Ničija do zore nije gorjela
Završena je izvanredna sjednica Sabora, sazvana od Predsjednika države Milanovića, odbijanjem svih zaključaka koje je predložio a ujedinjena opozicija prihvatila i dopunila svojima, te izglasavanjem kontrazaključaka zločinačke saborske većine, iskorištenih usput za ponovno dezavuiranje predsjednika republike – vjerojatno na Plenkovićev mig – u kontekstu njegova sukoba s premijerom (oba sudionika više no antipatična moralnom čovjeku). Zainteresirani koji nisu pratili sjednicu, mogu ih naći na većini internetskih portala, a ponajbolje će ih na svojim plećima osjetiti građani koji iznova vladajuće dovode na vlast, posebice pak štrajkaši pravnih službi na koje je poslana specijalna policija (valjda se sama, u nedostatku posla, dosjetila toga?), a plaće rad mizerije kojih su izašli na ulice – odlukom ministra, odnosno šefa tog pijunčića – neće biti isplaćene za dane provedene u štrajku. Da taj teret opterećuje moždane vijuge građana barem kao njihovu bijednu svakidašnjicu, moguće bi se stvari drukčije odvijale – ne samo na ovoj sjednici, već od samih početaka osamostaljenja Hrvatske, pa i ranije.
Uvijek govorim kako je Hrvatska (neo)ustaška država (1, 2 – tko razumije dijalektiku razumijet će što to znači), odnosno da su to njene vlasti od samih početaka osamostaljenja, čak i kad HDZ nije vladao. Usto, Hrvatska je nezrela država, jer netko tko “sanja san od stoljeća sedmog”, kad se „probudi“ – a prije bih rekao da je još uvijek u somnambulističkom transu – u debelom je intelektualnom i etičkom zaostatku za vremenom, te stoga i stvara državu koju vode sjecikese, lopovi, ubojice, ratni zločinci, revizionisti povijesti ili makar samo njihova (intelektualna) djeca. “HDZ je stranka opasnih namjera”, reče Ivica Račan, itekako zaslužan za njeno dovođenje na vlast, a konstatacija se potvrdila ne samo njenom proustaškom, nacionalističkom, ekspanzionističkom, zločinačkom i kriminalnom politikom, već i presudom Vrhovnog suda, po kojoj je HDZ i legalno proglašen kriminalnom organizacijom.
No, treba to, bez uobičajenog podilaženja narodu, uopćiti. Kao što su banditski jataci – oni koji skrivaju te potpomažu lopove i inu žgadiju, ljudi koji nisu spremni priskočiti u pomoć neposredno ugroženom čovjeku, čak i oni koji iz humanih razloga pruže pomoć ilegalnom migrantu, podložni krivičnom gonjenju, tako je i s onih – u prosjeku oko 25%-30% punoljetnog stanovništva, koje na izborima desetljećima iznova bira kriminalce na vlast. HDZ-ovi birači su u osnovi i sami kriminalci (ili mentalno te moralno retardirani ljudi), kao i organizacija kojoj daju povjerenje da ostvaruje i njihove kriminalne interese. Jasno da će se premnogi usprotiviti toj – u kontekstu aktualnog vremena idealističkoj – konstataciji, no gomila nikako nije imuna na vlastito kriminaliziranje u službi zločinaca (treba li podsjetiti na režime Hitlera, Pavelića, Franca, Staljina, Kim Il-sunga, Ceauşescua i ostalih novijih i starijih diktatora kojima su mase prilježno služile?). Dobro je konstatirao Stazić, da su pobjednici (NOB-a) – da parafraziram – samo ofrlje obavili svoj posao.
Jer da su ga temeljitije obavili, možda – ali samo debelo možda – žgadija koja vlada Hrvatskom danas ne bi bila na vlasti!
Ima hrvatska država premnogo tamnih momenata svoje historije, koje ne samo da želi prikriti, relativizirati, već i neizbježne posljedice djelovanja svojih vlasti zaogrnuti krinkom mučeništva nataknute cijelom narodu, a one koji nisu potpali pod takvu manipulaciju proglasiti zločincima. Od polumitskog kralja Tomislava, kralja Držislava koji je u igri šaha navodno založio hrvatske otoke, Petra Zrinskog i Krsto Frankopana koji boreći se za očuvanje svojih posjeda – sve u navodnom hrvatskom interesu – komplotiraju i s Turcima protiv domicilne Habsburške monarhije, bana Jelačića – gušitelja mađarske građanske revolucije, kvislinga i ratnog zločinca Ante Pavelića (koji je Italiji prepustio Dalmaciju s otocima) i Franje Tuđmana kojega je tek smrt spasila od suđenja (ali mu je odgovornost vidljiva iz presuda „Međunarodnog suda za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije“ drugim akterima „zajedničkog zločinačkog pothvata“, kojega se kao vodeći učesnik i on izravno spominje) – povijest je prepuna primjera kontinuiteta borbi za interese elita prikrivanih zastorom hrvatske državotvorne ideje, kojih je veliki dio naroda bivao korišten kao topovsko meso u njihovu ostvarivanju. Kod većine, a prvenstveno kod političara – ideali imaju svoju cijenu koju valja naplatiti od onih kojima se prodaju pod krinkom nacionalnih interesa, ojačanih u naivna puka mitovima o kontinuitetu narodnog imena, državotvornosti i državnosti. A to su svi – od Tomislava do Tuđmana i njegovih ovo i inonacionalnih nastavljača mitova – više nego dobro znali. A shvaćaju to i njihovi suvremeni nastavljači.
Mi sami, svaki ponaosob, znamo jesmo li „nitko i ništa“ ili imamo vlastitu individualnost, poslovne i lične uspjehe u životu koje cijenimo, ne poznajući nikoga u krošnji rodoslovlja niže od bake i djeda, eventualno prabake i pradjeda. Niti nas uspjesi dalekih predaka oplemenjuju, niti nas njihova razbojništva prokazuju u negativnom svjetlu, što nikako ne znači da oni najbliži nisu na nas imali utjecaj. Tko je iole pri zdravom razumu, shvaća da tradicija nije apriorni garant kvalitete „proizvoda“, jer to jedino može biti umješnost njegove izrade – bilo „firma“ stara dva stoljeća ili dva dana. Odatle nije daleko zaključak o irelevantnosti bilo kakvih povijesnih činjenica i mitova o državotvorstvu, na aktualnu kvalitetu usluga koje servis zvani država pruža svojim državljanima. Tome se sad pridružuje i aktualna hrvatska vlast, na „demokratskim“ izborima instalirana i podržavana od velikog dijela naroda, kojega najprogresivniji dio (partizani i antifašisti) biva sustavno osporavan nametnutim im „krivnjama“, a dio koji je shvatio da se „s rogatima ne valja bosti“ bježi u inostranstvo u potrazi za boljim životom. Ako ikada (a jednom hoće, samo pitanje kada) opozicija na izborima skine vladajuću bandu i njeno vodstvo s trona (danas su to Plenković i njegova svita, ali i svi po njegovoj i njegovih predhodnika milosti raspoređeni na više i niže rangirane političke i privredne pozicije), ni ona neće temeljito obaviti svoj posao, jer ih najvjerojatnije neće zgaziti do tla poput zmija otrovnica, kako nikada više ne bi digli glave.
Opozicija se na izvanrednom zasjedanju Sabora uspjela ujediniti oko zahtjeva koji su vladajući, sa svojim pratećim strančicama (koje im i omogućuju golemu pljačku naroda) odbili na vlastitu i sramotu cijelog naroda na koji će odbijanje pasti, ali oporbi je jedino zajedničko tek uviđanje o čemu se radi, i želja skidanja HDZ-a s vlasti. Jer, ona je ideološki toliko različita, da to ne pruža nikakvu nadu za boljitak, dok vladajući i njihovi trabanti jasno znaju što žele, što imaju i što po svaku cijenu hoće zadržati! Ne vlast radi vlasti, već zarad zakonite pljačke (legalizirane zakonima koje donose sebi u prid), ali u potpunosti nelegitimne, a etički i moralno neodržive. Ne zaboravimo da bi zakonodavna (parlament) i sudbena vlast morale biti ponad izvršne, koja bi samo trebala provoditi izglasane zakone čiju valjanost – uz validnost njenih provedbi – kontrolira sudbena, međutim se Vlada uspjela nametnuti i marginalizirati spomenute dvije, kao i ostale institucije sustava. I dok na vlast ne dođu ljudi koji će umjeti nositi se s etikom i moralom –- podržanim pravednim (ne pravnim, već pravednim!) sistemom, dotle će hrvatska vukojebina bauljati od nemila do nedraga, ne nalazeći ispravnoga puta.
Ako antičkim Grcima, osnivačima demokratskog sistema, nije bilo zazorno na deset godina protjerati ljude koje su smatrali opasnima za svoju demokraciju (ostrakizam) – a ne “kažnjavati” ih radom za opće dobro (primjerice guljenjem krumpira!), ili zavlačenjem sudskih procesa do zastare – onda sistem i država koja ga prakticira na proustaški način, a nema snage u “roku keks” osuditi ih na primjerene kazne, nisu vrijedni postojanja. S obzirom da se na ovakve konstatacije (ukidanje kapitalizma, odumiranje države i buržoaske parlamentarne demokracije) dižu na stražnje noge upravo oni koji su rušili sistem i prethodnu državu, dokazujući time da ništa nije za sva vremena, njih prepuštam da crpe znanja iz redovitih cirkusarija saborskog pajaca kojega HDZ koristi kad zatreba skrenuti raspravu na sporedne kolosjeke, da bi televizijski gledatelji što manje slušali o njihovim zločinima. Nije li jadno da većina ratnih veterana deprimirano i prestrašeno šuti, umjesto da javno osudi degenerirane vlasti, a veliki dio njih – u razočaranju državom za koju i kakvu su se kao borili – izvrši suicid (do danas cirka 3500, više od polovce poginulih u ratu), ne povevši barem nekoga od krivaca za svoju sudbinu u „bolji svijet“. Ta šutnja postaje sasvim jasna u svjetlu njihova neshvaćanja činjenice da nisu ginuli za nametnute im zamisli, već za ono/one što imamo danas (već ih je pljačkaška privatizacija, dok su krvarili na bojištu, radi koje su ostajali bez radnih mjesta i prihoda, trebala u to uvjeriti, ali ni Rojsova fraza „Tko je jamio, jamio je!“, niti njena legalizacija od Ustavnog suda i nastavak kriminalne rabote, nemaju utjecaja na njihove „centralne procesore“)!
Na kraju, tek usput rečeno, Pupovac kojega mnogi proustaški Hrvati nikada nisu trpjeli zbog svog srpstva (tipično!), na neki je način dokazao svojim djelovanjem da su bili u pravu. Ne zbog srpstva, već stoga što ga nisu trpjeli. Zbog svoje podrške zločinačkoj politici HDZ-a, on je ustvari već sada politički mrtvac. Pokazao se moralno bezvrijednom čovjekom! Njemu bi (i cijelom SDSS-u te zastupnicima ostalih manjina) netko trebao objasniti da oni koji podržavaju zločinačku politiku, fol zaradi koristi srpske manjine – čime se voli pravdati – a ona šteti većini građana (bez obzira na njihovu nacionalnu opredjeljenost), šteti i samoj manjini koju koristi kao paravan za suradnju sa zločincima. Koliko je, i jeli si naplatio takvo petokolonaštvo (skupa sa ostalim akterima vladajuće politike), možda jednom pokaže neka istinski narodna vlast kojoj bude do toga. Dokaže, osudi i kazni – sve sudionike učešća u zločinu protiv naroda, a ne samo predstavnike manjina. Hoće li se narod konačno osvijestiti toliko – primijenimo Šeksove riječi (a među prvima i na njega) dane drugom prigodom – da ih „locira, identificira, uhiti i transferira” – prvo na sud, a potom i na odsluženje kazne, dakako? Partizani bi već znali kako to učiniti, mada ni oni – da ponovim Stazićeve riječi – nisu temeljito obavili svoj posao!
Ladislav Babić
magazinplus.eu
