Talibani bičuju ženu zbog slušanja glazbe. Izvor: Facebook
Oni koji se osjećaju da rade u službi ideologije ne poznaju samilost, nježnost, obzirnost, doslovno – nemaju srca
U afganistanskoj drami seksofobična mačo mržnja prema ženama je dosegla programatsku vrednotu jedne progoniteljske politike. Rječita manifestacija toga bilo je uklanjanje slikā ženā u gradu Kabulu. Ali još više od toga i sistematski lov, kuću po kuću, ne samo ženā koje su se pobunile protiv režima jer nisu voljne odreći se stečene slobode zadnjih godina, nego i svih onih ženā koje nisu uklopljene u obiteljski kontekst – niti kao majke, niti kao supruge -, koje su progonjene samo zato što su žene. Ideološka pretpostavka koja podupire ovaj program je zapanjujuća u svojoj osnovi: žene su ontološki izvor pokvarenosti i, kao takve, opasna su prijetnja za uspostavljanje sistema moći kojim upravljaju isključivo muškarci. Ovaj progon u sebi sadrži osobine koje je Zapad već upoznao u zlokobnom vremenu lova na vještice. U temelju je, sada kao i onda, seksofobični nagon koji ne podnosi postojanje žene kao utjelovljenja slobode. Vještica jučer, danas izopačena žena na Istoku.
Fundamentalistički talibanski režim na ovaj način otkriva svoju seksofobičnu suštinu: mržnja prema ženama je mržnja prema svijetu. Ako je svijet mjesto otvorenosti, razmjene, vezā, onečišćenjā, pluralizma, slobode, onda je žena izvrstan simbol takvoga svijeta.
I upravo je to razlog zbog kojega talibani drukčijost žena smatraju jednakom anarhizmu demokracije.
Svaka ideologija, kako je pokazala Hannah Arendt, fanatično teži poništavanju svijeta pojedinačnog života, u ime univerzalne Ideje. Svaka ideologija bi željela ukinuti pluralni karakter postojećeg suobličavajući ga bez ostatka vlastitom idealu. Zbog toga je svaka ideologija, u svojim korijenima, pretpolitička, plemenska, fanatična. U talibanskom slučaju, progon žene kao simbola slobodnog svijeta, događa se u ime vjerske ideologije koja je upravljana fanatizmom neokaljane čistoće. Demokracije je, poput žene, crv koji nagriza neukaljanu vrednotu Ideje. Nadmoć Ideje mora se postaviti kao apsolut. To je razlog da oni koji se osjećaju da rade u službi ideologije ne poznaju samilost, nježnost, obzirnost, doslovno – nemaju srca. Čistoća ideologije je kristalno jasna, dijeli svijet na manihejski način, na čiste i nečiste, dobre i zle. Na ovakvoj matrici, za talibanski fundamentalizam, žene su očito, kao i demokracija, uvijek na strani nečistoga i zloga. Ipak, kako nas poučavaju psihoanalitičari, ideal čistoće uvijek priziva postojanje nečistoga. Seksualna sloboda na poseban način – misli se također i na položaj brutalno progonjene Lgbtq zajednice – sažima u sebi nečistoću koju talibanska ludost mora zatrti po svaku cijenu.
Zašto? Pa zato što progoniteljski gnjev prema ženama biva pokrenut suprotnim nagonom: žuđeni raj talibanskih militanata naseljavaju žene djevice koje se nude bez ikakvih ograničenja. Klinička psihoanaliza je jasno pokazala da se u svakoj teškoj fobiji krije duboka privlačnost za ono što se s gnjevom odbacuje. Ni Zapad također nije još posve nadišao ovu dinamiku koja obilježava svaku formu rasističke ideologije. Ako bismo naše vrijeme mogli smatrati politički post-ideološkim, nikada se ne bi smjela zaboraviti radikalno pretpolitička, nagonska narav ideologije koja omogućuju postojanje brojnih ideoloških blokova, kao što su etnički, religijski ili kulturalni. Ovaj seksofobični blok je jedan od njih. Zašto, da se poslužimo jednim primjerom, Katoličkoj crkvi ne posluži ovo nasilje nad ženama u Afganistanu da se konačno riješi svog vlastitog patrijarhalnog ustrojstva te da omogući ženama da predvode obrede? Posrijedi je uvijek očita činjenica: takozvano post-ideološko vrijeme u kojem živimo zadržava postojanje pretpolitičkih ideoloških formi u kojima moralni sud anticipira i usmjerava onaj politički. Stoga trebamo uvijek ponavljati da je imenica demokracija ženskog roda, kako bi svakoga od nas podsjetila, kao što jedino može učiniti autentična ženska misao, da ne postoji politika dostojna ovoga imena ukoliko u ime univerzalno-apstraktne Ideje zapostavlja konkretnu brigu za život u njegovoj jedincatoj neponovljivosti.
Piše: Massimo Recalcati. Izvor: La Repubblica, 24. 8. 2021. /Prijevod: Jozo Šarčević, polis.ba/
