Miroslav Krleža: Ratovi su kao požari koje još niko nije pogasio, a mogla bi ih pogasiti isključivo ljudska pamet

…Uzeo je tako potpuno bezvoljno i duhom odsutno riječ i progovorio o raznim aspektima iz kojih se može promatrati ratna problematika; jedan od tih aspekata o kome se govori ponajmanje, a i onda, kada je o njemu riječ, ne izgovara se obično sve dokraja, jeste humanistički aspekat, koji ratno ludilo smatra preživjelom strahotom iz davnih, još diluvijalnih vremena, i to s pravom, ne samo na  temelju negativnog historijskog iskustva, koje nas nepobitno uči da se nikada ni jedna stvar nije riješila ratom, jer ratovi su kao požari koje još nitko nije pogasio, a mogla bi ih pogasiti isključivo samo ljudska pamet na temelju spoznaje da je rat diluvijalno sredstvo, a da je današnji čovjek, ukoliko je to, naime čovjek, davno već prestao da bude kanibal.

…Gospoda generali  i pukovnici, zabrinuti više oko svoje paradentozne zubobolje, stari linijski jazavci koji su ratovali pod raznim barjacima i vladarima, ratnici sa spljoštenim tabanima, sa protezama, sa šumom u ušima i u glavi što šišti kao stara petrolejka, ovi ishijatičari i šečeraši sa povišenim pritiskom, u svojim zlatno opšivenim, skrletno podstavljenim dolama, vonjaju kao smrdljiva gnjila jaja, rokću, uzdišu i dime se kao stari ispušeni  cigarluci, a spremaju se da pošalju u smrt nekoliko stotina hiljada mladića, od kojih bi svaki mogao poslužiti za model najidealnijeg helenskog muškog akta, a sada im ovdje, kod ovog pogrebnog posla, smeta i zanovijeta jedan politički emigrant, zapravo neka vrsta dezertera, soleći im prepotentno pamet o tome kako zapravo i nije drugo nego neka vrsta proljeva i da neke uzvišenije svrhe nema niti imati može.”

 

Iz treće knjige romana Banket u Blitvi, Nolit, 1966. Beograd

Izvor Gledišta