BiHPolitika

Tajna koordinacija

Tajna koordinacija

Piše: Hamid Deronjić

U poplavi i opravdanih i propagandnih kritika povodom dogovorenog mehanizma koordinacije, posebnu pažnju zaslužuje ona koja tvrdi da nikad nećemo ući u Evropsku uniju. Iako odiše politikanstvom i licemjerjem, ocjena da “sa ovakvim mehanizmom koordinacije nećemo nikada ući u Evropsku uniju” imala bi smisla samo kad bi bio moguć usaglašen efikasniji mehanizam za pregovore s EU.
Sigurno se mogao naći efkasniji i prohodniji sistem koordinacije procesa evropskih integracija u BiH, ali predugo se tražilo da bi se još moglo čekati. Jer nikad nije bilo teško ponuditi bolje rješenje, ali je uvijek bio problem kako ga usaglasiti. Pokazuju to i osporavanja iz Republike Srpske na tek dogovorenu formu jedinstvene adrese za pregovore sa EU.
Koliko je to težak zadatak najbolje su potvrdili aktuelni kritičari koji, dok su bili na vlasti, proces usvajanja mehanizma koordinacije, od 2011. pa do kraja mandata, 2014. godine, nisu gotovo pomjerili s mjesta. Možda bi najgrlatijoj opoziciji nakon silaska s vlasti odgovoralo da se još četiti godine potroši na usaglašavanje mehanizma za koordinaciju, ali to sigurno ne bi išlo u prilog građanima ove zemlje. Ništa, istina, ne garantira da ćemo ući u EU, ali bez mehanizma koordinacije ne možemo tu priču ni započeti.
Dio opozicionih stranaka očito misli da još nije vrijeme da tu priču otvorimo i da treba čekati još četiri godine da “građanske stranke” eventualno dođu na vlast i nastave se inatiti sa Draganom Čovićem, predsjednikom HDZ BiH. S obzirom na odnose koje imaju s liderom HDZ-a, ne trebaju ni dolaziti na vlast da bi se znalo kakav će biti rezultat. Tu igru smo već posmatrali i platili.
Postoje, naravno, suštinski razlozi zbog kojeg bi se “građanska opozicija” suprotstavljala svakom, pa i najboljem dogovoru kojeg bi postigle “nacionalne stranke”. Svaki takav sporazum udara neposredno u samo srce teorije po kojoj se “nacionalne stranke ni o čemu ne mogu dogovoriti”. Svaki dogovor “nacionalnih stranaka” i mogući napredak države kosi se sa ničim dokazanom tezom da država nije moguća bez socijaldemokratske opcije. I to one kakva je danas ne sceni u Bosni. To treba uvijek imati na umu kad se ocjenjuju dometi kritike opozicije upućene nacionalnim strankama.
Ono što se zove “lijevo orijentiranom” opozicijom i ne može drugačije s obzirom na busiju iz koje nastupa. Svaki, makar i simbolični napredak pod vlašću nacionalnih stranaka za njih je gubitak. Jer, šta ostaje “ljevičarskim” političkim partijama ako nacionalne stranke sa, već decenijama, najvećom podrškom birača slučajno pokažu da ipak znaju i hoće izgraditi državu? Na prvi pogled to je težak poraz. Ali iz druge vizure to bi možda bilo najbolje u obostranom interesu – da država profitira, ali i da stranke socijaldemokratske orijentacije konačno napuste komfornu poziciju jalovog suprotstavljanja nacionalnog i građanskog i potrude se oko novih ideja i vizija. No, sve dok govore o pobjedi Dragana Čovića i prevari Bošnjaka te stranke ostaju zarobljene u onom protiv čega se bore – nacionalizmom.
Mnogo ozbiljnije primjedbe adresiraju se aktuelnoj vlasti zbog tajnosti usvajanja mehanizma koordinacije. Ali i to je iznenađenje samo za naivne i neobaviještene, jer pregovori o najvažnim odlukama za ovu zemlju uglavnom se i odvijaju daleko od očiju javnosti koja se dovodi pred svršen čin. Praksa je toliko stara da je već postala navika. Sve je počelo kad su se predsjednici bivših jugoslavenskih republika sastajali da bi odlučili o sudbini zemlje koja je već odlučena. Nastavljeno je nizom mirovnih pregovora, od Lisabona do Dejtona. Produženo je okupljanjem lokalnih političkih lidera po hotelima i restoranima pod dirignetskom palicom visokih predstavnika. Posljednja okupljanja organizirana su pod pokroviteljstvom Štefana Filea, bivšeg evropskog komesara za proširenje, kad su se mijenjale adrese sastanaka, ali se nisu mijenjale pozicije pregovarača. Zar bi se pregovaračke pozicije promijenile i zar bi bio postignut sporazum o provedbi presude Sejdić-Finci da se rasprava vodila u Parlamentu BiH? Ako su, kao što se priznaje, naše političke stranke liderske (mnogi će reći autokratske), onda je svejedno da li razgovarš sa liderom u restoranu ili sa njegovim istomišljenicima u Parlamentu.
Svjesna toga, i tzv. međunarodna zajednica je dugo promovirala pregovore lidera, umjesto rasprava u institicijama sistema, prije svega u Parlamentu. U tim pregovorima i razgovorima učestvovali su svi, pa i predstavnici onih koji se danas žale da se mehanizam koordinacije dogovorio i usvojio daleko od očiju javnosti.
Slični prigovori su na mjestu kad ih iznosi nevladin sektor. Ali bez imalo vjerodostojnosti je kritika koja dolazi od opozicionih stranaka koje su, koliko do jučer, žureći da usvoje poželjne zakone, zaobilazile parlamentarne procedure po nalogu iz partijskih centrala.

Indikator.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close