Kultura življenjaLifestyle

Savremeni čovjek: Šta nam čini usamljenost?

Najsretnijima nas čine prijatelji i porodica. Iako nam je potreba da se povežemo s drugima urođena, neki od nas ipak uvijek sami idu kući. Možete biti okruženi ljudima cijeli dan ili čak biti u braku do kraja života a da opet osjećate duboku, sveobuhvatnu usamljenost. Malo koga onda iznenađuje činjenica da izolacija može imati ozbiljne štetne posljedice po mentalno i fizičko zdravlje čovjeka. Usamljenost je ozbiljan problem javnog zdravstva, sličan pretilosti i pušenju. Zašto se onda tako ne tretira?

Piše: Hamza Aydin
Novovrijeme.baUsamljenost je stanje u kojem čovjek ne može podijeliti svoj unutarnji svijet s drugima oko sebe. Sasvim je prirodno da čovjek želi biti sam s vremena na vrijeme. Onda kad je to kratkoročna želja, to može biti način da se uspostavi ravnoteža u životu, ali kad to postane hronično, onda biva štetno po ljudsko zdravlje. Prema tome, samoća je mač s dvije oštrice. Samoća po sebi nije dobra ili loša, nego je period i intenzitet potrebe za samoćom ono što ju čini dobrom ili lošom. Koliko je usamljenost ozbiljna ne mjeri se brojem osoba u nečijem društvenom okruženju, nego time kako se osoba osjeća u svom unutarnjem svijetu. U modernim društvima usamljenost je važna tema višedisciplinarnog istraživanja, a u vrijeme kad prekomjerno koristimo društvene medije, usamljenost postaje uvriježena i prijeti našem kako ličnom tako i javnom zdravlju.

Jedan od vodećih uzročnika sve veće pojave usamljenosti jeste migracija, jer ljudi bivaju naprasno odvojeni od svojih izvornih kultura i porodica. Kidanjem ili slabljenjem društvenih veza usamljenost se ozbiljnije i sve jače osjeća. Prema nekim podacima, 29 miliona ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama, koje su pretežno imigrantska nacija, jesu samci. U poređenju s podacima iz 1980. godine, to povećanje broja samaca iznosi 30 posto. Još jedan šokantan podatak jeste da 25 posto ljudi u 2004. godini ne bi ni s kim podijelilo lične probleme, u odnosu na 10 posto takvih iz 1985. godine.

U vremenu u kojem živimo, usamljenost i izolacija postali su rizični koliko pušenje i pretilost. Posljednja istraživanja na polju neurobiologije i kliničke psihologije pokazala su da usamljenost negativno utječe na srce, imuni i nervni sistem. Grčenje i otpor u venama su mnogo veći kod ljudi koji se hronično osjećaju umornima. Krvni pritisak raste usljed sužavanja i smanjenja arterija, što za posljedicu ima abnormalno ubrzan rad srca, a što opet vodi oštećenju kapilara. Epidemiološke studije pokazuju da ljudi koji se osjećaju usamljenima žive kraće, pate od srčanih bolesti i depresije. Također je dokazano da društveno izolirani ljudi ili usamljeni ljudi imaju veću šansu da se zaraze gripom.

Istraživanja su također pokazala da se ljudi mogu osjećati usamljeno bez obzira na velik broj drugih ljudi koji ih okružuju. Njihovo društveno okruženje, status, reputacija i imovina samo su formalna pomoć i ne brane ih od usamljenosti. Duhovna usamljenost može čak pogoršati ovaj osjećaj. Bez duhovnosti u kojoj se može naći utjeha, moguće je da osoba dublje padne u depresiju pri suočavanju sa životnim problemima.

Urođeno mjerilo usamljenosti i aktiviranje samoće

Postoje dijelovi ljudskog mozga koji rade gotovo kao termometar i koji aktiviraju samoću. Pošto je informacija za ove dijelove mozga kodirana u našim genima, oni se nazivaju “urođenim mjerilom usamljenosti”. Ovo urođeno mjerilo usamljenosti naslijedili smo od naših roditelja i njegova je svrha da uskladi vrijeme odgovora koji damo okidaču. Društveno-kulturni faktori i genetsko naslijeđe su tu da odrede intenzitet tog mjerila i period djelovanja. Ovi principi se uglavnom oblikuju u djetinjstvu i oni određuju prag intenziteta samoće koju osoba kasnije osjeća. Drugim riječima, bol i patnja koju osjećamo usljed samoće zavisi od ovog urođenog mjerila usamljenosti. Kod nekih genetskih struktura su postavke aktiviranja mjerila niske, a kod nekih visoke. Što znači da osjećaj usamljenosti koji je nastao zbog društvene izolacije pokreće različite reakcije kod svake osobe. Iako klinička usamljenost zavisi donekle od genetike, moguće je izliječiti se od nje. Oko 50 posto faktora koji uzrokuju usamljenost zavisi od gena. Jedno istraživanje usamljenosti provedeno na 8.683 blizanca je pokazalo da su liječenja na osnovu gena uspješna u 37 posto slučajeva. Ukratko, kad napustimo svoje društveno okruženje, tad prolazimo različite nivoe boli, zavisno od našeg urođenog mjerila usamljenosti. Zato različite osobe usamljenost različito i doživljavaju.

Biološke posljedice usamljenosti

 

Naše tijelo prima različite poruke putem boli i patnje. Onako kako nam bol i patnja šalju poruke da nešto nije uredu s našim tijelom, tako ekstremna samoća utječe na njega, upozoravajući nas da nešto nije uredu. Anksioznost i psihološke promjene znakovi su upozorenja usljed slabljenja odnosa. Ovi signali nas upozoravaju na neophodnost promjene stava i ponašanja kako bismo osnažili odnose.

Molekule stresa (kortizol u pljuvački, adrenalin u urinu) značajno se povećavaju kod ljudi koji prolaze duboke faze usamljenosti. Također je primijećeno da simpatički nervni sistem kod čovjeka, koji je odgovoran za instinktivni odgovor na opasnost, povećava te aktivnosti. Kod usamljenijih ljudi pokreće se rad amigdale, što dalje povećava osjećaj nesigurnosti. Takvi su stalno napeti, u stanju pripravnosti, te zbog toga oni koji pate od hronične usamljenosti slabo spavaju. Bude se umorni i iscrpljeni. Manje uživaju u aktivnostima koje drugim ljudima donose odmor i radost. Njihov nivo zadovoljstva i radosti je nizak. Počnu gubiti životnu radost.

Sve ovo utječe i na primitivni dio mozga (Ventral striatum), mehanizam nagrađivanja kojeg aktivira hrana ili novac naprimjer, te društvena empatija. U istraživanju provedenom na Univerzitetu u Čikagu su magnetnom rezonancom mjerili aktivnost primitivnog mozga kod 23 studentice koje su se osjećale jako usamljeno. Ovo istraživanje je pokazalo pad rada mehanizma nagrađivanja kod ovih studentica u odnosu na normalne osobe nakon što su im pokazane slike sretnih i nasmijanih ljudi. Prema tome, duboki osjećaj usamljenosti deprimira i mehanizam nagrađivanja u mozgu, te time sprečava osobu da uživa u životu, što vodi ka anksioznosti i tugovanju.

Duboka usamljenost također utječe na aktivnost prefrontalnog korteksa mozga. Ovo je područje volje; ograničava aktivnosti koje su pokrenute instinktivno, kakve su jedenje i pijenje. Istraživanja na terenu pokazala su da ljudi koji osjećaju duboku usamljenost češće jedu nezdravu hranu, konzumiraju više alkohola, žive pasivnim životom i ne vježbaju. Nadalje, usamljenici su manje uspješni u upravljanju kontrolom, za šta je potrebna aktivacija prefrontalnog korteksa. Prefrontalna područja kod tih ljudi ne reagiraju dovoljno brzo, zbog čega nisu tako uspješni u ovim eksperimentima.

Suočavajući se s stresom, usamljeni ljudi su manje emocionalno uravnoteženi. Mnogo im je teže kontrolirati emocije. Mnogo su osjetljiviji na negativne nagovještaje u društvu. Češće će društvene interakcije tumačiti negativnim nego pozitivnim.

Društvene veze i interakcije omogućavaju osobi da bude otvorena i pristupačna drugim ljudima. Ljudi imaju periode u životu u kojima žele biti sami, ali i periode u kojima žele više društvenog kontakta. Zdrava osoba prelazi slobodno iz jedne faze u drugu. Da bismo otkrili te oscilacije i upravljali njima, neophodno je da naučimo kako da živimo na najbolji mogući način.

Kako se izliječiti od duboke usamljenosti?

Društvena izolacija i usamljenost utječu različito na ljude, tako da bismo trebali da budemo svjesni načina na koji naše urođeno mjerilo usamljenosti radi te da činimo sve da ostanemo u našoj osobnoj zoni udobnosti. Svako ima faze tokom kojih se osjeća spremnim da izrazi emocije, ideje i stavove. Slično tome, svaka osoba ima različite zone i pragove usamljenosti. Svako treba da zna koje su njegove granice. Onako kako su nam otisci prstiju jedinstveni, tako je i količina samoće koja nam je potrebna jedinstvena i individualna.

Za one koji pate od usamljenosti, jedno od najboljih rješenja jeste da promijene svjetonazor. Drugim riječima, usamljenost se liječi tako što ćemo se fokusirati na pozitivno umjesto na negativno. Najbolje je živjeti život prema ovoj mudrosti: “Misli dobro i bit će dobro.” Oni koji to razumiju i prakticiraju u svakodnevnom životu drže ključ sreće u svojim rukama.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close