Kultura

Tehnološki napredak, rastuće globalne nejednakosti i značaj obrazovanja

Živimo u digitalnoj eri koja se zasniva na mobilnim uređajima sa ogromnom moći procesuiranja i čuvanja podataka i virtuelnim mrežama koje omogućavaju trenutni pristup informacijama. Takođe, u poslednjih desetak godina je došlo do značajnog naučnog proboja na polju veštačke inteligencije, robotike, automatizacije prevoznih sredstava, 3-D štampe, nanotehnologija itd. Tehnološke promene su značajno ubrzane i neprestano se ubrzavaju dok se dometi novih tehnologija neprestano šire – praktično da ne postoji privredna grana koja je van njihovog domašaja, a širina i dubina potencijalnih promena upućuju na potrebu transformacije čitavih sistema proizvodnje, menadžmenta i upravljanja.

Ipak, upadljivo je da je uporedo sa eksponencijalnim tehnološkim probojem u eri sveprisutne kompjuterizacije došlo do nezabeleženog rasta u globalnoj nejednakosti raspodele dohotka i bogatstva koja postaje goruća tema nakon izbijanja Globalne finansijske krize 2008, kako u poslovnim i akademskim krugovima koji zastupaju interese politički i ekonomski najmoćnijih slojeva društva kao što je, na primer, Svetski ekonomski forum (World Economic Forum), tako i među onima koji predstavljaju najsiromašnije i najranjivije slojeve stanovništva kao što je globalna neprofitna organizacija Oxfam. Postignut je opšti konsenzus da izražena i stalno rastuća nejednakost u raspodeli dohotka i bogatstva na nacionalnom i globalnom nivou predstavlja jednu od najvećih pretnji ljudskom društvu.

Tako je, na primer, na osnovu analize obimne empirijske građe koja doseže do 18. veka, francuski ekonomista Thomas Piketty u svom monumentalnom delu „Kapital u 21. veku“ na osnovu analize poreskih prihoda u Americi i nekim razvijenim zemljama Evrope došao do zaključka da je 20. vek priča o rastućoj nejednakosti u raspodeli dohotka tokom 1920-ih, smanjenoj nejednakosti nakon Drugog svetskog rata tokom 1950-ih i 1960-ih i potom opet rastuće nejdnakosti od 1980. koja svoj vrhunac dostiže danas i na nivou je one iz 19. veka i 1920-ih.

Prema podacima US Census Bureaua, prosečni dohodak američkog domaćinstva je od 1980. skoro nepromenjen, dok je veliku većinu rastućeg nacionalnog dohotka prisvojila grupa od 1% najbogatijih. Dobar primer ovih dispariteta je Silicijumska dolina, centalna tačka svetskog tehnološkog progresa smeštena u Kaliforniji, koja bi da je samostalna država prema najnovijim podacima bila šesta najrazvijenija privreda na svetu (ispred Francuske). Prosečni dohodak u Silicijumskoj dolini 2013. je iznosio $94 hiljade što je daleko iznad američkog proseka koji je bio $53 hiljade. Ipak, i pored toga, 31% poslova u Silicijumskoj dolini donosilo je prihod od $16 i manje po satu, što je daleko ispod minimuma neophodnog za održanje porodice, imajući u vidu izuzetno visoke troškove života u ovoj regiji. Kada se to uzme u obzir, Kalifornija ima veću stopu siromaštva u odnosu na ostatak američkih država. Takođe, u Silicijumskoj dolini se do kraja 2014. nalazila Džungla (Jungle), tada najveći kamp za beskućnike u Americi.

Nažalost, globalna slika je još turobnija. Neprofitna organizacija Oxfam je 2016. analiziralapromene u nejednakosti u svetu u periodu od 1988-2011. U posmatranom periodu ukupni svetski dohodak porastao je sa $13,7 na $26,3 hiljada milijardi, što je ukupan porast od $12,7 hiljada milijardi. Od ovog rasta, u svetskom dohotku je onima koji spadaju u 50% najsiromašnijih pripalo svega 9,9%, dok je 10% najbogatijih prisvojilo neverovatnih 45,7%, a 1% najbogatijih 11,8% ovog rasta. Udeo 10% najsiromašnijih stanovnika sveta u novostvorenom dohotku je u posmatranom periodu iznosio svega 0,6%. Njihov godišnji dohodak po osobi u posmatranom periodu prosečno je rastao za $2,8 godišnje, dok je godišnji dohodak po osobi 10% najbogatijih prosečno godišnje rastao za $142 (50,7 puta više), a 1% najbogatijih za $511 (182,5 puta više).

Naravno, krajnja instanca u kojoj se do ekstrema reflektuju ove ogromne nejednakosti je nejednakost u raspodeli svetskog bogatstva. U periodu od 2000-2015. najsiromašnijih 50% svetskog stanovništva je prisvojilo svega 1% od ukupnog rasta u svetskom bogatstvu, dok je najbogatijih 10% prisvojilo čak 87%. Danas 1% svetskog stanovništva poseduje bogatstvo koje je po svojoj vrednosti jednako bogatstvu koje poseduje preostalih 99% stanovnika sveta. Stoga, ne čudi podatak da je 2015. najbogatijih 62 ljudi na svetu posedovalo bogatstvo jednako bogatstvu 3,6 milijardi stanovnika zemljine kugle (50% najsiromašnijih). U periodu od 2010-2015. bogatstvo 62 najbogatijih ljudi na svetu je poraslo za 45%, to jest $542 milijarde, dok je bogatstvo 3,6 milijardi ljudi palo za 38%, to jest za nešto više od hiljadu milijardi $.

U 2017. se ovaj jaz još više produbljuje – prema podacima Credit Suisse Research Institute, u 2017. je 42 ljudi posedovalo isto bogatstvo kao 3,7 mlrd. najsiromašnijih. Prema istom izvoru, 2017. je u odnosu na prethodnu godinu broj milionera u svetu porastao za 2,3 miliona (sa 33,7 na 36,05 miliona), pri čemu samo Amerika nosi skoro polovinu ovog prirasta, pri čemu tri najbogatija Amerikanca poseduju isto bogatstvo kao i 50% (to jest oko 160 miliona) najsiromašnijih. Takođe, kako Oxfam navodi u izveštaju iz 2018, u prošloj godini je došlo do najvećeg porasta broja milijardera u istoriji – novi milijarder je „nastajao“ na svaka dva dana. Danas ih je ukupno 2.043. Nadalje, prema podacima Credit Suisse Research Institute, u 2017. je ukupno svetsko bogatstvo poraslo za $16,7 hiljada milijardi i dostiglo rekordan nivo od $280 hiljada milijardi. Nažalost, kako Oxfam ističe, 82% ovog prirasta je otišao u ruke 1% najbogatijih, dok 50% najsiromašnijih nije osetilo nikakav boljitak. Posledično, 2017. je preko 56% svetskog stanovništva živelo sa iznosom od $2 do $10 dnevno. Na kraju, ali ne najmanje važno, bogatstvo najbogatijih ljudi na svetu je značajno potcenjeno. Prema jednoj studiji iz 2017. oko 10% svetskog BDP-a je sakriveno u poreskim rajevima.

Do pre nekoliko godina, među najčešće pominjanim uzrocima trenda rastuće nejednakosti bili su smanjivanje iznosa minimalne nadnice, urušavanje radničkih sinidikata i kolektivnog pregovaranja, globalizacija koja je dovela do devastrirajućeg rasta konkurencije jeftine radne snage iz siromašnih zemalja, golobalizovani tokovi trgovine i špekulativnog finansijskog kapitala, istiskivanje uloge države u privredi i posebno njenih redistributivnih funkcija, mere fiskalne štednje kojima se vrši socijalizacija troškova i privatizacija profita od strane najbogatijih slojeva društva itd. Pitanje koje je tek nedavno postavljeno je da li tehnološki progres igra neku ulogu u ovim procesima, to jest da li je tehnološki napredak tek sada, nakon završetka 20. veka, pokazao svoju mračnu stranu i ako jeste, da li je u pitanju eksponencijalno ubrzanje kojom nova tehnologija istiskuje radnu snagu sa globalnih tržišta rada u poslednje dve decenije.

Istorijski gledano, tehnološki napredak je uzrokovao značajna pomeranja na tržištu rada. Na primer, u Americi je udeo zaposlenih u sektoru poljoprivrede u ukupnoj zaposlenosti pao sa nivoa od 60% 1850. na manje od 5% 1970, dok je udeo zaposlenih u industriji pao sa 26% 1960. na manje od 10% danas. Slično tome, u Kini je jedna trećina zaposlenih u sektoru poljoprivrede napustila taj sektor između 1990. i 2015. Ipak, iako je tehnološki napredak u prošlosti vodio značajnom smanjenju zaposlenosti određenih zanimanja i čitavih sektora, u celosti gledano on je kreirao više novih radnih mesta nego što ih je eliminisao. Nove tehnologije su vodile porastu zaposlenosti kroz kreiranje novih radnih mesta za postojeća zanimanja i sektore, kao i za zanimanja i sektore koji su tek nastali kao posledica tehnološkog proboja. Tako je uvođenje personalnih kompjutera u poslovanje od početka 1980-ih u Americi vodilo neto porastu radnih mesta za 15,8 miliona. Oko 90% novokreiranih radnih mesta je bilo van industrije personalnih kompjutera – kol centri, finansijska analiza i upravljanje zalihama.

Ipak, prema jednom novijem istraživanju Davida Autora, iako je u dugom roku efekat novih tehnologija na neto zaposlenost pozitivan, u kratkom roku one donose određenu „polarizaciju“ između različitih vrsta rada u zavisnosti od nivoa kvalifikovanosti, to jest dozu nejednakosti u raspodeli dohotka kroz „obrazovnu pristrasnost“ (skill-bias). Prema ovom viđenju, najugroženiji su radnici sa srednjim nivoom dohotka i kvalifikovanosti koji obavljaju poslove koje je moguće skoro u potpunosti automatizovati – računovodstvo, prikupljanje i obrada podataka, službenički poslovi i repetitivni industrijski poslovi. Istovremeno, sa druge strane, raste potražnja za niskoplaćenim poslovima koji zahtevaju nisku kvalifikovanost kao što su rad u restoranima, majstori, kućna zdravstvena nega i drugim uslugama koje je nemoguće automatizovati, kao i za visokoobrazovanom i dobro plaćenom radnom snagom koja se oslanja na tehnološki potpomognutu kreativnost i veštine efikasnog rešavanja problema. Raspon između medijane zarade radnika sa srednjoškolskim obrazovanjem i onih sa fakultetskim obrazovanjem 1979. je iznosio $17.411 za muškarce i $12.887 za žene. U 2012. ovaj raspon je porastao na $34.969 i $23.280 respektivno. Rezultat je „potapanje“ (hollowing out) srednje klase, fenomen karakterističan za veliki broj razvijenih zemalja. Posledica je da je ponuda ove radne snage daleko veća od tražnje za njom, što je rezultiralo značajnim padom nadnica za ove poslove tokom 2000-ih, što je svakako produbilo nejednakost u raspodeli dohotka. Ipak, ova studija optimistički zaključuje da će ova polarizacija nestati u doglednoj budućnosti, jer će tražnja za poslovima koji zahtevaju srednji nivo stručne spreme i sastoje se u određenom stepenu od rutiniziranih radnji, ali istovremeno zahtevaju i značajno posedovanje nerutinskih veština kao što su komunikacija licem u lice, fleksibilnost, prilagodljivost, efikasno rešavanje problema, koordinacija i donošenje odluka – značajno rasti. Ovi poslovi zahtevaju obrazovanje na polju korišćenja novih tehnologija i umeće njihovog kombinovanja sa obavljanjem zadataka koji u velikoj meri zavise od direktne, a ne daljinske interakcije sa ljudima.

Sa druge strane, Brynjolfsson i McAfee su daleko manje optimistični. Oni tvrde da, iako nove tehnologije čine da se povećava sigurnost u obavljanju poslova, da oni postaju lakši i produktivnije se izvršavaju, one istovremeno vode smanjivanju tražnje za radom. Automatizacija poslova napreduje velikom brzinom, i to posebno onih koji se svode na rutinizirane radnje u visokostruktuisanom okruženju kao što su fabrike. Naravno, tehnološki napredak već sada nadilazi sektor industrije. Interaktivni korisnički sistemi značajno smanjuju potrebu za direktnom komunikacijom, što značajno ugrožava poslovanje kol centara. Isto tako, velikom brzinom se razvijaju pouzdani kompjuterski programi za obavljanje poslova transkripcije koji su veoma zastupljeni u zemljama u razvoju. Paradoksalno, u sve većem broju aktivnosti najjeftiniji izvor „rada“ postaju inteligentne i prilagodljive mašine koje sa globalnih tržišta počinju da istiskuju čak i jeftinu, niskokvalifikovanu radnu snagu iz siromašnih zemalja.

Istovremeno, dvojica autora primećuju da je počevši od Drugog svetskog rata pa sve do kraja prošlog veka, zaposlenost uporedo rasla sa rastom produktivnosti, to jest da je privatni biznis kreirao rastuću vrednost na osnovu uloženog rada, čime je privreda u celosti postajala bogatija, što je dalje pozitivno uticalo na privrednu aktivnost i povećanje zaposlenosti. Međutim, od početka novog milenijuma trend se menja – produktivnost nastavlja da raste dok zaposlenost stagnira. Disparitet između produktivnosti i zaposlenosti svoj vrhunac doživljava 2011 – napredak u tehnologiji značajno doprinosi rastu produktivnosti, ali istovremeno i eliminiše više poslova nego što ih stvara sa krajnjim ishodom da prosečni dohodak stagnira dok se nejednakost u društvu povećava. Ovu pojavu su Brynjolfsson i McAfee nazvali „veliko rasparivanje“ (great decoupling), čime su označili mračnu stranu ubrzanog tehnološkog napretka, gde tehnologija ubrzano zamenjuje rad i položaj prosečnog radnika čini sve gorim. Ljudi počinju da zaostaju jer tehnologija daleko brže napreduje od naših veština, sposobnosti i modela poslovne organizacije. Napredak u tehnologiji vodi privrednom rastu i rastu u bogatstvu, ali benefiti koje donosi su izrazito neravnomerno raspodeljeni.

U trci protiv mašina neki će dobiti dok će ogromna većina izgubiti – tehnološki napredno društvo favorizuje malu skupinu uspešnih ljudi, jer sistem isplata zavisi od retkosti faktora proizvodnje, gde najveći dohodak prisvaja najređi resurs. Rad je već u nezavidnoj poziciji jer savremene tehnologije proizvode jeftine zamene za sve veći broj ljudskih aktivnosti. Međutim, ukoliko digitalne tehnologije u budućnosti budu supstituisale realni kapital u sve značajnijoj meri, ni dohodak na realni kapital neće značajno rasti. Drugim rečima, tehnološki napredak i era digitalizacije favorizuju treći resurs, to jest one koji inoviraju i kreiraju nove proizvode, usluge i poslovne modele. Ideje postaju najređi resurs, ređi i od rada i realnog kapitala i nekolicina koja ima najbolje ideje će biti bogato nagrađena. Ova vrsta ljudi je oduvek proizvodila novu vrednost, ali je do sada bila primorana da svoj dohodak deli sa radom i kapitalom bez kojih, do nedavno, nije bilo moguće omogućiti da ideja zaživi na tržištu. U eri digitalizacije, rad i realni kapital su sve manje potrebni kako bi ideja bila tržišno realizovana, zbog čega sve veći deo novokreiranog dohotka ide inovatorima. Dakle, u digitalnoj eri raspodela dohotka se rukovodi zakonom da mala kreativna skupina superzvezda prisvaja ogromnu većinu novokreiranog dohotka.

Široko je prihvaćeno mišljenje da se rešenje za ove probleme nalazi u boljem obrazovanju koje otvara mogućnost zapošljavanja na bolje plaćenim radnim mestima, pa samim tim i pozicije da ljudi što potpunije iskoriste svoje talente. Naravno, ovo mišljenje nije sporno, ali ne pogađa poentu zato što bolje obrazovanje jeste važno, ali je pre toga neophodno obezbediti da obrazovanje bude dostupno svima. Veliki broj siromašne i talentovane dece nema pristup dobrom obrazovanju, čime se smanjuje potencijalna ponuda kvalitetne radne snage zbog čega dalje rastu plate visokoobrazovanih već zaposlenih i dokazanih stručnjaka, a time i nejednakost. Drugim rečima, pristup obrazovanju i obrazovna postignuća deteta su uslovljena nivoom porodičnog dohotka, gde bogatiji slojevi društva imaju bolji pristup i obrazovna postignuća u odnosu na siromašne i obrnuto. To je tako jer su obrazovna postignuća kao i celokupan kvalitet života deteta determinisani od njegovog rođenja.

Naime, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju James Heckman je sa grupom saradnika sproveo istraživanje o životnim benefitima koje pruža pristup kvalitetnim javnim uslugama siromašnoj deci afro-američkog porekla u Severnoj Karolini. Eksperiment je započet 1970-ih poređenjem životnih postignuća siromašne dece do njihovih kasnih tridesetih godina i njihovih roditelja koji su imali pristup visokokvalitetnom razvojnom programu od rođenja do pete godine, sa životnim postignućima siromašne dece i njihovih roditelja iz kontrolne grupe koji ili nisu imali nikakav pristup ili su imali pristup niskokvalitetnim razvojnim programima. Rezultati ovog istraživanja su fascinantni. Deca koja su imala pristup visokokvalitetnom razvojnom programu u trajanju od 9 sati dnevno od rođenja do pete godine su imala daleko bolje životne ishode od dece iz kontrolne grupe po svim posmatranim parametrima: zdravlje, kvalitet života, kriminal, zarada, koeficijent inteligencije, školovanje i rast u zaradi njihovih majki. Istraživanje je pokazalo da, iako su troškovi ovog programa bili visoki, oni su se itekako isplatili. Svaki dolar koji je potrošen na ovaj program je doneo stopu prinosa od 13% na godišnjem nivou. Odnos benefita i troškova je iznosio 6,3. Ne manje važno, ovaj program je takođe proizveo snažne pozitivne eksternalije za majke. Naime, pošto su im deca bila zbrinuta 9 sati dnevno pet godina, majke (od kojih su samo njih 27% imale partnera) su dobile priliku da se dodatno školuju i pridruže radnoj snazi na tržištu rada što je pozitivno uticalo na njihovu zaposlenost i prihode.

Dakle, ukoliko je cilj nejednakost koja se zasniva na zaslugama (merit-based inequality) neophodan uslov je da se svima (bez obzira na imovinsko stanje, rasu, etnicitet, pol itd) obezbedi jednak pristup kvalitetnom obrazovanju i drugim javnim uslugama kao što je, na primer, zdravstvo. Bez toga se hipoteza da je tehnološki napredak glavni uzrok rastuće nejednakosti u poslednje dve decenije čini neubedljivom. Problem je u načinu na koji uređujemo naše institucije. Zbog toga Piketty smatra da bi najvažniji mehanizam smanjenja nejednakosti trebalo da budu promene u poreskoj politici. On se zalaže za uvođenje globalnog godišnjeg poreza na bogatstvo, iako je svestan da je to praktično nemoguće. Ipak, on smatra da je ovu vrstu poreza moguće uvesti regionalno na teritoriji veličine Evrope ili Amerike i da ovi prihodi u Evropskoj uniji ne bi bili zanemarljivi i dostigli bi iznos od 2% BDP-a. Uporedo je potrebno raditi na ujednačavanju poreske regulative u različitim privredama i eliminisanju poreskih rajeva.

Razlike u poreskoj regulativi otvaraju različite mogućnosti izbegavanja poreza za velike korporacije, posebno one u tehnološkom sektoru koje su u mogućnosti da zahvaljujući zakonima u oblasti intelektualne svojine prebacuju profite na svoje filijale koje posluju u jurisdikcijama sa skoro nultim porezima i minimalnim monitoringom. Naime, preduzeća čije je bogatstvo sačinjeno od intelektualne svojine mogu vlasništvo nad njom pripisati svojoj filijali bilo gde u svetu, i zatim toj filijali plaćati uslugu korišćenja te svojine. Dobitak je dvostruki. U zemlji gde se nalazi centrala zahvaljujući rastućim troškovima snižava se poreska osnovica, dok će porez na dohodak koji generiše intelektualna svojima biti blizu nule. Ova transakcija nije fizička, te je, zahvaljujući digitalizaciji, brza i skoro besplatna. Klasičan primer ove transakcije je filijala Applea u Irskoj. Prema procenama Evropske unije, irski Apple je na profit od preko $100 milijardi platio porez manji od 0,001%.

Naravno, jedno su želje a drugo je realnost. Ključ uspeha u svetu su promene u Americi jer ako tamo nastupe promene, sasvim je realno očekivati da će nastupiti i drugde. Međutim, u Americi je i dalje pristup visokokvalitetnom obrazovanju pre svega uslovljen porodičnim dohotkom sa svim izgledima za dalje pogoršanje. U laganom prelazu sa verbalnog zalaganja za Ameriku na prvom mestu (America first), Donald Trump u decembru 2017. kroz donošenje Tax Cuts and Jobs Acta prelazi na politku milioneri na prvom mestu. Ovim zakonom se omogućava dalje gomilanje bogatstva kroz sniženja korporativnog poreza i poreza na špekulativne delatnosti na tržištu nekretnina, koje isključivo idu u korist najbogatijih 5% stanovništva, a na teret 53% Amerikanaca koji pripadaju nižim društvenim slojevima. Naime, prema proceni Tax Policy Centera, Amerikancima koji zarađuju preko milion američkih dolara poreske obaveze će u proseku biti snižene za $12,9 hiljada godišnje u narednih deset godina. Sa druge strane, u istom tom periodu će poreske obaveze najsiromašnijih Amerikanaca porasti – onima koji zarađuju manje od $10 hiljada za u proseku $152 godišnje, a onima koji zarađuju između $10 i $20 hiljada za $2,6 hiljade. Ovim zakonom su takođe dalje ugrožena prava radnika i značajno su snižena sredstva na raspolaganju za finansiranje javnih usluga kao što je nauka i nametnuti novi porezi univerzitetima, čime su kažnjene lokalne zajednice koje su najviše investirale u obrazovanje i infrastrukturu.

Ključna promena koja je dovela do ovog zakona je nastupila 2010. kada je Vrhovni sud doneo odluku da se korporacijama dozvoli da troše neograničene sume novca u svojim pokušajima da utiču na politički sistem (Supreme Court’s Citizens United Decision). Nakon toga se javlja šablon – u državi za državom preduzima se opsežna kampanja u prilog sužavanja moći sindikata, snižavanja poreza za bogate i rezanja potrošnje na javne usluge. Naslovi u medijima su za teško stanje u privredi krivili globalizaciju i tehnologiju. Međutim, po Laferu, u pitanju je bilo nešto drugo, daleko opasnije.

Lafer se fokusirao na aktivnosti najvećih grupacija za lobiranje, kao što je American Legislative Exchange Council (ALEC), finansiranih od strane korporacija kao što su AmazonWalmart i Bank of America ili Koch Network u vlasništvu Koch Industries, druge najveće američke kompanije u oblasti snabdevanja sirovom naftom i rafinisanja i proizvodnje hemijskih proizvoda. On je uočio da su ove grupacije najviše napora i sredstava uložile za lobiranje u svrhu donošenja zakonskih propisa kojima je cilj bio potkopavanje sistema javnog školstva. Ovim zakonima je povećana veličina odeljenja, stimulisano online obrazovanje, sniženi su akreditacioni zahtevi za nastavnike, olakšano je otvaranje privatnih škola, ukinuti su školski odbori čiji su članovi javno birani i značajno su smanjene plate nastavnika. Cilj ovih zakona je, po Laferu, rasturanje sistema javnog školstva čime se širokim slojevima stanovništva značajno otežava pristup kvalitetnom obrazovanju.

Položaj američkih nastavnika u javnim školama je, barem kada su plate u pitanju, među najgorim u OECD privredama. U Francuskoj plata nastavnika iznosi 102% prosečne plate zaposlenog sa istim nivoom obrazovanja, u Novom Zelandu 101%, a u Nemačkoj 94%. U Americi je ovaj odnos 61%. Takođe, primetne su i značajne razlike u platama nastavnika u javnim školama od jedne do druge američke države. Tako, na godišnjem nivou, one iznose $79,6 hiljada u Njujorku i $78,1 hiljada u Kaliforniji, dok su najniže u Misisipiju ($42,9 hiljade) i Južnoj Dakoti ($42,7 hiljade).

Kada je Srbija u pitanju, stanje je, nažalost, podjednako očajno. Prema podacima Saveznog zavoda za statistiku, u septembru 2017. prosečna bruto zarada zaposlenih u obrazovanju sa visokom stručnom spremom (67.330 din) bila je ispod prosečne bruto zarade (70.464 din) i jednaka 64,6% prosečne bruto zarade zaposlenih sa visokom stručnom spremom (104.236 din).

Razumljivo je da se veliki biznis ustremi na sindikate i prava radnika, ali ne i toliko očigledno zašto se usmerio protiv univerzalnog građanskog prava na kvalitetno obrazovanje. Nije u pitanju kratkoročni cilj da se omogući dobra zarada onima koji, na primer, nude uslugu onlineobrazovanja jer je njihova potencijalna zarada zanemarljiva u odnosu na sredstva koja su korporacije uložile za donošenje zakona koji su usmereni protiv javnog školstva. Cilj je, kako Lafer (2017) primećuje, dugoročan: da se obezbedi dalja koncentracija bogatstva i zaštita od nezadovoljstva masa zbog rastuće nejednakosti. U ovoj strategiji obrazovanje je od ključnog značaja, jer kada se smanji pristup građana kvalitetnom obrazovanju snižavaju se njihova očekivanja u vezi sa njihovim građanskim pravima. Kreira se dualni sistem u kojem se na jednom kraku nalaze privatne škole za bogatu manjinu u kojima se izučava kvalitetno, opsežno i relevantno gradivo u manjim razredima sa iskusnim nastavnicima, dok se sa druge strane nalazi ogromna većina Amerikanaca, među kojima su i pripadnici srednje klase, čija će deca izučavati suženo, pa samim tim i neadekvatno gradivo u prenatrpanim razredima sa neiskusnim nastavnicima ili će neadekvatno obrazovanje dobiti putem online kurseva.

Potencijalni ishod je devastirajući. Zbog lošeg srednjoškolskog javnog obrazovanja će, čak i deci koja potiču iz srednjeg sloja, pristup visokom obrazovanju biti značajno otežan. U velikoj većini slučajeva će postati radna snaga čije je poslove moguće automatizovati ili ona najniže plaćena čije je poslove nemoguće automatizovati. Ishod je isti – to će biti ljudi koji će strahovati za svoje poslove koji su u svojoj biti dosadni i zaglupljujući. U svom radu će biti nesamostalni i nekreativni. Živeće u konstantnom stresu koji snižava njihova životna očekivanja, što ih čini podložnima manipulaciji u smislu skretanja pažnje na fiktivne krivce njihovog lošeg života i koja, u krajnjoj instanci, vodi prihvatanju različitih ideologija koje se zasnivaju na principu netrpeljivosti ili upiranju prsta na siromašne radnike iz trećeg sveta. Tako se štiti rastuća nejednakost i dalje koncentriše bogatstvo među privilegovanim slojevima društva. Do sada su pripadnici nižih slojeva društva imali neke šanse da kroz solidan sistem javnog školstva dođu do kvalitetne fakultetske diplome. Potkopavanjem javnog školstva ova mogućnost se značajno sužava, dok se mase kontrolišu putem pronalaženja lažnih krivaca i raspirivanja osećanja nebezbednosti, nesigurnosti i strahova da može biti i gore. Zvuči poznato zar ne?

 

 

Autor je profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Peščanik.net

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close