NADA ĐUREVSKA: Sabur je teško postići

Glumačka diva i dobitnica Šestoaprilske nagrade NADA ĐUREVSKA

Kao šestogodišnja djevojčica, 1958. stigla je iz Makedonije u Sarajevo. Završila je Osnovnu školu “Hasan Kikić”, a nakon što joj je otac doživio tešku nesreću, ostala je sama sa majkom. Tada je upisala srednju školu nakon koje je ubrzo našla posao. I završila je Medicinsku, ali posla nije bilo.

Avaz – Autor: Merima ČUSTOVIĆ

No, nakon nekog vremena, ona i njena majka dobile su stan, imale su bolje uvjete za život pa je mogla studirati psihologiju, koju je prekinula nakon tri godine da bi upisala Akademiju scenskih umjetnosti i završila je kao 26-godišnjakinja.

Prve glumačke korake napravila je u Kamernom teatru 55 i nakon toga nije prestala nizati brojne uspješne uloge u predstavama, serijama i na filmu. I u ratnim godinama igrala je na sve tri scene sarajevskih pozorišta. A danas, nakon 40 godina uspješnog rada i mnogo nagrada, glumačka diva Nada Đurevska odlazi sa scene u Narodnom pozorištu Sarajevo, gdje je bila prvakinja. Prestaje se aktivno baviti glumom, ali će i dalje djelovati na umjetničkoj sceni.

Film u Hrvatskoj

Tako u junu nastavlja snimanje filma “Imena višnje” reditelja Branka Šmita u Hrvatskoj. U međuvremenu završava monodramu o našoj pjesnikinji Umihani Čuvidini, za koju pripreme traju već dvije, a pet godina je trajalo traženje materijala. Jer, pjesnikinja je već ušla u legendu, a svjedoka nema.

– Taj projekt radim s Admirom Glamočakom. Želimo da premijera bude u Despića kući i nadam se da će to biti u maju – kazala nam je Đurevska.

Mnogi stariji glumci ostali su ogorčeni nakon što su otišli iz pozorišta kojima su pripadali. Razlog je često bio nekorektan odnos uprave. Jesu li Vas ispratili onako kako ste zaslužili?

– Kada sam došla u Narodno pozorište, tada su bile dvije starije glumice Jolanda Džačić i Olgica Babić, koje su na oglasnoj tabli dobile obavještenje o penzionisanju. Mislite da se neko s njima pozdravio? I obično se iz pozorišta odlazilo nekako malo ogorčeno. Nekada su se za glumce koji su odlazili u penziju, u toj godini pripremale uloge. Pokušavala se osigurati jedna ili dvije glavne uloge, da na fin način budu ispraćeni. Danas to više nije praksa. U posljednjih četiri-pet godina skoro ništa nisam igrala, između ostalog i zato što više nije bilo ni partnera. Danas u Narodnom pozorištu nema glumca koji ima više od 40 godina. Nema ni u drugim pozorištima. U Kamernom nešto kao da ima. Ostali su mladi i mogla sam igrati neku tetku, mater ili nanu i to je sve. Znam da sam stalno govorila: “Bože moj, ne daj mi da me ovo ogorči, pusti da ta sreća koju sam imala ovih godina, traje.”

I ta Šestoaprilska nagrada bila je najljepši način da me isprate. To je ono, ako se vraća ljubav Bogu, onda se Bog ovako vrati. Nakon Šestoaprilske nagrade, ništa nije važno. Mislim da sam na najljepši mogući način ispraćena. Ta je nagrada sve izbrisala. Je li vjerujete? Sve, i dobro i loše.

Mnogo ste posljednjih dana govorili o toj nagradi. Znam da Vam mnogo znači, ali posebno je odjeknula Vaša izjava: “Sve prethodne godine najvažnije je bilo zadržati ljudsko lice.”

– Čitav svoj život pokušavala sam biti odgovorna prema onome bitnom, a to je ostati čovjek. Život nije samo neka igra. On je i velika odgovornost prema svemu – prema ljudima, poslu, životinjama… Zanimljiva je rečenica iz “Malog princa” kada lisica, nakon što je Mali princ ostavlja, kroz suze kaže: “Odgovoran si prema onome što si pripitomio.” Ne možeš tek tako nekoga ostaviti, moraš biti čovjek.

Ali, danas je sve zasnovano na principu “trebaš mi – trebam ti” pa smo često svjedoci da se prekidaju dugogodišnja prijateljstva, brakovi, da majke ostavljaju djecu…

– Ljudi se razočaraju u prijateljstva koja traju 20 godina. Razmišljala sam, pa je li moguće da za 20 godina nisi ni sekunde vidio da ti je to glavni neprijatelj? I onda se dogodi trenutak, i obično to bude veoma bezazlen ili je to trenutak kada se tebi otvore oči, i sve prestane. Da li je to stvar karme pa ti moraš iz prethodnog života preživjeti taj dio s tom osobom. Ja vjerujem u te neke karmičke zakone. Kada sam bila mlada, nisam imala nešto momaka, ali imala sam dva-tri. Pa ako ti prestane ljubav, prije meni nego njemu, pokušavaš to polako riješiti kako ga ne bi povrijedila. Lagano onda oboje izlazimo iz toga. Danas ne, jednostavno te ostavi, a ne mislim samo o djevojci, već majka dijete, muž porodicu. Valjda je to tako vrijeme. I ako mene pitate, ovo je najteže vrijeme u historiji zemlje, koje, očigledno, djeluje i na ljude.

Sretno vrijeme

Mislite li da su, konkretno u našoj zemlji, rat, gubitak voljenih, borba za opstanak… glavni uzroci toga da pojedinci gube ljudsko lice?

– Ne znam da li je samo stvar rata, ali ja mislim da moraju postojati neki razlozi da vidimo dokle smo došli u tom našem razvoju. Imala sam i ja teških životnih stuacija, ali uvijek sam činila da drugima pomognem. Koliko sam mogla, naravno. Čak sam i uloge odbijala da bi taj neko drugi dobio ako želi.

Vi ste jedna od onih glumica koja nije nametljiva, koja svoj posao radi predano. Je li bilo teško opstati među toliko glumaca koji su se laktali, borili da dođu do slave?

– Mnogo je dobro kada imate dobre glumce, onda imate manje problema. Problem su oni drugi glumci, iako ne mislim tu na kvalitet nego na neko karakterno obilježje. Nema glumca koji nema svoju publiku. Nikad nisam pomislila da je neko lošiji glumac ili bolji. Svako ima svoj repertoar, svoju publiku, svoje vrijeme. Ja mislim da je, osim talenta koji dobiješ rođenjem, i sreća velika stvar. Možda čak i presudna. Ja sam živjela u neko sretno vrijeme. I baš nisam morala uraditi ništa što te mora poniziti, da bih uspjela. Imala sam sreću.

Ali, mladim glumcima danas nije lako. Mjesta u pozorišnim ansamblima su popunjena, ostavljeni su da se sami snalaze.

– Danas je mladom glumcu teško. Mogu izaći na livadu i igrati. Ne pruža im se šansa, ne daje im se mogućnost.

Šta biste im poručili, šta da naprave da im bude bolje?

– Mislim da ih ne treba zbunjivati, znaju sve. Nekako vjerujem da svaki cvijet ima svoje vrijeme cvjetanja i sigurno će imati svojih trenutaka, strašno je samo što je ovo vrijeme kada se mora tako beznadno čekati, ali doći će vrijeme. Sabur je teško postići. Ja mogu govoriti iz ove pozicije, jer sam imala sve. Za nas su se otimali kada smo završili Akademiju. A sada je teško. Ne može se gladan dokazati. Ima krasnih glumaca. Kada bih imala neku moć, napravila bih pozorište samo za mlade ljude. Veliku odgovornost imaju profesori koji su te generacije izveli.

Mnogo je sjajnih glumačkih kreacija koje ste napravili, ali nekako se uvijek isticala Hasanaginica. Ljudi su Vas, naprosto, zavoljeli kroz nju.  

– Prije svega, ona je nešto što je poznato kod nas, ona je heroina našeg podneblja. Još od osnovne škole počnete učiti o njoj, a onda je to bilo vrijeme kada se, jednostavno, sve steklo. Vrijeme, tekst Alije Isakovića, jedna krasna garnitura glumačka, reditelj, sve. To se jednom, onako, desi kao kad u bilijaru loptica ode onako fino i mirno u rupu.

 

Bez riječi

Vaš partner na sceni uglavnom je bio Zoran Bečić, do njegove smrti. Čega se najradije sjećate iz te saradnje?

– Mislim da smo najljepše radili na predstavi “Roman o Londonu” i tad sam najbolje upoznala Bečića. On mi je dao snagu za čitavu tu ulogu i mislim da je to jedna od mojih boljih uloga u pozorištu. Uvijek je bio on taj koji se podastirao, nikada se nije dizao iznad partnera, što je veoma teško. Velika je sreća igrati s dobrim partnerom, s kojim se razumijete. Ja, evo, recimo u ovom filmu u Hrvatskoj, igram s Ivom Gregurevićem. Nikad se nismo vidjeli, upriličili su da se upoznamo, sreli smo se i on je samo rekao: “Evo mene”, i dalje više ništa nije trebalo. Imala sam osjećaj kao da smo nekad u nekom životu radili pa se ponovo sreli. Bez riječi, vezujemo se jedno na drugo, bez nekog objašnjenja. To je jedna krasna saradnja koja mi se u posljednje vrijeme desila.

Također, reditelj s kojim ste najčešće sarađivali bio je Sulejman Kupusović.

– On je baš nekako vodio računa o meni. Znam da sam jednom rekla, ako ikome mogu da zahvalim u kontinuitetu u vezi sa mojim poslom, to je moj muž, koji je bio direktor Kamernog teatra i Narodnog pozorišta. Pored njega je i Sulejman Kupusović. To je reditelj koji je vodio računa o meni kao da sam mu sestra. Uvijek sam imala neku ulogu kod njega, nekad veću, nekad manju. Znao mi je čak napraviti dramatizaciju od muške uloge. To je nešto što se rijetko dešava, da neko tako dugo misli o vama i čuva tu vašu karijeru. Krasno je kod njega što, kada igrate u njegovim predstavama, vi ste mu najvažniji, stalno vas hrani. Imala sam sreću i što sam imala veliku podršku mog muža, koji je bio veoma mudar. Dok je bio direktor Kamernog, ja sam veoma malo igrala, a na pitanje Zorana Bečića zašto je to tako, odgovorio je: “Radi mira u kući.” Znao je da ljubomorne reakcije mogu loše utjecati na mene i sve ostale. Bio je mudar čovjek, koji je iznad svega volio i mene i pozorište.

Ali, svih ovih godina imali ste i veliku podršku publike.

– Najviše ljubavi, osim moje male porodice, a nas je bilo troje-četvero, dala mi je publika, ljudi koje nisam poznavala. I to je takva ljubav da vas rasplače. Najveća vrijednost je publika koju sam imala. To je bio motiv, to je bila inspiracija svih ovih 40 godina.

Unuk od tri mjeseca je moja radost

Kažete da imate kućne ljubimce.

– Trenutno je u kući Cicana, to je mačka koja je dobila ime po mojoj ulozi u “Turbo folku”. A šta se meni sviđa kod Cicane? Ona ima 12 godina i nikada nije imala mačiće. Izuzetno je privlačna mačka, ali čim joj priđe mačak, ona ga istuče. Rekoh: “Svaka ti čast, e jesi žensko.” Imam cuke ispred kuće koje hranim, njih 15. Dođu svakog jutra ispod prozora i stanu u tri reda, sjede onako na onim svojim repuškama, jedu i odu. Imala sam i psa koji je sa nama bio 17 godina. Teško mi je pao rastanak.

Bobo Jelčić skoro me godinu čekao za ulogu u filmu “Obrana i zaštita”, jer nisam mogla pristati, ne znajući hoću li trebati cuki. Možda to smiješno zvuči, ali u jednom trenutku morate procijeniti kome ste potrebniji – umjetnosti ili jednom psu, koji je prijatelj vaše porodice 17 godina. A sada imam još jednu radost. Imam unuka od tri mjeseca i prekrasan je. Trudim se da ne smetam sinu i snahi, ali koliko mogu, budem s njim. Obradujete se nekom neiskvarenom biću danas, kada je teško vidjeti osobu s ljudskim licem.

Odgajana na junacima i revoluciji

– Mama mi je jednom prilikom rekla da me je uspavljivala borbenim pjesmama. Poslije toga, kada sam postala glumica, pošla sam stazama te revolucije Drugog svjetskog rata. Mislim da u tih 20 godina pred rat ne postoji da nisam bila na nekom grobu nepoznatog junaka. Odgajana sam na tim junacima, na tim vrijednostima revolucije.

U vrijeme kada su mlade djevojke znale pjesme pjevača koji su tada bili u modi, ja sam pjevala pjesmu heroja Vahide Maglajlić: “Koso moja, borovino pusta, gdje li ćeš se razdjeliti pusta.” Mene je svaki taj junak, sve to što se dešavalo u Drugom svjetskom ratu, gradilo i plemenilo. Uvijek sam recitirala revolucionarnu poeziju – ispričala nam je Đurevska.

Voljela sma izrađivati nakit

Pored glume, je li Vas zanimalo još nešto?

– Imala sam malo vremena. Živjeli smo u istoj kući mama, svekrva, moj suprug i naš sin. Nekada bih na pauzi u pozorištu uzela taksi, jer mi je svekrva bila nepokretna i slijepa, samo da joj mogu dati kafu i da jede, da joj pomognem do toaleta, i onda nazad u pozorište. Tako da do rata ne znam da li sam uopće imala vremena za neki hobi. Voljela sam izrađivati nakit. Mislila sam da ću se time baviti. Ali, život me je odveo na drugu stranu.

Duhovna muzika i priroda

Kako se odmarate, uz muziku, dobru knjigu ili prirodu?

– Prije sam voljela Arsena Dedića, sina sam uspavljivala njegovim pjesmama. Neko vrijeme sam voljela vokal, a onda samo instrumentalu, a sada uglavnom volim slušati duhovnu muziku. Volim knjige o biljkama, to je bila moja prva ljubav. One su isto kao čovjek, voljela sam da ih gledam, naročito ako su u boji, pa onda sam iščitavala zašto služe, kada se beru… Ispred kuće imamo prekrasan jorgovan koji se isprepleo s beharom divlje višnje. Kakva ljepota za oko! Volim prirodu, od nje dobivam snagu. Veoma sam voljela vjetar, volim ga i sada, ali je nekad tako hladan…

Mislim da je, osim talenta koji dobiješ rođenjem, i sreća velika stvar. Možda čak i presudna