Uz papin dolazak: Korijeni kršćanstva u Bosni i Hercegovini

Foto: Rekonstrukcija oltarske pregrade starokršćanske crkve (bazilike) iz Zenice

Kršćanstvo u Bosni i Hercegovini ima veoma dugu i burnu historiju. Arheološka i historijska građa pokazuje da se ovdašnje stanovništvo upoznalo s tom vjerom malo nakon njenog nastanka. Bilo je to u antičko doba, kad su Bosna i Bliski istok, odnosno Judeja gdje je nastala ta vjera, bili u sastavu iste države, objedinjene Rimskim carstvom.

PIŠE: dr. Enver Imamović

Geostrateški značaj Bosne i Hercegovine i njeno rudno blago indirektno su doprinijeli da je kršćanstvo veoma rano prodrlo na ove prostore. U Bosni su se, naime, nalazili jedni od najvećih rimskih rudnika zlata, srebra i željeza sa metalurškim pogonima i radionicama, u kojima je radila čitava armija robova, stručnjaka, službenika, carinika, vojnika i dr.

Ranokršćanski objekti

Spomenička građa pokazuje da ih je bilo sa svih strana prostranog Rimskog carstva, pa tako i sa Bliskog istoka, odnosno Judeje, Palestine i Sirije, koje su klasične zemlje kršćanstva. Radna snaga takvog socijalnog sastava predstavljala je elemente preko kojih se najviše širilo i prenosilo novo vjersko učenje. Tako je preko njih preneseno i na područje današnje Bosne i Hercegovine.

Bio je još jedan važan faktor koji je doprinio ranom prodoru kršćanstva na ovo područje. To je njen geografski smještaj. Kroz nju su, naime, prolazile glavne komunikacije koje su spajale Promorje sa Podunavljem, odnosno gradove Salonu (Solin) na jadranskoj obali i Sirmium (Sremska Mitrovica) u Panoniji – dva velika grada i politička središta Rimskog carstva.

U njima je kršćanstvo bilo prisutno već u prvim stoljećima nakon njegovog nastanka. Putnike koji su saobraćali između tih gradova put je vodio preko današnje Bosne i Hercegovine pa su se na taj način preko misionara i sljedbenika te vjere ovdašnji stanovnici upoznavali s novom vjerom. Svjedočanstva ranog kršćanstva na tlu Bosne i Hercegovine su ostaci crkava, odnosno bazilika, u kojima su se okupljali i molili prvi ovdašnji kršćani.

U Bosni su ranokršćanski objekti, u odnosu na zemlje u okruženju, građeni posebnim stilom i u stručnoj literaturi nazivaju se bazilikama bosanskog tipa. Izgledom i unutarnjom opremom su slične onima u Siriji i Palestini, što se rijetko sreće u Evropi. To je bilo u uskoj vezi sa prisutnošću građana iz tih zemalja (Sirije, Judeje i Palestine) koji su po raznim dužnostima ovdje boravili. To potvrđuju razni natpisi pronađeni na ovom prostoru.

Karakteristika bosanskih ranokršćanskih bazilika sastoji se u njihovom jedinstvenom planu, skromnim dimenzijama i unutarnjoj opremi izrađena na karakterističan način u kamenu s puno ranokršćanskih motiva i simbolike. Jednu takvu baziliku otkopao je ne tako davno pisac ovih redova na lokalitetu u Višnjici kod Kiseljaka.

Foto: Izgled ranokršćanske crkve (bazilike) iz Breze

Istraživačima crkvene bosanske prošlosti pao je u oči nevjerojatno veliki broj ruševina ranokršćanskih objekata. Njihovi nalazi pokrivaju cjelokupni bosanskohercegovački prostor. Do danas ih je otkopao preko 80, a evidentirano je još puno lokaliteta koji nose karakterističan naziv “crkvina”, za koje se s dosta sigurnosti može pretpostaviti da kriju njihove ostatke. To je izuzetno mnogo za skučeni bosanskohercegovački prostor. U isto vrijeme to dokazuje da je ranokršćansko učenje na ovom prostoru imalo duboke i čvrste korijene, i da je bilo veoma rašireno. Ostaci tih ranih crkava otkriveni su u svim dijelovima naše zemlje, od Bihaća do Trebinja i od Ljubuškog do istočne Bosne.

Jaku kršćansku tradiciju ovog kraja potvrđuje i podatak da sa ovog prostora (iz sjeverozapadne Bosne) potječe jedan od najpoznatijih ranokršćanskih djelatnika (otaca) iz 4. stoljeća. Bio je to sv. Jeronim, pisac čuvenih crkvenih studija i prevodilac Biblije na latinski jezik. Neki podaci upućuju da sa ovog prostora, ili tačnije iz Delminiuma, današnjeg Duvna, potječe i sv. Venancije koji je doživio mučeničku smrt u tom gradu.

Razdoblje ranog kršćanstva na tlu BiH završilo se propašću Rimskog carstva, odnosno nestankom antičke civilizacije kojoj je kulturno i vremenski pripadalo. Do toga je došlo krajem 6. stoljeća. Ustvari, ovi krajevi su već u 4. stoljeću bili izloženi teškim napadima barbarskih plemena koja su prodirala preko Save i Dunava. Sačuvao se veoma potresan i slikovit opis pustošenja iz 4. stoljeća koji je zahvatio i Bosnu, a potječe od sv. Jeronima:

“Već je dvadeset i više godina da između Carigrada i Julskih Alpa dnevno teče rimska krv. Got, Sarmat, Kvad, Alan, Hun, Vandal i Markoman pustoši, pljačka i razara Dalmaciju i obje Panonije. Koliko je matrona, koliko je božjih djevica, koliko odličnih i plemenitih tjelesa palo žrtvom strasti ovih divljih životinja. Zarobljeni su biskupi, poubijano je svećenstvo, nema više Božjeg štovanja. Crkve leže u ruševinama, uz oltare Krostove privezani su konji, a kosti svetaca porazbacane. Svugdje samo tuga i užas i mnoštvo slika smrti. Rimski svijet može da se raspane, ali se naša šija neće saviti.”

Da je ovo realan opis zbivanja dokazala su arheološka iskopavanja. U otkopanim crkvenim ruševinama iz tog doba diljem Bosne i Hercegovine, arheolozi su naišli na velike količine gareži, razbijeni kameni crkveni namještaj, prisutnost vrhova strijela, kosti poubijanih vjernika i dr.
I u narednom razdoblju, tokom 5, 6. i 7. stoljeća onovremena Bosna i Hercegovina je bila izložena ovakvim, i još gorim stradanjima, pri čemu su uvijek rušene i bogomolje. Mnoge od njih su kasnije obnovljene, što je činjeno u mirnijim vremenima. Popravci se lijepo uočavaju tokom iskopavanja takvih objekata. To potvrđuje da su onovremeni  bosanskohercegovački kršćanski vjernici ostali ustrajni i nepokolebljivi u svom kršćanskom opredjeljenju bez obzira na stradanja i muke kroz koje su prolazili.

Slaveni i kršćanstvo

Najteže razdoblje za bosanskohercegovačke kršćane veže se za seobu naroda do koje je došlo krajem 6. i početkom 7. stoljeća. Tom prilikom su na Balkan došli Avari i Slaveni koji su se tu trajno naselili. Oni su ovdje definitivno dokrajčili tekovine antičke civilizacije, pa tako i epohu ranog kršćanstva. Kao pagani i skloni pljačkanju, rušenju i ubijanju, iza sebe su ostavljali stravičnu pustoš. Sve starokršćanske bogomolje, koje su do tada još bile preostale, sravnili su sa zemljom. Domaće ilirsko-romansko stanovništvo dijelom je pobijeno, a dijelom se iselilo u primorje i na otoke, dok je ostatak potražio spas u brdima i planinama. Kasnije su se u smirenoj situaciji vratili na svoja zgarišta i započeli novi život uz doseljenike.

Šta se sve dešavalo s Bosnom u razdoblju od 7. do 10. stoljeća i kako se to odrazilo na njen vjerski život, malo se zna, jer manjkaju historijski podaci. Njih donekle nadoknađuje arheologija, što omogućava da se predoči osnovna predodžba o tom vremenu. S obzirom na to da je izvjestan broj starosjedilačkog stanovništva preživio strahote seobe, oni su nastavili život na starim osnovama, mada pod drugim okolnostima. Desetkovani i bez ikakvih sredstava, nisu bili u mogućnosti da podižu velika i lijepa crkvena zdanja kako se to činilo u drugim zemljama. To je razlog da ovdje skoro da nema tragova crkvenih građevina, ili su sasvim rijetke, koje bi pripadale razdoblju od 7. do 11. stoljeća.

U novonastaloj političkoj i nemirnoj situaciji uslijedilo je doba izoliranosti. Tome je doprinio i brdsko-planinski karakter zemlje, njena teška prohodnost, što je sprečavalo komunikaciju s vanjskim svijetom. I no što je bilo, svelo se na najmanju mjeru, tako da je Bosna dugo vremena ostala zatvorena za vanjski svijet.

Ovakva situacija odrazila se i na vjerski život srednjovjekovne Bosne. Nastavljeno je s onom vjerskom tradicijom koja se temeljila na učenju kakvo je ovdje bilo prije dolaska Slavena, a to je kršćanstvo. Tokom vijekova crkveno učenje je doživljavalo izvjesne promjene, dok je u Bosni zbog izoliranosti ostalo izvan tih tokova.

Kad se od 11. stoljeća Bosna počela otvarati prema vanjskom svijetu, stranci su uz ostale arhaizme u njoj uočili da se slijedi vjera koja jeste u osnovi kršćanska, ali nije onakva kakva je bila u drugim evropskim zemljama. Desilo se, naime, da je zbog dugotrajne izoliranosti u Bosni ostao prastari oblik vjerskog učenja koje je vremenom doživjelo izvjesne devijacije.

Rimska kurija je ulagala velike napore da se u Bosni izmijeni stanje po tom pitanju. Zahvaljujući prije svega trudu domaćih franjevaca, u tome se uspjelo. Velika je njihova zasluga da je pravovjerno, katoličko, učenje uopće opstalo u Bosni. Na taj način je na ovom prostoru održana nit koja vuče korijen od doba nastanka kršćanstva sve do današnjeg dana. To je tradicija kojom se može pohvaliti malo zemalja u svijetu. Ona daje Bosni poseban značaj kada je u pitanju njena kršćanska tradicija.

Sultanova povelja

Da se kršćanstvo, a posebno katoličanstvo, sačuvalo u Bosni i Hercegovini sve do danas, treba zahvaliti još jednom važnom događaju, koji u isto vrijeme predstavlja bitan segment bosanske historije. Zbio se prilikom osvajanja Bosne od Turaka 1463. godine, kojom prilikom je nestalo i Bosanskog kraljevstva. Turci su, naime, nenadano napali Bosnu, zemlja je bila nepripremljena za odbranu pa se narod razbježao u brda i planine.

Kada je sultan s vojskom stigao u Milodraž kod današnjeg Kiseljaka i tu se utaborio, starješina fojničkog samostana fra Anđel Zvjezdović je smogao snage, došao pred njega i veoma mudro i znalački mu predočio besmislenost razaranja zemlje, upozoravajući ga da ruši svoje, ukoliko je došao da joj bude novi gospodar.

Turske kronike su zabilježile da se sultanu dopao otvoren istup franjevca, nakon čega mu je izdao znamenitu Ahdnamu (povelju) kojom je zajamčio sigurnost franjevaca, to jest katolika u Bosni, te je uzeo u zaštitu njihove bogomolje i imovinu. Zahvaljujući tome, kršćanstvo je u Bosni opstalo za sve vrijeme turske prisutnosti, u trajanju preko 400 godina. Sadržaj Ahdname u prijevodu na bosanski jezik glasi:
“Ja sam sultan Mehmed han, i neka je poznato svima, kako prostom puku, tako i odličnijim, ova moja vlastodržačka preuzvišena povelja, kojom bosanskim franjevcima ukazujem veliku pažnju te zapovijedam: spomenutim i njihovim bogomoljama ne smije biti smetnje ni pritisaka! Neka se smjeste u svoje bogomolje, te kako od moje preuzvišene strane, tako i od mojih vezira, niti mojih potčinjenih niti mojih podanika – raje, niti svega stanovništva cjelokupne moje carevine, spomenutima niko se ne smije miješati u njihove stvari, te se kunem teškom zakletvom: Stvoriteljem i gospodarem zemlje i nebesa, sa sedam musafa, sa velikim Božijim vjesnikom Muhamedom alejhi selam, i sa 120.000 Pejgambera, i sa sabljom koju pašem, da ovome što je napisano, nikoje lice ne smije se suprotstaviti dokle god ovi franjevci služe mene i moje zapovijedi, i dok mi budu pokorni.”

Ovo se zbilo 28. maja 1463. godine u Milodražu kod Kiseljaka. U isto vrijeme ovaj dokument na jedinstven i besprimjeran način pokazuje s kakvom se tolerancijom odnosio islam i zvanična turska vlast prema pripadnicima drugih vjera u Bosni i Hercegovini.

Iako je kroz 400-godišnje razdoblje turskog prisustva bilo situacija kada su se bahati pojedinci, među kojima je ponekad bilo i predstavnika lokalnih vlasti, ponašali mimo zakona, sloboda vjeroispovijesti bosanskih katolika nije nikada bila ozbiljno ugrožena. Bosanski franjevci su, kad bi što naslutili, uzimali Ahdnamu pod ruku i zaputili se čak u Stambol pred sultana. Nije zabilježen slučaj da je ikada okrnjen autoritet sultana Mehmeda II el-Fatiha i pogaženo ono što je Ahdnamom zajamčio bosanskim franjevcima i katolicima – punu slobodu vjeroispovijesti.

Podsjetimo da suvremena deklaracija o pravima čovjeka koju su proklamirali Ujedinjeni narodi 1948. godine, također sadrži načelo slobode vjeroispovijesti. Sadržaj Ahdname svjedoči da su ta načela u Bosni bila proklamirana zvaničnim (državnim) aktom prije 500 godina. Ako je i bilo poremećaja po vjerskim i drugim pitanjima, bilo je to djelo stranaca, čiji su mračni interesi bili iznad svega što je ljudsko, pa i ono što je u Bosni oduvijek smatrano najvećom svetinjom – krajnja vjerska i svaka druga snošljivost i međusobno poštovanje.

Oslobođenje