije još uvijek vrte oko samih sebe i nisu kadre prihvatiti sljedbenike drugih vjeroispovijesti kao sebi ravnima. To posebno vrijedi za monoteističke religije, koje se i dalje nalaze u nekom međusobnom mimetičkom sukobu utemeljenom na apsolutizaciji vlastite istine nauštrb istine drugih. Kad se ovim metafizičkim razlozima dodaju politički i nacionalistički ciljevi, onda religija lako postaje najgore sredstvo kolektivne obmane i širiteljica isključivosti. Tome smo, nažalost, prečesto svjedoci i u našoj regiji. Zato je važno razvijati duh ekumenske i međureligijske tolerancije kao doprinos općoj kulturi dijaloga, mira i nenasilja. To treba činiti od najmlađih uzrasta, počevši od obitelji i vjerskih zajednica, preko sustava obrazovanja, državnih i društvenih institucija kao i preko medija. Kao što često podsjeća papa Franjo, „mir je dužnost i odgovornost svih“.
Kakve bi posljedice ovog sukoba mogle biti na odnose između religijskih zajednica na Balkanu?
Posljedice trenutnog izraelsko-palestinskog sukoba se jako osjećaju u mnogim europskim zemljama gdje muslimani i drugi ljudi prosvjeduju u znak podrške Palestini, ali gdje također, nažalost, uvelike rastu izrazi antisemitizma. Na našim prostorima neki će se vjernici i građani, zbog različitih razloga, prikloniti Izraelu ili palestinskom narodu. Izravnije posljedice ovog sukoba mogle bi se očekivati u Bosni i Hercegovini, zbog većinskog muslimanskog stanovništva koji je, razumljivo, u ovim teškim trenucima solidaran s Palestincima. No, kao što je rat u Ukrajini zaoštrio odnose između pripadnika Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve na ovim prostorima, tako bi i sadašnji rat između Izraela i Hamasa mogao poremetiti odnose između dijela kršćana i muslimana. Zato je važno, u ovakvim situacijama, ne donositi olake zaključke, suzdržati se od pristranosti i ne raspirivati mržnju. Možda je to prigoda da vjerski autoriteti u našoj regiji pošalju jednu zajedničku poruku mira, koja bi smirila tenzije i pokazala da je mir uvijek bolje rješenje od rata.
Često smo svjedoci da se na Balkanu religijske zajednice miješaju u politiku i političke procese, treba li se i može li se uopće zaustaviti politizacija religije?
Vjera je osobna, ali nije privatna stvarnost. Vjernici kao pojedinci, tako i vjerničke zajednice, imaju pravo, čak i dužnost, sudjelovati u javnom životu, na konstruktivan način i poštujući zakone. Međutim, to moraju činiti za opće dobro društva u kojem žive, a ne samo za interese vlastite zajednice ili naroda. Osim toga, na ovim prostorima još uvijek postoji to nesretno poistovjećivanje vjeroispovijesti i nacije, koje jednako deformira univerzalističku narav vjere i pozitivnu neutralnost koju bi trebalo osigurati sekularno društvo. Odnos politike i religije kod nas često sliči na brak iz obostrane koristi. Ne upliću se samo religijske zajednice u politiku, nego i političari itekako koriste religiju radi vlastitih ambicija. Iz katoličke perspektive, načelo sekularnosti ne znači eliminaciju religije iz javne sfere, nego osiguranje međusobne autonomije vjerskog i društveno-političkog poretka, uz međusobnu suradnju za dobro zajednice. To spada u osnove suvremene političke kulture koja, kao i osnovna religijska kultura, jako nedostaju kod nas.
Kako Katolička crkva pod vodstvom pape gleda na muslimane?
Katolička crkva se, od Drugog vatikanskog koncila naovamo, jako zalaže za međureligijski dijalog. U tom dijalogu posebno mjesto zauzimaju Židovi i muslimani, kao monoteistički vjernici. Koncilska deklaracija Nostra aetate jasno ističe poštovanje koje Crkva ima prema muslimanima, ujedno poziva da se nadiđu sukobi prošlosti te da se kršćani i muslimani zajedno trude oko međusobnog razumijevanja kao i u promicanju pravednijega, slobodnog i mirnog svijeta. Svi su poslijekoncilski pape, svaki na svoj način, pridonijeli razvoju kršćansko-muslimanskog dijaloga. Papa Franjo će ostati zapamćen kao prvi papa koji je posjetio Arapski poluotok, gdje je potpisao, zajedno s velikim imamom Sveučilišta Al-Azhar, Ahmedom El-Tayebom, glasovitu deklaraciju iz Abu Dhabija o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot. Papa Franjo posebno ističe bratsku i socijalnu dimenziju međureligijskog dijaloga, osobito kroz brigu za siromašne, zapostavljene i progonjene, uključujući prihvaćenje migranata i izbjeglica. Dijalog s islamom jedan je od prioriteta pontifikata pape Franje.
“Gotovo ništa nije učinjeno na državnim ni na religijskim razinama da se pospješuje čišćenje pamćenja i proces pomirenja. Naprotiv, nacionalistička retorika prisutna je na svim stranama, ponajviše na srpskoj, a u zadnje vrijeme sve češće i na bošnjačkoj strani. Prevladava osjećaj međusobne konkurencije i ljubomore te se vlastiti propusti uvijek opravdaju tuđim pogreškama.”
Postoji li strah od islamizacije Evrope?
Zbog demografske krize, sve većeg broja imigranata, a najviše zbog gubitka vlastitog identiteta i vrijednosti, Europa neosporno prolazi kroz jednu civilizacijsku promjenu koja će biti sve više obilježena multikulturalnošću. Islam je samo jedan dio te promjene civilizacije. Činjenica je da populacija muslimanskog podrijetla posljednjih sedamdesetak godina, a posebno zadnja dva desetljeća, kontinuirano raste u zapadnoeuropskim zemljama. U nekim predgrađima većih europskih gradova čak je dostigla ili prešla domaću populaciju. Stoga se može tvrditi da je stanovita kulturološka i religijska islamizacija Europe već počela.
Ovdje temeljno pitanje nije toliko islam kao religija, nego za kakvu vrstu življenja islama će se muslimani u Europi opredijeliti? Hoće li to biti islam koji je otvoren modernim vrijednostima, koje promiču ljudsku slobodu i društvenu ravnopravnost ili će to biti islam srednjovjekovnoga tipa, zatvoren u sebe, koji dijeli društvo na muslimane i nemuslimane, odnosno, na muslimane, „zimije“ i „nevjernike“. Tu se ne radi samo o religijskom ili društveno-političkom, nego i o antropološkom izazovu.
Integracija je uvijek dvosmjerni proces, koji jednako pretpostavlja raspoloživost zemlje domaćina i iskrenu volju pridošlice da se u njoj uklopi, poštuje njezine građane i običaje. U suprotnom, doći će do stvaranja paralelnih i međusobno suprotstavljenih društava, odnosno, kako upozoravaju neki sociolozi, do tribalizacije i rebarbarizacije Europe, koja će neminovno dovesti do sukoba i nasilja.
Većina muslimana u Europi nema problema, dapače, prihvaća pozitivne tekovine zapadne modernosti koje omogućuje, između ostaloga, sekularno društvo. Međutim, u mnogim europskim zemljama sve je prisutniji utjecaj političkih i fundamentalističkih strujanja u islamu, poput pokreta Muslimanskog bratstva i selefizma, pa sve do radikalnih islamističkih ideologija koje pozivaju na teroristički džihad i na ubijanje u Alahovo ime. Takve grupacije koriste građanske i druge slobode zapadnih društava kako bi se proširile na Zapadu, iako mrze Zapad ponajviše zbog tih istih sloboda. Takva vrsta islama ne dopušta skladan suživot s nemuslimanskom populacijom i s razlogom zabrinjava velik broj Europljana.
Spram takvih devijacija, ključnu ulogu imaju muslimanski vjerski službenici, osobito imami, koji su pozvani intenzivno raditi na konstruktivnoj integraciji muslimana u europskim društvima te promicati onaj islam tolerancije i mira, na koji se većina muslimana tako rado poziva. Sa svoje strane, europske države moraju uspostaviti puno rigorozniju imigracijsku politiku, koja će omogućiti, ali i zahtijevati da se pridošle populacije integriraju. Integracija je uvijek dvosmjerni proces, koji jednako pretpostavlja raspoloživost zemlje domaćina i iskrenu volju pridošlice da se u njoj uklopi, poštuje njezine građane i običaje. U suprotnom, doći će do stvaranja paralelnih i međusobno suprotstavljenih društava, odnosno, kako upozoravaju neki sociolozi, do tribalizacije i rebarbarizacije Europe, koja će neminovno dovesti do sukoba i nasilja. Takva napeta atmosfera već postoji u mnogim europskim zemljama.
Koliki je značaj dobrosusjedskih odnosa među zemljama regiona i kakva su Vaša očekivanja i predviđanja kada je riječ o Zapadnom Balkanu?
Odnosi među zemljama regije, poglavito između Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, još uvijek nose terete povijesti, osobito nedavnoga rata. Gotovo ništa nije učinjeno na državnim ni na religijskim razinama da se pospješuje čišćenje pamćenja i proces pomirenja. Naprotiv, nacionalistička retorika prisutna je na svim stranama, ponajviše na srpskoj, a u zadnje vrijeme sve češće i na bošnjačkoj strani. Prevladava osjećaj međusobne konkurencije i ljubomore te se vlastiti propusti uvijek opravdaju tuđim pogreškama. Na međudržavnom planu postoje minimalni diplomatski odnosi, iz pragmatičnih razloga, ali su i oni vrlo krhki i u svakom trenutku podložni novim napetostima. To je veoma žalosno jer unatoč našim etničkim i vjerskim razlikama, imamo puno toga zajedničkoga na čemu možemo graditi kreativan i plodonosan međukulturalni, međureligijski, ali i politički dijalog.
Ne očekujem velike promjene na tim poljima i moja predviđanja nisu optimistična. Rat još uvijek živi u glavama mnogih, a neki i žive od održavanja takvih misli. Naša šira regija je uvijek bila osjetljivo geostrateško područje i rijetko je ovisila o samoj sebi. Volio bih da smo nešto naučili iz prošlosti i da smo u poraću barem pokušali nešto sustavnije napraviti oko izgradnje međusobnog poštovanja i dobrosusjedskih odnosa, čast izuzecima. Nikad nije prekasno početi, ali vrijeme brzo prolazi, ljudi napuštaju naše zemlje i ne vide budućnost na ovim prostorima. Zato se, s druge strane, munjevito useljavaju strani radnici iz cijeloga svijeta. Možemo se doista zapitati jesmo li kao države i kao građani dorasli izazovima koji su pred nama?
