Zaokret za 180 stupnjeva – Turska se želi i mora “riješiti” takozvane Islamske države?
Čini se da je suradnja sa Sjedinjenim Državama imala presudan učinak na Tursku, koja sada brzo mora promijeniti strategiju, kažu stručnjaci.
Nakon obaranja ruskog zrakoplova Su-24 od strane turskog ratnog zrakoplovstva krajem prošlog mjeseca su mnogi počeli isticati povezanost Ankare s nekim islamističkim terorističkim skupinama, smatra stručnjak za međunarodne odnose Behlul Ozkan u svom članku za časopis Politico.
Podrška oporbenim snagama u Siriji je jedno od “teških pitanja” i poznato je da Turska podržava neke “pobunjeničke skupine” i njihove saveznike. Međutim, od nedavno, Turska sve više trpi kritike zbog njene povezanosti sa radikalnim islamistima. Konkretno, američki potpredsjednik Joseph Biden je izjavio najavio je da Turska pomaže “onima koji se bore sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada”, uključujući i militante Al-Nusra Fronta i druge ekstremiste.
Unatoč tim izjavama, Behlul Ozkan naglašava da su “radikali u Siriji redovito primali vojnu pomoć iz Saudijske Arabije i Katara, preko Turske, a sve uz znanje CIA-e”.
“Trenutno se Turska “ne slaže” s tri neprijatelja takozvane “Islamske države”: Kurdima, Arapima šiitima i Assadovom vladom. Međutim, svi oni sada imaju iste regionalne neprijatelje”, kaže Ozkan.
Stranka pravde i razvitka (AKP), koja je na vlasti u Turskoj, tvrdi da bi svrgavanje Bashara Al-Assada olakšalo borbu protiv “Islamske države”. Međutim, plan Ankare nema potporu bilo koje regionalne ili globalne sile uključene u sukob, uključujući Rusiju i SAD, čiji je glavni cilj je uništiti ISIL, a ne Assada, tvrdi turski stručnjak.
Dakle, “Ankara će se morati složiti s ovom strategijom, ali će platiti visoku cijenu”. Kao rezultat toga vidimo da turske vlasti trenutno traže način kako se “riješiti” takozvane “Islamske države”.
Osim toga, podsjeća da Turska nije imala podršku Saudijske Arabije koja je otvoreno podržavala svrgavanje Mohameda Mursija i Muslimanskog bratstva u Egiptu, a poznato je da je su vlade povezane s Muslimanskim bratstvom u cijelom arapskom svijetu bile san turskog predsjednika Erdogana i premijera Davutoglua.
“U Egiptu je Saudijska Arabija otvoreno podržavala puč protiv Mohameda Mursija, dijelom iz želje da se suprotstavi utjecaju Muslimanskog bratstva, koje je također prisutno u Saudijskoj Arabiji. Iako je Muslimansko bratstvo bio važan dio oporbe protiv Assada u 2011. godini, uslijedio je građanski rat koji je na čelo doveo skupine radikalnih salafista. Diljem Bliskog istoka stranke povezane s Muslimanskom bratstvom, koje su prije četiri godine bile spremne ući u savez s turskim AKP-om, sada su na koljenima. One su mjesto ustupile radikalnim salafističkim skupinama pod utjecajem saudijske vehabijske ideologije i pokušavaju ojačati na nedemokratski način, čistim nasiljem. U konkurenciji za prestiž među većinskim sunitskim zemljama Bliskog istoka, Turska je izgubila bitku na terenu od Saudijske Arabije i njene vehabijske ideologije, a najradikalniji njen zagovornik jest ISIL”, nastavlja turski stručnjak i tvrdi da je Ankara toga svjesna i da će se ipak morati riješiti “Islamske države” i drugih salafističkih skupina u Siriji.
Nedosljednost turske politike se ne očituje samo u odnosu prema “Islamskoj državi”, nego i prema Rusiji. Moskva je, pak, brzo reagirala na rušenje svog bombardera Su-24 od strane turskih borbenih zrakoplova F-16 i 28. studenog je predsjednik Vladimir Putin potpisao dekret koji sadrži dugačak popis gospodarskih sankcija protiv Turske s ciljem jamčenja sigurnosti ruskim građanima, zaključuje Ozkan.
Izgleda da je Ankara shvatila da organizacija Muslimanskog bratstva više nije nikakva politička snaga, posebno nakon što je dragovoljno predala vlast u Tunisu i vojnim udarom svrgnuta u Egiptu, a od mnogih zemalja Perzijskog zaljeva, potom od Egipta, Rusije i Sirije je proglašeno za terorističku organizaciju. Saudijci i vehabijska ideologija s nasilnim salafistima i takfiristima su jednostavno pregazili Muslimansko bratstvo i sve najjače ekstremističke skupine u Siriji i Iraku ne žele imati ništa s politički islamom kakvog je zamišljala Turska. Logično je da se Ankara zapita ima li ih smisla više podržavati?
Kada turski stručnjak Behlul Ozkan kaže da će AKP i Erdogan platiti visoku cijenu onog trenutka kada to budu morali otvoreno priznati i odreći se “Islamske države”, na što je mislio?
Naime, riječ je da odustajanjem od podrške islamističkim terorističkim skupinama AKP i Erdogan moraju odustati od svog projekta “Strateške dubine”, smjernica nove turske vanjske politike koju je prije nekoliko godina predstavio tada ministar vanjskih poslova Turske Ahmet Davutoğlu (Strategic Depth), a gdje je upravo ključni dio bilo postavljanje vlada na čelu s Muslimanskim bratstvom u zemljama Bliskog istoka, Sjeverne Afrike i svim onima gdje koje su nekada bile dio Osmanskog carstva.
Za mnoge je vizija “nove turske vanjske politike” kroz Muslimansko bratstvo i politički islam te vrste imperijalistički san Recepa Tayyipa Erdoğana i Ahmeta Davutoğlua. Posebno je oštar u komentaru bio Yakov Kedmi, bivši visoki dužnosnik izraelskih tajnih službi koji je za ruske medije izjavio “kako je planove za širenje turskog islama diljem svijeta Erdogana opisao u knjizi koja u svemu podsjeća na Hitlerov “Mein Kampf”.
Erdoganova ideologija je islamska i fundamentalistička, koja ima za cilj promijeniti svijet
Dmitrij Stešin: Zašto se Erdogan ponaša agresivno? Koji bi mogao biti razlog?
Yakov Kedmi: On je uvijek provodi tu politiku, agresivno i provokativno. Tako je bilo s Izraelom kada situaciju doveo do ruba sukoba. On je čak javno obećao da će poslati svoju mornaricu da bude pratnja brodovima koja idu u Pojas Gaze. Izrael je tada mirno odgovorio: “Molim, samo izvolite, ako vam nije žao vaše flote.” Drugo. Njegove oštre riječi samo prikrivaju njegovu bespomoćnost i nemogućnost da nešto učini. Psiholozima je takav model ponašanja dobro poznat. Agresijom se prikrivaju slabost i strah. Ispada da je jak samo na riječima. No, najvažnija stvar – to nisu riječi Erdogana, nego njegova ideologija koja se svodi na činjenicu da je povijesna misija Turske uspostaviti svjetsku civilizaciju na temeljima turskog islama. On provodi tu politiku odmah po dolasku na vlast. Obratite pažnju na njegov pokušaj da koketira s Arapima. On je objasnio da Arapi u Osmanskom carstvu nisu bili kolonizirani. Cilj Turske je bio osloboditi Arape od utjecaja europske civilizacije! Pokušao se prikazati kao branitelj tradicionalnih arapskih vrijednosti od Europe. Osvajanje zapadnog svijeta – Europe, Rusije i Sjedinjenih Država on vidi kao svoju povijesnu misiju. Svojevremeno to nije pošlo za rukom ni Osmanskom carstvu, iako su pokušali i došli do Beča. I tako da smo dobili javne ispade neuravnoteženog šefa države koja se vodi agresivnom ideologijom. To je već zabilježeno u povijesti čovječanstva. Bilo je sličnih primjera i da visoko razvijene zemlje dobiju diktatore i agresivne ideologije. On u svijetu i sa svojom zemljo…što je učinio? Turska se danas u drugom obliku, ali ne i u suštini, opet ponavlja. Temelj njegovog utjecaja u arapskom, islamskom svijetu, su stranke Muslimanskog bratstva. Erdogan je danas njihov glavni pokrovitelj i naredbodavac. Dakle, on je podržao revoluciju u Egiptu i predsjednika Mursija s Muslimanskim bratstvom. Podržao je revoluciju u Tunisu. U Siriji je podržao Turkmene koji su u toj organizaciji. U Siriji je pokušao svrgnuti Assada, koji je najučinkovitiji protivnik Muslimanskog bratstva.
Dmitrij Stešin: Smatra se da je jedan od razloga za takvu politiku Erdogana vrlo teška politička situacija u Turskoj. I on pokušava odvratiti ljude…
Yakov Kedmi: Turska je multietnička i multikonfesionalna zemlja. Najveći problem u Turskoj su Kurdi. Integritet Turske i njezina stabilnost ovisi o njenom ponašanju prema kurdskoj manjini. Jedan od njegovih ciljeva je bio i suzbijanje Kurda. Naime, PKK je rođen u Siriji. On se boji da će se kurdska komponenta okrenuti protiv njega, kao što je bilo u nedavnim izborima u Turskoj. Dakle, pogoršao je situaciju s Kurdima i pod izgovorom borbe protiv “Islamske države” je počeo bombardirati Kurde u Siriji! Htio je stvoriti prijetnju da može potisnuti Kurde u Turskoj. Dio njegovih postupaka su usmjereni i za unutarnje prilike. Nemojte zaboraviti da je Erdoganova ideologija fundamentalistički islam, koja za cilj ima promijeniti svijet. U Europi na to ne obraćaju pozornost, iako je sve detaljno opisano u knjizi “Strateška dubina”, kojom je Turska javno najavila svoje planove, kao što je nekoć bilo u “Mein Kampfu”.
Uzmemo li u obzir da je riječ o izraelskom obavještajcu ruskog porijekla, Yakov Kedmi i nije mogao reći ništa drugo, ali treba priznati da nije daleko od istine. No, situacija se zaista promijenila i Ankara više nema podršku Zapada u onoj mjeri kako je očekivala. Dalje, Saudijska Arabija i Egipat ovdje igraju svoju igru, svaka zemlja zasebnu, ali ne žele čuti za Muslimansko bratstvo. Erdogan sa svoje strane sada vidi mogući spas u obnavljanju veza s Izraelom, ali je to nemoguće sve dok Hamas u Pojasu Gaze vode ljudi koji su članovi Muslimanskog bratstva i opet se pojavljuje isti problem. Teroristi skupina ISIL, Al-Nusra Front, Ahrar Al-Sham, Jaish Al-Fateh i drugih u Siriji također ne žele slušati nikakve priče o političkom islamu turskog tipa i žele državu koja će po svemu nalikovati na Saudijsku Arabiju, ako je moguće i goru. Stoga je za Erdogana i AKP, ako ne žele ići do kraja i samouništenja baš kao i njemački nacisti, jedini častan izlaz da priznaju realnu prijetnju za zemlje u okruženju, ali i samu sebe, a to su islamističke militantne skupine koje ratuju diljem Sjeverne Afrike, Bliskog istoka, pa sve do Afganistana, Pakistana i zapadnih granica Kine. Naravno, Erdogan, Davutoglu i svita u Ankari moraju priznati i da Muslimansko bratstvo jednostavno nema snage da preuzme vlast zemljama islamskog svijeta, prije svega onima koje su nekada bile dio Osmanskog carstva, te da Turska nije zemlja koja Arape može “braniti od zapadnih vrijednosti” i konačno odustanu od svog megalomanskog imperijalističkog sna. Turski stručnjak za međunarodne odnose Behlul Ozkan tvrdi da se uskoro može i očekivati takva odluka Ankare, barem kada su ISIL i skupine koje su odane vehabijskoj ideologiji u pitanju, a ostalih gotovo da više i nema.
