Državo, mijenjaj zakone, uvedite osim mizerne novčane kazne drakonske kazne za nošenje oružja. Tako im neće idući put pasti na pamet ponijeti pištolj u grad. Tako će naša djeca biti sigurnija. Tako nećemo razmišljati šta bi bilo da je nekim slučajem naše dijete sjedilo na zadnjem sjedištu. Ili smo svi počeli razmišljati: “Dobro je nije moje”? Sve dok se nesreće dešavaju nekome drugom, dobro je?! Ili smo zaista postali kao gnjide koje su izmislile ovo poslovicu iz naslova – O SEBI, PRI SEBI? E pa, ja ne mogu. Jebite se i vi i vaša kvazidemokratija!
Piše: Zvonimir Nikolić
Vjerovatno nema naroda na svijetu s više „narodnih mudrosti“, koje nas obično „uče“ da budemo donji, da budemo podanici ili one obične hinje, koje vazda idu „zlatnom sredinom“. Možda sam nekada i vjerovao u to što se generacijama prenosilo na buduće naraštaje, ali sada, sa svojih 60 u kostima, sve sam više sam ubijeđen da je te mudrosti pisao i prenosio dalje neko ko je bio u vlasti ili neko ko je i tada bio dupelizac aktuelnoj vlasti.
Realno, i to je bio dobar način da se „prisloniš“ uz vlast i šutiš na sve moguće i nemoguće nepravde. Jer ne mogu da se sjetim nijedne „pametne“ iz prošlosti, koja bi te učila da budeš svoj čovjek, da misliš svojom glavom, da se boriš za pravdu ili da „ispravljaš sve moguće i nemoguće krive Drine“. Pa evo dok dumam o tome, sjetih se partizanske parole (parole, a ne mudrosti): „Bolje grob nego rob“. Sve ovo pišem jer ne mogu sebi da dođem šta se sve dešava u Sarajevu, ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini u samo posljednjih par dana. Od ubistva sasvim nevinog momka zbog glupe prepirke u saobraćaju, preko svirepog ubistva u Doboju pa do današnjeg pronalaska muškog tijela u koritu Miljacke. Tijela s kesom na glavi umotanom selotejpom.
Ko je ikada gledao neki mafijaški film, imao je priliku vidjeti kako se mafija obračunavala s protivnicima, izdajicama ili ljudima koji su im se suprotstavili. Sreća pa nemamo more i doboke dokove, vjerovatno bismo nalazili i tijela zabetoniranih nogu u lavorima. I sva će ta halabuka trajati nekoliko dana i ponovo ćemo se vratiti u standardnu kolotečinu, kao i nakon ubistva nevinog Denisa, ubistva Dženana, pregaženih djevojaka na semaforima… Vratićemo se mi, a porodice ubijenih vječno će da žale za svojim djetetom koje je ubio pijani, nadrogirani ili samo nervozni vozač ili ubica s pištoljem.
Siguran sam da niti jedan od tih ubica nije uopšte svjestan kakvu je nesreću napravio jednoj porodici. Znam, neko će reći da su ginuli nevini ljudi i u ratu. I jesu. Ali je od rata prošlo 29 godina. Je li to neko opravdanje? Da rodiš dijete, bdiješ nad njim i dan i noć, trčiš po vrtićima, školama, usmjeravaš svoje dijete na pravi put, ne spavaš noćima, svaki slobodan trenutak provodiš s djetetom, sekiraš se kad ima hunjavicu ili neku drugu dječiju bolest. I sve to nekako odboluješ zajedno s njim i onda ti neki idiot ubije sasvim nevino dijete zbog prepirke u saobraćaju. Demokratija? Imao sam sreću da živim jedan period života u kojem je postojala milicija. Milicija koja se bavila čuvanjem reda i zakona. Nikad mi nije palo na pamet izaći u grad s čakijom, a kamoli s vatrenim oružjem. Jer bih prve batine dobio od rođenog oca pa tek onda od milicije. Svi smo skloni da optužimo državu za sve ono što ne valja (i uglavnom smo u pravu), ali puno tog ide i iz onoga što su naši stari zvali, jednostavno, „iz kuće“.
A opet ne mogu da se ne otmem utisku da i oni koji bi trebali ne rade svoj posao kako treba. Da li je to policija, tužilaštvo, neke ustanove ili nešto drugo, ja to ne znam, znaju oni koji se tim bave. Ali šta mi imamo od toga što su počinioci od ranije poznati policiji? Kako napisa moj drug Adnan na svom Facebook profilu – Dajte, objavite imena svih tih od ranije poznatih policiji, da ih se klonimo u saobraćaju! Ne mogu ni zamisliti taj um koji izlazi u grad s pištoljem oko pasa. Znam, to je negdje na zapadu svakodnevnica, ali zar moramo sve ono loše sa zapada prisvojiti sebi? Zar smo zaista toliko propali da smo izgubili sve moralne vrijednosti i čast? I zar će sve ovo što se dešava biti aktuelno samo par dana? Do sljedećeg ubistva automobilom ili vatrenim oružjem? Zar nije vrijeme da se mijenjaju zakoni, da se prilagođavaju nama, a ne „bolesnom zapadu“ u kojem zatvorenici žive kao bubreg u loju, pa onaj sumanuti Brejvik u Norveškoj ima problem s internetom u ćeliji, a nije problem što je ubio sedamdesetak ljudi? Zar je normalno da se prave zatvori koji izgledaju kao hoteli? Zar je normalno da jedan ubica ili zatvorenik ima veća prava od ljudi koji nisu u životu ni mrava zgazili? Zar je normalno da po zatvorima dižu tegove i piju proteine, umjesto da kopaju i zarade svaki dan za svoj obrok? Koliko ih ima ili bi ih trebalo biti po zatvorima, mogli su autoput samo lopatama i krampama napraviti za par godina. Kada bi zaista izdržavali svoju kaznu, ne bi im palo na pamet da ponove istu stvar i da se vrate u zatvor. Ovako, demokratski mogu da plate da ne idu na izdržavanje kazne (ili bar dio kazne), mogu da imaju slobodne vikende, posjete, zdravstveno su zbrinuti i imaju redovne obroke.
Državo, mijenjaj zakone, uvedite osim mizerne novčane kazne drakonske kazne za nošenje oružja. Tako im neće idući put pasti na pamet ponijeti pištolj u grad. Tako će naša djeca biti sigurnija. Tako nećemo razmišljati šta bi bilo da je nekim slučajem naše dijete sjedilo na zadnjem sjedištu. Ili smo svi počeli razmišljati: “Dobro je nije moje”? Sve dok se nesreće dešavaju nekome drugom, dobro je?! Ili smo zaista postali kao gnjide koje su izmislile ovo poslovicu iz naslova – O SEBI, PRI SEBI? E pa, ja ne mogu. Jebite se i vi i vaša kvazidemokratija!
tacno.net
