Promašen pokušaj Ureda visokog predstavnika Bosne i Hercegovine (OHR), glavnog međunarodnog arbitra Dejtonskog mirovnog sporazuma uz posredovanje SAD-a, kojim je okončan rat u Bosni 1990-ih, da jednostrano izmijeni izborni zakon zemlje, preokrenuo je politiku geopolitički najosjetljivije države u jugoistočnoj Evropi. Potrebno je ozbiljno preispitivanje zapadne politike u Bosni, i ona mora biti ukorijenjena u istinskim demokratskim principima.
Piše: Jasmin Mujanović / justsecurity.org
Bosna ima najdecentralizovaniji i najkompleksniji ustavni režim na svijetu, proizvod Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma, koji služi kao ustav zemlje. Gotovo svaka izabrana i administrativna pozicija u vizantijskom vladinom aparatu u zemlji ima osoblje prema krutom etno-sektaškom ključu, čiji je primarni proizvod skoro potpuni slom svakog smislenog osjećaja upravljanja.
Ovaj ustavni režim je također flagrantno diskriminatoran, prema osam značajnih presuda i Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava, jer daje prava na zastupanje gotovo isključivo na etničkoj osnovi, a često isključuje one koji se ne izjašnjavaju kao takvi ili se nalaze u “pogrešnom” dijelu zemlje (tj. gdje njihova pretpostavljena etnička zajednica nema apsolutnu većinu). Očekuje se da će slična deveta presuda donijeti isti zaključak u narednim mjesecima.
Višeslojno državljanstvo
U središtu svakog od ovih slučajeva je status takozvanih „konstitutivnih naroda“, tri primarne etničke grupe u zemlji: Bošnjaka, Srba i Hrvata. Iako se termin “konstitutivni narodi” koristi iu državnom ustavu zemlje i u ustavima njena dva primarna administrativna entiteta (Federacije i Republike Srpske), taj termin nikada nije stvarno definisan. Umjesto toga, ustav(i) Bosne – njen državni ustav i ustav dva primarna entiteta – sugeriraju da ovi konstitutivni narodi imaju (vjerovatno različito) pravo na političko predstavljanje, ali isto tako i građani zemlje u cjelini, uključujući „Ostale ” (izraz koji se koristi za označavanje manjinskih grupa kao što su romska i jevrejska zajednica u zemlji).
Na primjer, taj se termin pojavljuje samo tri puta u državnom ustavu Bosne. U najrelevantnijem odlomku, koji se nalazi u Preambuli, on sugerira inherentnu jednakost između svake od ovih grupa primjećujući da „Bošnjaci [sic], Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi ( zajedno s ostalima), i [naglasak dodat] građani Bosna i Hercegovina ovim utvrđuje da je Ustav Bosne i Hercegovine sljedeći.” Ali u članu 5 ustava, koji se tiče uloge državnog Predsjedništva, zastupljenost u tom tijelu isključivo je rezervisana za Bošnjake i Hrvate iz entiteta Federacija (ali ne i za one iz entiteta Republika Srpska) i za Srbe iz entiteta Republika Srpska (ali ne i one iz entiteta Federacije).
Problem je očigledan: na osnovu čega “konstitutivni narodi” imaju veće ili jasne zahtjeve za političkim i demokratskim pravima u Bosni? Kako status konstitutivnih naroda može biti jednak statusu ostalih bosanskih građana kada ustav zabranjuje ne-pripadnicima ovih grupa da služe u izvršnoj vlasti države? I zašto su prava konstitutivnih naroda iz područja gdje njihova grupa ne čini demografsku većinu također zabranjena za predstavljanje?
Kako je sada gotovo desetak gorepomenutih ustavnih odluka konstatovano (i nedavna rezolucija njemačkog Bundestaga također je zaključena), koncept konstitutivnog naroda, kako ga trenutno primjenjuje vladajuća nacionalistička oligarhija, je u suprotnosti s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, koja je prema Ustavu BiH ima prednost nad svim domaćim zakonima. Kao takvi, bosanski ustav i izborni zakoni moraju biti izmijenjeni.
Međunarodna zajednica je dugo pokušavala izbjeći ovaj scenario u strahu od još gorih ishoda ako se ovi dokumenti otvore za diskusiju i također svjesna da je za uspješne izmjene trenutno potrebna saglasnost nacionalističkih (etnički identificiranih) stranaka koje dominiraju bosanskom politikom . Zahvaljujući širokim mandatima i ekspanzivnim ovlastima veta koje ovim akterima implicitno daje postojeći sektaški ustavni režim u zemlji, to se pokazalo gotovo nemogućim zadatkom – oni razumljivo, iako pogrešno, odbijaju da se odreknu takve moći.
Neliberalne “reforme”
Kao tvorac ustava zemlje, čini se da su Sjedinjene Države postale toliko očajne u rješavanju ustavne krize u Bosni, sada već više od decenije, da su 2021. imenovale posebnog izaslanika za izborne reforme u zemlji, Matthewa Palmera. On i njegova koleginica iz Evropske unije, Angelina Eichhorst, su, međutim, uspjeli samo da podstaknu još jednu vatrenu oluju kontroverzi. U jesen 2021., bosanski mediji počeli su izvještavati da su napori njih dvoje da unaprijede reformski proces u zemlji bili uglavnom okarakterizirani pokušajima smirivanja hrvatskog nacionalističkog HDZ-a, stranke koja osvaja manje od 10 posto nacionalnih glasova, ali koja uživa ogromne institucionalne privilegije unutar bezbrojnih zakonodavnih tijela Bosne zbog ogromnih ovlasti koje su date etnički konstituiranim akterima unutar postojećeg ustavnog režima u zemlji,
Palmerovi i Eichhorstini na kraju neuspješni pohodi su doveli do još drskijeg pokušaja visokog predstavnika Christiana Schmidta. Bosanskohercegovački mediji su 19. jula počeli izvještavati da se Schmidt sprema koristiti svoja izvršna ovlaštenja – takozvana Bonska ovlaštenja koja mu omogućavaju da nameće zakone, smijenjuje izabrane zvaničnike, čak i mijenja državne simbole kao što je to činio prethodnik, sve na premisi implementacije Dejtonskog sporazuma – izmjena izbornih zakona entiteta Federacije. Namjeravao je to učiniti nakon što je predizborna kampanja već počela, 2 1/2 mjeseca od planiranog glasanja 2. oktobra. Nadalje, po mišljenju najrelevantnijih domaćih i evropskih ustavnih stručnjaka, ovaj potez bi lišio prava glasa na hiljade birača u procesu i koristio isključivo hrvatskom nacionalističkom HDZ-u i njihovim secesionističkim koalicionim partnerima u srpskom nacionalističkom SNSD-u.
Ono što je uslijedilo bila je sedmica javnog gnjeva, opomena i apela zakonodavaca u svim većim zapadnim prijestolnicama da Schmidt ponovo razmotri. Isto je zahtijevao i protest od 7.000 ljudi ispred OHR-a u Sarajevu, kao i rezolucija koju je usvojio Predstavnički dom Federacije BiH kojom se želi “odbraniti multietnički karakter [Bosne]”, što je prvi put da je to tijelo istupilo protiv OHR. U međuvremenu je otkriveno i da je tekst predloženog zakona u Zagrebu napisao kabinet ministra vanjskih poslova , što je samo posljednji skandal u višegodišnjoj kampanji hrvatskih zvaničnika za miješanje u unutrašnja pitanja BiH.
Dana 27. jula, Schmidt je popustio, odlučivši se da uvede samo niz tehničkih amandmana na izborni zakon zemlje. Ali šteta po legitimitet OHR-a kao nepristrasnog arbitra bosanskog ustava neće se lako popraviti. Zaista, teško je zamisliti kako Schmidt može vjerodostojno nastaviti na svom položaju s obzirom na događaje u posljednja dva mjeseca, posebno jer se i dalje šuška da će ponovo pokušati iskoristiti svoje Bonske ovlasti negdje početkom septembra, u poslovično predvečerje izborni dan.
Sada je veće pitanje, za Bosance i za euroatlantsku zajednicu, kako dalje? Potrebno je ozbiljno preispitivanje postojeće zapadne politike u Bosni; i moraju biti ukorijenjeni u istinskim demokratskim principima.
Principi ustavne reforme
Prvo, svaka buduća inicijativa za ustavnu ili izbornu reformu u Bosni mora odražavati ukupnost preostalih odluka Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava. SAD i EU ne mogu kao salamu narezati univerzalna građanska i demokratska prava na koja imaju pravo svi građani BiH.
Drugo, svi budući pregovori o reformi moraju se odvijati isključivo unutar bosanskih parlamentarnih institucija. Razgovori iza zatvorenih vrata u luksuznim hotelima i restoranima u BiH i raznim evropskim prijestolnicama, što je već dugo bila uobičajena praksa, desetkovali su povjerenje bh. građana u transparentnost i legitimnost procesa. Ovo se mora završiti.
Treće, takvi razgovori moraju uključiti sve parlamentarne aktere. Međunarodna zajednica ne smije suziti pregovore samo na odgovarajuće nacionalističke vođe tri primarna sektaška bloka. Po mom mišljenju, u zavisnosti od izbornog ciklusa, četvrtina do trećine svih bh. birača podržava multietničke, građanske i lijevo-liberalne političke stranke. Njihovi stavovi se moraju uzeti u obzir.
Četvrto, stvarni sadržaj razgovora i naknadnih sporazuma mora odražavati pravno-političke principe evroatlantske zajednice u kojoj Sarajevo teži članstvu. Cilj ne može biti dogovor radi dogovora. To mora biti sporazum koji će stvoriti kredibilne, funkcionalne i demokratske institucije u Bosni.
Peto, i možda najvažnije, međunarodna zajednica mora pomoći u razbijanju monopola oligarhijskih, sektaških političkih partija koje su zauzele cijeli bh. državni aparat. Ne može se dozvoliti da jedan ili dva politička aktera izbace iz kolosijeka potencijal za kategorički napredak. Ako većina bosanskih poslanika, koji predstavljaju većinu stanovništva u zemlji, može pristati na niz izbornih promjena – što je, barem u širem smislu, već slučaj – SAD, EU i OHR bi trebali raditi s ovim akterima kako bi takve promjene dovele do nacionalnog referenduma. Bonske ovlasti mogu se koristiti za stvaranje zakonodavnog okvira za održavanje takvog glasanja; odnosno OHR bi mogao kreirati neophodnu zakonsku regulativu za provođenje referenduma na nacionalnom nivou, koja bi također pravno zadužila izabrane zvaničnike da implementiraju rezultate. Ukoliko bosanskohercegovačka javnost ne odobri predložene izmjene, strane bi se vratile za pregovarački sto. Ako, međutim, bosanskohercegovačka javnost da jasno afirmativno mišljenje, tada bi bosanski parlament imao jasan mandat da realizuje ove promjene. Ako opstrukcionistički akteri ponovo pokušaju da blokiraju proces, OHR bi također imao jasan narodni mandat da sam nametne promjene, u cijelosti ili na neki ograničeniji način.
Bosanci su gledali kako ih historija prolazi, kako su decenije izgubljene zbog sektaških prepirki, političkih zastoja i međunarodne ravnodušnosti, a sve je to u osnovi proizvod ustava za koji nisu imali ruku u izradi – niti onog koji čak ima službeni prijevod u lokalni jezik. Jezgro ovog režima je trulo i diskriminatorno, a međunarodna zajednica ne smije nastojati da ga dodatno učvrsti , pogotovo ne suočena sa širokim protivljenjem javnosti.
Skoro četvrt stoljeća američki i evropski zvaničnici govore Bosancima da je njihova budućnost u EU i NATO-u. Davno je prošlo vrijeme da ti isti međunarodni zvaničnici rade sa stvarnim bosanskim reformatorima na stvaranju institucionalnih mehanizama za realizaciju tih težnji.
patria
