Gotovo sve ove krize su vještačke. Tačnije, potpiruju ih lideri i stranke na vlasti kako bi skrenuli pažnju sa lošeg političkog upravljanja, korupcije i sumornih demografskih trendova.
Ciklusom vijesti na zapadnom Balkanu dominirao je beskrajni niz kriza. U ovom ili onom obliku, u svakoj pojedinoj zemlji, većinska etnička skupina je prikazana kao ugrožena. Od naslova kao što su “teška vremena pred Srbijom”, “Crna Gora bez Crnogoraca” i “priprema za rat” u Bosni i Hercegovini, gotovo sve ove krize su vještačke. Tačnije, potpiruju ih lideri i stranke na vlasti kako bi skrenuli pažnju sa lošeg političkog upravljanja, korupcije i sumornih demografskih trendova. S vrlo malo stvarnog uspjeha koji bi mogli pokazati, Vučić, Đukanović, Izetbegović, Dodik, Čović i slični imaju za cilj ojačati svoj legitimitet pribjegavajući nacionalizmu. To nije ništa novo i u rezonovanju ovih lidera ne postoji „previše nacionalizma“. Međutim, posljedice normalizacije nacionalističke retorike postaju sve očitije kako rastu provokacije i prijetnje manjinama.
Diane Vaughan skovala je termin normalizacija devijantnosti kako bi opisala situaciju u kojoj su manja odstupanja od određene norme prihvaćena u ime učinkovitosti, troškova ili obične lijenosti. S vremenom ta manja odstupanja postaju nova normala prema kojoj se ocjenjuju daljnja mala odstupanja. Malo po malo, granice onoga što se smatra prihvatljivim pomiču se i mijenjaju prema ishodu koji je u početku bio nezamisliv. Izvorno zamišljen da opiše organizacijske greške unutar NASA-e koje su dovele do katastrofe Space Shuttle Challengera, lako se može primijeniti na proučavanje nacionalizma. Pođemo li od banalnog nacionalizma, manje povrede prava i sloboda određenih skupina i manjina mogu se prihvatiti kako bi se povećao legitimitet ili učinkovitost vlade. No mogu se pojaviti i ideje koje namjerno isključuju određene skupine ili ciljaju manjine. Ova odstupanja mogu dalje napredovati do izopštavanja ideoloških protivnika, naročito onih koji ističu liberalne umjesto komunitarnih vrijednosti. Sve što se percipira kao prijetnja sve užem skupu temeljnih nacionalnih vrijednosti može postati meta. Ako se s takvim idejama politički (i vjerski) lideri javno ne suočavaju putem medija, one postaju nova normala i teren za daljnju radikalizaciju.
Normalizacija nacionalističke retorike ide direktno na ruku etničkim vođama s autoritarnim tendencijama. Ukratko, služi u najmanje dvije svrhe. Prva je izjednačiti stranku i vođu s temeljnom svrhom nacije. Tako interesi Mila Đukanovića postaju neodvojivi od interesa crnogorskog naroda. Ističući jedinstvo (i čistoću) nacije, oni se lako mogu prikazati kao jedini branitelji navedene nacije. To štiti vođe od nadzora i odgovornosti. Oni su, na kraju krajeva, u službi nacionalnog interesa. Druga je svrha izolovati i ocrniti protivnike, prvenstveno političku opoziciju polarizacijom biračkog tijela i izopštavanjem njihovih vođa i ideja, etiketirajući ih kao lažne i drugačije. Ključni alat za postizanje toga je lojalna medijska sfera. Objavljivanjem vijesti i dodavanjem nacionalističkog spina gotovo svakoj važnoj vijesti (Đokoviću, gledam te ovdje), lojalni mediji služe interesima nadobudnih autokrata i pomažu normalizaciji nacionalizma koji stalno raste.
Nacionalizam i polarizacija nose sa sobom opasnost od radikalizacije, govora mržnje i ekstremizma. Ured Ujedinjenih nacija za ljudska prava nedavno je osudio porast govora mržnje protiv manjina u Srbiji i Bosni i Hercegovini, upozoravajući da, ako se ne zaustavi, može potaknuti međuetničko nasilje. Mislili su na niz murala koji slave osuđene ratne zločince, grafite iscrtane u naseljima manjinskih povratnika u znak sjećanja na rat iz 1990-ih, te javne video snimke policije koja veliča ratne zločine i genocid. Dok su se takvi incidenti prije događali uglavnom među fudbalskim navijačima i desničarskim marginalnim skupinama, njihova nedavna rasprostranjenost među širom srpskom populacijom zabrinjava. Prešutno podržavajući, umanjujući, ignorirajući i ne osuđujući izljeve pogubnog nacionalizma, lideri poput Vučića i Dodika prihvatili su ih kao novu normalu. Vjerovatno više nisu politički sposobni otvoreno se suprotstaviti vrlo opasnom nacionalizmu koji služi legitimizaciji njihove vladavine. To je opasno i moguće destabilizirajuće za cijeli zapadni Balkan.
Normalizacija devijantnih oblika nacionalizma u Srbiji i Bosni i Hercegovini, ali iu Bugarskoj, Crnoj Gori, Kosovu, Albaniji, Hrvatskoj i Sjevernoj Makedoniji ima zastrašujući učinak na civilno društvo. Kako se percepcija prijetnji povećava, potaknuta nacionalističkom maštom ili kao reakcija na zapaljivi nacionalizam, racionalni glasovi među građanskim akterima bivaju skrajnuti. I senzacionalistički mediji i kuće lojalne vladama napreduju u stalnim krizama koje donose veću gledanost, svjesni da to sa sobom nosi ponovno oživljavanje prošlih trauma. Slično tome, međunarodni akteri kao što je vuropska unija ne znaju kako se nositi s liderima koji nisu voljni govoriti protiv govora mržnje i s etničkim medijskim sferama koje u biti funkcionišu kao informacijski mjehurići. Nedjelovanju se daje prednost pred djelovanjem i tako je normalizacija nacionalističke retorike prepuštena da dovrši još jedan ciklus sve veće radikalizacije na zapadnom Balkanu.
Uz svu ovu propast i turobnost, možemo li išta učiniti po tom pitanju? Najvažnije je ne biti saučesnik u generisanju kriza potaknutih nacionalizmom, bilo u javnim izjavama ili na Twitteru. Umjesto toga, moramo se usredotočiti na ukazivanje, osudu i sankcionisanje samog čina govora mržnje i pogubnog nacionalizma kao neprihvatljivog oblika komunikacije, bez obzira ko stoji iza toga. Druga stvar koju možemo učiniti je raditi na razbijanju navodno mitske veze između vođa i njihovih nacija, istovremeno snažno zalažući se za odgovornost. Uz to dolazi i kategorična odluka da svi građani Zapadnog Balkana, bez obzira na njihovu vjeru ili etničku pripadnost, imaju pravo živjeti bez straha, dostojanstveno i s poštovanjem. To je zadatak kako za pojedince, javne osobe, vjerske vođe, političke stranke (i stranačke skupine poput EPP-a) i organizacije, tako i za države i njihove službe. Tek tada bi bilo moguće prekinuti začarani krug sve veće nacionalističke retorike na zapadnom Balkanu.
Piše Damir Kapidžić
