Kreiranje stereotipa o religiji u javnom prostoru – izazovi, predrasude i mogućnosti

U našem zadatom radnom naslovu imamo tri ključne riječi. Prva je religija, koja je po definiciji širi koncept i obuhvata pojmove kao što su vjera i vjerovanje, odnosno obožavanje, zatim, izučavanje i objašnjavanje tog vjerovanja – teologija, te različite oblike i načine prakticiranja te vjere ili vjerovanja. Drugi termin su stereotipi, a kada se govori o njima onda se uglavnom naglašava njihova negativna uloga kroz njihovo kreiranje, reprodukciju i posljedice koje izazivaju. I treći ključni termin kojim se bavimo je javni prostor, odnosno, u širem kontekstu javnost, mediji, društvene mreže i propaganda.

Zajednička poveznica za ova tri termina, a vezana je za našu temu, jeste kreiranje – dakle proces namjernog i ciljanog osmišljavanja sadržaja koji u javnom prostoru religiju predstavljaju na pogrešan i štetan način, ili pak nenamjerno i uglavnom neuko tumačenje same suštine i poruke neke religije, što za posljedicu ima njenu brutalnu zloupotrebu. Ovi procesi su se dešavali kroz povijest, ali se oni danas – zbog emocija i senzibilnosti koju u sebi nose vjerska osjećanja i različite manifestacije religioznog, te zbog relativne lahkoće zloupotrebe ovih ljudima prisnih ideja i osjećanja – daleko lakše kreiraju, zloupotrebljavaju, prenose i umnožavaju, što ostavlja teške posljedice u društvu i prijeti potpunom ugrožavanju međureligijskog dijaloga. Dakako, ovom negativnom trendu danas uveliko doprinose društveni mediji, odnosno, društvene mreže.

Religija

Danas ćemo često čuti javne ličnosti, komentatore, akademike, novinare, psihologe, stručnjake za sigurnost kako izjavljuju da je “religija uzrok svih velikih ratova u historiji!” Prema britanskoj spisateljici Karen Armstrong, koja je napisala izvanrednu studiju o religiji i nasilju “Polja krvi: Religija i historija nasilja” (Sarajevo, Buybook, 2016.) “dominantna slika religije na Zapadu jeste da je ona ‘inherentno nasilna’”. Ova premisa se uzima zdravo za gotovo kao očigledna stvar. U ovoj knjizi autorica postavlja pitanje zašto su danas ljudi radikalni, jer ovaj problem predstavlja izazov različitim naučnim disciplinama u okvirima društvenih nauka, prvenstveno jer svjedočimo rastu radikalnih političkih pokreta i ideologija, posebno desničarskih, a sve više se ovo dešava u liberalnim demokratskim zemljama Zapada.

Također, ona napominje kako “u sekularnoj svijesti Zapada postoji jedna neizbrisiva agresivna slika religijskog vjerovanja. Kao primjer se često navode križarski ratovi, inkvizicija, vjerski ratovi iz 16. i 17. stoljeća, a posebno se naglašavaju primjeri skorašnjeg vala terorizma u ime religije, te se ističe islam kao ‘osobito agresivan’.” Međutim, glavna teza kojoj se suprotstavlja u ovoj opsežnoj i temeljitoj studiji jeste ono što američki učenjak William T. Cavanaugh naziva “mitom o religijskom nasilju” naglašavajući da u današnjem svijetu ne možemo sebi priuštiti previše uproštene pretpostavke o prirodi religije i njenoj ulozi u svijetu. Naime, ono što Cavanaugh naziva “mitom o religijskom nasilju”, prema ovoj autorici dobro je poslužilo zapadnim narodima u ranoj fazi njihove modernizacije, ali u našem globaliziranom selu, potreban nam je jedan znatno iznijansiraniji pogled kako bismo u potpunosti shvatili našu nepriliku. Religijski artikulirano nasilje je nepregledno, tvrdi ona, ali u religijskoj historiji borba za mir bila je jednako važna kao i sveti rat, te zaključuje da su se “rutinski grijesi nasilja u 20. stoljeću tovarili na leđa religije. A realnost je da su najviše ljudi u 20. stoljeću pobile izrazito sekularne ideologije.”

U ovom kontekstu vrlo je važno shvati kako se “religija” razumijeva na Zapadu, a kako u drugim civilizacijama? Oksfordski klasični rječnik izričito kaže: “Nijedna riječ ni u grčkom ni u latinskom jeziku ne odgovara engleskoj riječi religija ili religijski”. U klasičnoj Grčkoj, Japanu, Egiptu, Mezopotamiji, Iranu, Kini i Indiji, ideja o religiji kao nekoj ličnoj i sistematskoj potrazi, bila je potpuno nepoznata. Ako pogledamo tradicionalne abrahamske vjerske tradicije u njima ne nalazimo današnji koncept o religiji, one uglavnom vjeru poimaju kao cjelokupni život u okrilju svetog.

Naprimjer, prema kršćanskom filozofu Augustinu koji je priznat kao svetac u većini crkava današnjice, religio nije bio sistem rituala i doktrina, niti neka institucionalizirana tradicija, već lični susret s transcendencijom koju nazivamo Bog, kao veza koja nas ujedinjuje s božanskim i jedne s drugim. U srednjovjekovnoj Evropi, religio se odnosio na monastički život i razlučivao je monaha od sekularnog svećenika, nekoga ko je živio i radio u svijetu (saeculum). Upravo ovo moderno uvjerenje da religija mora biti rigorozno isključena iz političkog života, Cavanaugh, označava “temeljnim mitom savremene države – nacije” u spomenutoj knjizi Mit o religijskom nasilju (Oxford, 2009., 72-85.)

Prema istaknutom kanadskom religijskom učenjaku Wilfredu Cantwellu Smithu “jedina vjerska tradicija koja se uklapa u moderno, Zapadno poimanje religije kao nečega kodificiranog i privatnog, jeste protestantsko kršćanstvo – koje je kao i religija u ovom značenju također proizvod ranog modernog doba.” U svom najpoznatijem djelu “Značenje i kraj religije: Novi pristup religijskim tradicijama i čovječanstvu” (New York, 1962., 23-33) Smith tvrdi da “upravo u ovo vrijeme Evropljani i Amerikanci počinju razdvajati religiju i politiku – jer su smatrali da su teološke prepirke Reformacije bile u potpunosti odgovorne za Tridesetogodišnji rat.”

Prema Bruceu Lincolnu, historičaru religija s Univerziteta u Chicagu, svaka tradicija je morala razvijati jednu vrstu imperijalne ideologije. On u svom tekstu o ulozi religije u imperijalizmu (Bruce Lincoln, “The Role of Religion in Achmenean Imperialism” in Nicole Brich, Religion and Power: Divine Kingship in the Ancient World and Beyond, Chicago, 2008.) ističe kako je “svaka glavna vjerska tradicija pratila politički entitet u kome je nastala, te da nijedna nije postala ‘svjetska religija’ bez pokroviteljstva vojno moćne imperije.”

Upravo iz ovih nekoliko natuknica istaknutih učenjaka religije našeg doba poslužile su nam za propitivanje nekih danas veoma prisutnih, a često izrazito uproštenih i dakako opasnih predstava i stereotipa o religiji, te da se zapitamo koliko zaista krivice za historiju ljudskog nasilja može biti pripisano samoj religiji, a koliko zapravo ideologijama koje religiju koriste kao pogonsko gorivo za ostvarenje svojih uglavnom realpolitičkih ciljeva. Naravno, odgovori nisu jednostavni i to nas tjera da ih i danas tražimo. Ipak, današnja zloupotreba religije u ratovima koji se vode širom svijeta, iako se naslanja na spomenuta srednjovjekovna poimanja i upotrebe u kontekstu imperijalnih politika, ne samo što ne odgovara savremenom svijetu i vremenu u kome živimo, već mogu itekako naštetiti religiji i međureligijskom dijalogu, te općenito međunarodnim odnosima i poretku koji su pred ozbiljnim izazovima radikalnih fanatika kojima je sukob na ovim osnovama jedini način opstanka na vlasti i ostvarivanja ogromnih materijalnih benefita.

Kreiranje stereotipa

Ovo nas dovodi do našeg drugog ključnog termina o kojem govorimo – kreiranje stereotipa. Platforma “Prularism project”, inicijativa koja je pokrenuta na Univerzitetu Harvard, u definiranju stereotipa koristi opis američkog pisca, novinara i političkog komentatora Waltera Lippmana koji je govorio o stereotipima kao “slikama u našim glavama” – nedorečenim i iskrivljenim slikama koje stvara jedna grupa da bi opisala, označila i karikirala drugu. Prema ovom autoru ljudi koji se “upoznaju” putem stereotipa nemaju prilike da sami sebe odrede ili definiraju.

Dakle, definiraju ih drugi, često negativno. Stereotipi su vrlo usko povezani s predrasudama, dakle, na prethodnom prosuđivanju o ljudima i skupinama na temelju tih slika. Spomenuta harvardska platforma također daje i skicu predrasuda naglašavajući da su korijeni predrasuda u neznanju i strahu. Ove pojave već dugo istražuju društveni naučnici i psiholozi. Neki proučavaju njihove ekstremne izraze: uvrede i epitete koji se nazivaju “govor mržnje”, te nasilje koje iz tog proizilazi, a koje se naziva “zločini iz mržnje”. Veza ovih pojava je često bila religija, odnosno, religijska pripadnost je često bila ključni faktor stereotipa i predrasuda kao ključna oznaka “različitosti”. I predrasude i stereotipi imaju dugu povijest u Evropi, Americi, i generalno u svijetu. Kao što je duga ta povijest, potreban je također jednako dug napor da se oni prevaziđu. U ovom procesu ključna uloga pripada obrazovanju, a glavni teret ovog procesa pada na leđa mlađe generacije. Znanje i istina su najefikasniji alati u borbi protiv ovih opasnih i raširenih pojava danas, a posebno zbog činjenice da su društvene mreže i mediji omogućili njihovo nevjerovatno brzo i učinkovito opasno širenje.

Javni prostor

I konačno, naš treći problem o kojem ovdje govorimo je javni prostor. Kada govorimo o ovom pojmu mislimo na opću javnost koju čine intelektualne i društvene rasprave, škole i obrazovne institucije, mediji u svojim klasičnim i novim oblicima, te društvene mreže. Propaganda koja je koncept koji je nastao upravo u vremenu imperijalne zloupotrebe religije o kome smo ranije govorili. Prvi put je upotrijebljen kao komitet kardinala Katoličke crkve koji je bio odgovoran za strane misije, a osnovao ga je 1622. godine papa Gregor XV. Njena upotreba kao političke strategije, vojne taktike i ekonomskog oružja se razvijala i dovedena je do savršenstva u našem vremenu, ugrožavajući ponajviše istinu. Upravo je javni prostor, odnosno javna komunikacija najotvorenije polje za propagandu koje se koristi da bi se utjecalo na publiku i promijenilo njeno mišljenje, stavovi i odluke. Upotrebljava se u različitim kontekstima i za širok spektar upotreba, a prisutna je na mjestima i u prilikama kojima se nikada ne bismo ni nadali.

Kako smo spomenuli, pošto je jedan od najprisutnijih stereotipa o religiji njeno prikazivanje religije kao izvora, inspiracije i podsticaja za nasilje, sada ćemo navesti nekoliko primjera kako se propaganda koristi da ovaj stereotip potpuno normalizira i pretvori ga u nešto što će publika, odnosno, javnost prihvatiti kao “nepobitne činjenice”. U ovom kontekstu terorizam, imigranti i ratovi (protiv terorizma) su tri najeklatantnija primjera kako se ove pojave koriste, te kako se one, iako imaju uglavnom političku pozadinu i uzroke, putem propagande veoma često povezuju s religijom. Zapravo, religija istupa u prvi plan. Ti koncepti dobivaju sasvim novu religijsku dimenziju, pa imamo, terorizam koji je označen pridjevom religijski, imamo imigrante koji se primarno određuju religijskom pripadnošću, te naposljetku imamo ratove koji zadobijaju oreol svetog, odnosno putem propagande efikasno bivaju prikazani kao religijski. Suštinu, kontekst i dublje uzroke više niko ne propituje. Oni koji se usude usprotiviti ovom narativu bivaju vješto „odstranjeni“(Cancel culture), tj. bivaju izbačeni ili odstranjeni iz javnih i društvenih zbivanja, s društvenih mreža ili u stvarnom životu iz političkih, kulturnih, obrazovnih ustanova, javnih ili privatnih preduzeća, odnosno, općenito iz javnosti.

Terorizam, imigranti i ratovi

Danas se terorizam, pogotovo u posljednje dvije decenije, uglavnom olahko pripisuje islamu i muslimanima, iako je ova pošast najviše razorila upravo najveće dijelove tzv. muslimanskog svijeta. Dok su se u posljednjih dvije decenije vodile (a i dalje se vode!) različite vrste kampanja za borbu protiv terorizma, kroz različite projekte “suprotstavljanja” ili “sprečavanja” nečeg što se eufemistički nazvalo “nasilni ekstremizam” (CVE, PVE inicijativama), uglavnom pokušajima da se dokuči problem i pokuša pronaći njegovo rješenje, izgleda da ove kampanje nisu riješile problem. Prosto etiketiranje religije, odnosno, u ovom slučaju islama i muslimana, ili pak u nekom drugom slučaju, npr. hindusa ili židova, neće riješiti problem teroriziranja ili terora koji se sprovode uglavnom na osnovama sekularnih, nevjerskih, a u posljednje vrijeme često korporacijskih interesa i ideologija koje takve sisteme vrijednosti gaje.

Spomenuta razaraznja (koja i dalje traju!) su stvorila teške društvene i ekonomske prilike iz kojih se ljudi masovno iseljavaju. Stvoren je globalni problem imigranata koji (barem!) “kucaju na vrata Evrope”, odnosno razvijenih zemalja Zapada. Uglavnom dolaze s Istoka, tamnije su boje kože, siromašni su, očajni i odlučni da se dokopaju svijeta u kojem će moći mirno i normalno živjeti. Naravno, ne svi, moramo biti oprezni da ne zapadnemo u generaliziranje, jer je mnogo ekonomskih imigranata koji ovu haotičnu situaciju koriste kako bi uspjeli pronaći bolje uslove za život. Imigranti su izloženi različitim represijama i manipulacijama. Ono što smo mogli primijetiti u posljednjim izbjegličkim valovima od 2015. godine, u tzv. koridorima koji su prolazili kroz balkanske zemlje, jeste da su ti ljudi većinom iz muslimanskih zemalja. Percipiraju se kao muslimani i prema njima se kreiraju antihumani stavovi koji su uveliko posljedica stereotipa o islamu i muslimanima.

Najviše informacija koje se objavljuju u medijima govore kako su nasilni, zaostali, prljavi, skloni kriminalu itd. Rijetke su ljudske priče o osobama koje imaju svoje porodice, svoje aspiracije, svoje teške i tužne sudbine. Dakako, u ovom stereotipnom pristupu imamo slučajeve koji “iskaču”. Šta ćemo s milionima imigranata koji u posljednje dvije godine dolaze iz Ukrajine i Rusije. Kakve su njihove percepcije u Evropi, na Balkanu, recimo u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Ove skupine imigranata uglavnom nisu muslimani, svjetlije su boje puti, a jesu li skloni kriminalu i prljavi!? Iako ovih informacija ima, one se uglavnom tretiraju kao izdvojeni slučajevi, a ne kao neka pojava.

Na koncu, ostaju nam savremeni ratovi. Iako se radi o klasičnim vojnim sukobima, ratovi koji se vode u posljednje vrijeme se sve više nestoje predstaviti na novi prihvatljiviji, odnosno propagandni način. Više se ne govori o agresiji ili okupaciji već scenom dominiraju fraze kao što su “specijalne operacije” ili “operacije uništavanja terorista”. Iako se većina globalnih sukoba u posljednjih dvije decenije vodila u širem regionu Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (MENA) uglavnom su se ti ratovi prikazivali u kontekstu zaostalog i nerazvijenog svijeta – svijeta u kome vladaju autokratski režimi i koji nemaju razvijene demokratske tradicije. I ovi prikazi su uglavnom naginjali da kao ključne uzroke za zaostalost, pa time i ratove, u tim dijelovima svijeta označe kao krivca religiju, konkretno islam!

Međutim, ponovno nam naša sadašnjost postavlja pitanja koja razbijaju savremeno kreirane i održavane mitove o religijskom nasilju. Kako onda odgovoriti na pitanje o sukobu Rusije i Ukrajine? Kako označiti sukob u kojem je jedna većinska pravoslavna zemlja izvršila agresiju na drugu većinsku pravoslavnu zemlju? Ima li u ovom konfliktu religija svoju ulogu – zloupotrebe?

Ima, i to je dokaz za našu tezu da politika uvijek ima način da za svoje ciljeve upotrijebi religiju! Ovim ćemo zaključiti ovu našu kratku skicu kreiranja stereotipa o religiji u javnom prostoru. Naznačili smo izazove i predrasude, ali je važno i da pokušamo sagledati mogućnosti. Ključna stvar u prevazilaženju ovih problema ostaju znanje i informacije, konkretno, pravo znanje i istinite informacije. Ključno sredstvo koje nam stoji na raspolaganju su javnost i mediji. Dakle arena koja je najviše izložena propagandi je prostor u kojem se može i treba odgovoriti najučinkovitijim sredstvima – znanjem i istinitim informacijima. Ključni akteri za ovu bitku su mladi ljudi, vjerski lideri, javne ličnosti, intelektualci, novinari, urednici, te danas razne vrste tzv. influensera na društvenim mrežama. Ključne aktivnosti i inicijative za ovu borbu jesu upravo međureligijski dijalog – susreti i napori da se ovi stereotipi i predrasude uz pomoć spomenutih koraka i resursa prevaziđu.

Ovaj tekst je dio ranije objavljenog priloga članaka “Ka mostovima razumijevanja” koji su rezultat razgovora na dvodnevnom skupu “Medijski diskurs o religiji i religijskim zajednicama u Bosni i Hercegovini – Odgovornost za riječ”, održanom 30. 9. i 1. 10. 2023. u saradnji Media centra Islamske zajednice u BiH i Nacionalnog demokratskog instituta Sarajevo (NDI). Ovaj skup pružio je platformu za promišljanje o suodnosu medija i religije, dvaju instituta važnih za oblikovanje javnog mišljenja. S obzirom na sadržaj teme, naglašavamo kako ovaj skup nije bio samo platforma za akademsku raspravu, već i vitalni forum za razumijevanje kako se religija i mediji međusobno prepliću i utječu na društvenu percepciju i kulturu.

(IIN Preporod)