Mario Kopić: Filozofska knjiga

Prema nekim procjenama, u svijetu je danas oko stotinu tisuća profesora filozofije, od kojih je zacijelo njih više od deset tisuća u univerzitetskom pogonu. Pod pretpostavkom da gotovo svatko od njih, zbog dobro znanih uvjeta napredovanja, svakih nekoliko godina objavi po jednu knjigu, postavlja se pitanje kako se snaći u toj masi objavljenog, u toj džungli filozofskih knjiga i što zapravo čitati. Moramo se odlučiti i izabrati, jer godišnje možemo u najboljem slučaju ozbiljno prostudirati ne više od dvadesetak knjiga. Evo nas dakle pred temeljnim pitanjem: Jesu li su sve te knjige doista filozofske? Što uopće znači filozofska knjiga? Što je naposljetku filozofija?

Do odgovora vode dva puta. Prvi je onaj na kojem smo već unaprijed  određeni. Znamo tko su veliki filozofi, historijski gledano, od Heraklita i Parmenida preko Platona i Aristotela do Kanta i Hegela, Nietzschea i Heideggera. Svi oni govore, većinom eksplicitno, i o tome što je filozofija. Platon i Aristotel već vrlo lijepo definiraju što je filozofija, odnosno navode što je izvorište filozofije. Izvorište filozofije, prema njima, jest čuđenje. Ne čuđenje općenito, nego čuđenje nad temeljnim čudom, čudom svih čuda. Posrijedi je čudo nad čudima da uopće jesmo i da sve što jest – jest. Posljedično i čuđenje nad tim da stvari postoje, da jesu, a posebno da i mi sami jesmo. Da za sebe mogu reći jesam. Što znači to kada kažem jesam ili da neka stvar jest, filozofski rečeno, da neko bivstvujuće jest, da ima bivstvovanje?

To je pitanje već postavio, u dijalogu Sofist, Platon. Što je bivstvujuće? I to je ishodišno temeljno filozofsko pitanje. Tko se na neki način trsi odgovoriti na to pitanje jest filozof. Tko do toga pitanja uopće ne dođe ili mu se to pitanje čini beznačajnim, nije filozof. On može raspredati o svemu i svačemu – o tome odakle smo došli, gdje smo, kamo idemo – ali to nije filozofija. Filozofija proishodi iz čuđenja, usredotočuje se na pitanje što je bivstvujuće. Dakle, čuđenje i na njega vezano pitanje jest počelo filozofije, nešto što je na početku i što potom do danas određuje filozofiju. Aristotel potom to ishodišno temeljno filozofsko pitanje, pitanje što je bivstvujuće, dodatno izoštrava, pitajući se: Što je bivstvujuće kao bivstvujuće? I tu počinju glavni filozofski problemi: Je li bivstvujuće kao bivstvujuće samo nešto bivstvujuće ili pak bivstvujuće kao bivstvujuće – naglasak je na kao – nije ništa bivstvujuće? Nije više riječ o samom bivstvujućem, nego o onome po čemu bivstvujuće uopće jest to što jest, odnosno o onome po čemu uopće bivstvuje kao bivstvujuće.

I potom kroz historiju. Kod Leibniza je riječ o istom temeljnom pitanju, ali opet u dodatno zaoštrenom obliku: Zašto bivstvujuće, a ne radije niština?

U moderno se vrijeme to pitanje oblikuje na različite načine. Poznata su tri ključna filozofska Kantova pitanja: Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se smijem nadati?Sva ta pitanja spregnuta su potom u pitanje: Što je čovjek? Na podlozi tih pitanja Kant je napisao svoje tri velike filozofske kritike: Kritiku čistog uma, Kritiku praktičkog uma iKritiku estetičkog (poetičkog) uma, doslovno prema Kantu: Kritika snage suđenja, zatim svoje pravne, političke, pedagoške i ostale tekstove. Kao antropolog, u filozofskom smislu kao moderni antropocentričar, filozofska je pitanja postavio na taj način, ali ako precizno pogledamo što je Kritika čistog uma, vidjet ćemo da je njezino središnje pitanje opet pitanje bivstvovanja: bivstvovanje nije realni predikat.

Pogledamo li pak 20. stoljeće, vidjet ćemo da je za sve koliko toliko značajne filozofe pitanje bivstvovanja isto tako značajno, ako ne i značajnije nego kod Platona i Aristotela. Kod Heideggera se ono eksplicitno pojavljuje kao pitanje o tome što značibiti: Što je smisao bivstvovanja? Što je smisao bivstvovanja, a ne bivstvujućeg, preciznije, što je smisao, što je istina bivstvovanja koje, kao takvo, nije ništa bivstvujuće. Filozofija kao metafizika, odnosno kao platonizam, jest onto-teologija, dvostruko-jedinstveni nauk o bivstvujućem kao takvom i u cjelini, drugim riječima, nauk o bivstvovanju i nauk o vrhovnom bivstvujućem, odnosno Bogu kao Uzroku bivstvovanja. Heidegger na podlozi ontološke razlike između bivstvovanja i bivstvujućeg razvija upravo pitanje o bivstvovanju kao bivstvovanju, o bivstvovanju neovisno o bivstvujućem, dakle i neovisno o božanskom bivstvujućem, Bogu. Time je, mogli bismo reći, odvojio ontologiju od teologije, uspostavio čistu ontologiju koju je sam nazvao topologijom bivstvovanja. Od Heideggera nadalje mimo pitanja o smislu bivstvovanja, želimo li biti filozofi, nipošto ne možemo ići. I to znaju Jacques Lacan, Emmanuel Levinas i Jacques Derrida, tri najznačajnija filozofa nakon Heideggera. Tako Jacques Lacan govori omanjku bivstvovanja. A o manjku bivstvovanja ne možemo govoriti ne pitajući se o bivstvovanju. Njegova je pak proturječnost u tome što se u biti ne pita o bivstvovanju, nego o bivstvovanju govori kao da bi njegovo značenje bilo nešto samo po sebi razumljivo. Ili pak Emmanuel Levinas, koji se, na podlozi iskustva Drugog svjetskog rata i holokausta, u ime preživjelih pita: Imam li pravo na bivstvovanje? Ni on se ne pita toliko što znači biti, što je smisao bivstvovanja, koliko neposredno o tome imam lipravo na bivstvovanje, imam li pravo na postojanje, naime u tom smislu da drugom, egzistirajući, oduzimam životni prostor. Isto tako i Jacques Derrida. Središte je njegova filozofskog projekta upravo dekonstrukcija mišljenja bivstvovanja, prema kojoj ”postaje upitno određenje bivstvovanja kao prisutnosti”.

I najveći živući francuski kršćanski filozof, Jean-Luc Marion, napisao je knjigu pod naslovom Bog bez bivstvovanja. Taj naizgled bizaran naslov ima za sobom čitavu povijest filozofije, čitavu povijest bivstvovanja. Ukratko rečeno, na tragu Heideggerova odvajanja teologije od ontologije, Marion svojim Bogom bez bivstvovanja odvaja teologiju od ontologije, uspostavlja čistu teologiju i zato napušta, odnosno odbacuje i znameniti ontološki dokaz o egzistenciji Boga. Time je kraj metafizike kao onto-teologije postao definitivan.

U uzvratnom ogledalu se kao osnovni problem postavlja pitanje da li se svi navedeni mislioci uopće doista pitaju, svaki za sebe, što znači biti, što je smisao bivstvovanja, ili pak prihvaćaju već tradirano tumačenje bivstvovanja, najčešće platoničko. Prema Platonu, biti znači biti nazočan, biti pred očima, ono što bivstvujuće čini bivstvujućim jeste nazočnost. Ono po čemu stvar doista jest, doista postoji, jest idea, izgled. Nije riječ o prisutnosti, kao kod Parmenida i Heraklita: prisutno je naime sve – tama i svjetlo, ali i sjena; prisutan je glas i prisutna je tišina, ali i odjek. Nazočno je pak samo ono što je svijetlo, što ima izgled dostupan ljudskom pogledu. Nazočno je vidljivo prisutno, nevidljivo prisutno nije nazočno, sjena je polu-nazočna. Time platonizam sve stvari postavlja na glavu, hijerarhizira. Prije toga, kod Parmenida i Heraklita, nije bilo hijerarhije, sve je postojalo u harmoniji suprotnosti.

Dakle, filozofska knjiga jest knjiga koja se otvara tom temeljnom i vodećem filozofskom pitanju, pitanju o bivstvovanju. Knjige koje se ne pitaju o bivstvovanju, a govore ovo jest, ovo nije itd., a da se pritom ne pitaju što to jest uopće znači, nisu filozofske knjige. Dakako, filozofske knjige se ne bave samo bivstvovanjem. Ni Platon se nije samo njime bavio. Više od polovice njegovih tekstova, najopsežnijih, poputPoliteje i Zakona, uglavnom su socio-politikološke prirode, bave se pitanjem pravednosti, diobe vlasti itd. Sa stanovišta pitanja bivstvovanja, Platonova čista filozofska knjiga samo je Parmenid. Samo se Parmenid neposredno bavi pitanjem bivstvovanja i njegovim odnosom prema Jednom. Valja još jednom naglasiti da filozofija kao filozofija nije sociologija, nije politologija, nije epistemologija, nije kozmologija. Temeljno filozofsko pitanje je pitanje bivstvovanja. Onoga tko ne poznaje to pitanje ili ga to pitanje ne zanima, nije u pravom smislu riječi moguće smatrati filozofom.

Drugi put do odgovora što je filozofija vodi preko same riječi philosophia. Riječ filozofija obično prevode kao ljubav prema mudrosti ili znanju, no u doslovnom smislu filozofija nije drugo do rado-znalost ili ljubo-pitljivost. Ne Znanje, koje spada u sofistiku, nego upravo rado-znalost, dublja od znatiželjnosti ili sveznalaštva. Izvorište rado-znalosti je naime upravo čuđenje, čuđenje koje je na izvorištu i pjesništva i religije, samo što se kod religije ono razvija u fascinaciju, naposljetku u obožavanje. No izvorište svejednako ostaje čuđenje kao takvo i zadaća je filozofije, odnosno filozofske knjige da to čuđenje čuva upravo kao čuđenje – i ništa drugo. U dubini smo zato svi filozofi – kao što smo poetska i religiozna bića. Nema filozofije, nema pjesništva i nema vjere tamo gdje se, drugim riječima, ne pada u bezdan, odnosno tamo gdje ne propada svijet samorazumljivog i bezupitnog.

Filozofski magazin Gledišta

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close