Kultura

Marko Raguž: Pogled s mosta – ili priroda tenzije

Foto: M. Raguž  Pogled s mosta

NE RUŠI SVE MOSTOVE

Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Nisi ptica ni leptir obalom što leti,
Kad nema mostova uzalud je čeznuti,
Uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.

Ne ruši sve mostove možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene,
U samoći je lakše neshvaćeno shvatiti,
Mogle bi te nazad nagnati uspomene.

                                                                                                                                                           I.Andrić

Pogled s mosta je pogled s granice. Vizura ruba. Mjesta u kojem je koncentriran prostor koji pripada objema stranama. Baš zato što spaja dvije krajnosti, most je mjesto u kojem je zbijena velika količina tenzije. A granice su ono što obilježava život svakog čovjeka. Život je zapravo jedno premošćivanje nepremostivog, jedno stalno putovanje u želji da se premoste granice i da se prošire svjetovi. To je tako danas, a tako je bilo i od najranijih vremena u povijesti čovjeka. Problem mosta je usko povezan sa problemom komunikacije. Onaj ko posjeduje osnovna znanja iz teorije komunikacije zna da između dvije strane koje žele stupiti u komunikaciju mora postojati kanal – odnosno most. A jezik je u najširem smislu upravo most između ljudi, i on je nastao iz potrebe da se premoste razlike dva subjektiviteta, koji su do tada funkcionirali na principu unutar sebe zatvorenih svjetova. U davna vremena se to ticalo odnosa između plemena – između kojih je obično vladao sukob i jedno stanje tenzije. Kasnije se taj isti problem samo udvostručio. Sada je osnovni problem čovječanstva kako premostiti ponor koji se nalazi između civilizacija u Univerzumu – kako doći do informacija o postojanju života u drugim dijelovima Univerzuma. To je opet problem granice i problem komunikcije, baš kao što je to bio problem tokom čitavog perioda ljudske povijesti, koja se zasnivala na potrebi uspostavljanja komunikacije s onim što pripada Drugom, odnosno na potrebi širenja Svjetova. Vizura mosta podrazumijeva da su dvije suporotstavljene ili razdvojene strane stupile u komunikaciju, odnosno činjenicu da je entropija prekinuta. U našem jeziku je stvarao pisac koji je simboliku mostova uzdigao na univerzalnu razinu. To je bio Ivo Andrić. On je krenuo u svoje produbljivanje problematike mostova od malih otomanskih mostova, koje je ondašnja imperija gradila na rubu svoga carstva, da bi njihovu simboliku prenio na odnose kultura, na odnose religija, jezika –  a na kraju civilizacija. Međutim, to nije sve. Simbolika mosta ima i eshatološke konotacije, jer svaki čovjek želi premostiti prostor koji pripada onostranom. Stupiti u odnos sa zaumnim, sa onozemaljskim, sa prostorom koji egzistira iznad naše stvarnosti na planeti Zemlji – a koji je jedna tamna i beskrajna pustinja. Sve to simbolika mosta uključuje. Međutim, Andrić se fokusirao na razorno dejstvo povijesti koja je na principu tenzije i stalnog stradanja ljudskog roda koncentrirana oko mostova. A mostovi naprosto pucaju od simboličkog potencijala na ovom prostoru granice, na trusnoj balkanskoj zemlji, na kojoj su mostovi mali (u odnosu na velike mostove koji se grade po čitavom svijetu, i koji spajaju mnogo veće prostore), i koji su poput neke kulturne proteze u prosotru prepunom tenzije i nasilja – oni kao da žele reći da je komunikacija moguća, da kultura ima smisla. Premda ih svijet u stalnim ratovima uporno negira. Život na granici je opasan i tvrd – kako glase stihovi jedne pjesme Darka Rundeka. A mi koji smo svjedoci podmuklog dejstva povijesti znamo šta znači život na granicama svjetova. To je nužno život prepun tenzije. Međutim, kada čovjek živi u tenziji, onda je intenzitet njegovog života povišen i on daje od sebe mnogo više nego što bi u jednom stanju mira davao. To su plodne strane tenzije. Premda tenzija većinom ima negativne konotacije. Međutim, ona je imanentna čovjekovom životu i tenzija se nalazi upravo u svakom segnemntu čovjekovog života. To je tako iz razloga što je čovjekov život ustrojen na agonalnom principu, na princiju stalnih borbi i napetosti – baš kao što je na tom identičnom principu ustrojen i život drugih vrsta- život životinja, koje se međusobno bore u jednom lancu ishrane. Čovjek iz tog sistema – bez obzira na svoju kulturu i jezik – ni do dan danas nije uspio iskoračiti.

Kada je riječ o mostovima, moje iskustvo je duboko povezano sa prostorom iz kojeg potičem. Nikada nisam prelazio preko velikih mostova u svjetskim metropolama, kao što je onaj u New Yorku, ili veliki mostovi koji se grade u Kini. Mostovi preko kojih sam prelazio su mali mostovi iznad brzih i divljih balkanskih rijeka. U moje sjećanje mi sada dolazi jedan zeleni željezni most iznad zelene i brze rijeke. Na njemu su se nalazile granične patrole, i ljudi s oružjem, koji su kontrolirali prelazak preko toga mosta. Uvijek mi je putovanje autobusom od jedne granične patrole do druge, dakle putovanje preko mosta, izazivalo nelagodu – baš kao da se nalazim na jednom prostoru koji se ne nalazi nigdje, na prostoru u kojem vlada jedno stanje izuzetka. Često sam i pješke prelazio preko tog mosta. Na njegovoj sredini se nalazila jedna rupa u betonu, odmah pored željezne ograde, i kroz nju sam posmatrao dubinu zelene rijeke, koja je nosila granje i lišće, i koja se ispod mene otvarala u svoj svojoj dubini. Zatim mi u sjećanje dolaze mali mostovi na rijeci Miljacki – koji su u posljednjem divljanju povijesti, u posljednjem jugoslavenskom ratu – bili prostor granice i tenzije, prostor razgraničenja podijeljenog grada, koji se nalazio u stanju krajnje tenzije, a rat je kulminacija svake moguće napetosti u ljudskim odnosima. Na tim malim mostovima na Miljacki su svakodnevno ljudi ginuli – kao jedna potvrda da je tenzija zapravo smrtonosna u svojoj krajnosti. Tih prvih mjeseci ratnog pakla u Sarajevu moja majka je bila teško ranjena pokušavajuši da pređe most Bratsva i Jedinastva na Grbavici. Imao sam tada šest godina.

Na mapi Svijeta ovaj prostor upravo obilježavaju mostovi – kao spone između civilizacija. Ovdje se još osjeća vreli dah Istoka i otomanske imperije i vjetrovi Zapada i moćnih evropskih imperija. Dakle, mostovi su mjesta tenzije i mjesta stradanja na ovim prostorima. Želim još nekoliko zapažanja iznijeti o problematici mosta. Najprije ću razmišljati o mogućnosti premošćavanja metafizičke provalije između dva čovjeka (iako bi neko drugi odmah osporio postojanje te provalije ili dovodio u pitanje mogućnost sporazumijevanja između ljudi). Recimo, Franz Kafka je pisac o kojem se najbolje može govoriti kroz pojam entropije. Određena komunikacija kod njega postoji, ali se ta komunikacija zasniva na “nesporazumu”, šumu u kanalu. Kod Franza Kafke pouzdano možemo ustvrditi postojanje samo jednog svijeta – to je svijet glavnih junaka sadržan u njihovim granicama, a koji je organiziran na principu “tunela” Ernesta Sabata ili Proustovog hermetičnog svijeta sadržanog u svijesti individue. Sasvim jasno da kod Kafke postoji i nešto izvan toga, nešto što njegove glavne likove tlači, a što je u odnosu na njihove pojmove Drugo, kao što bi i oni bili, da im je to Drugo poznato kao takvo. Dakle, entropija. Entropija kao nešto što je imanentno rasparčanosti modernog svijeta, to jest odnosu između paralelnih stvarnosti. A postojanje entropije podrazumijeva i potrebu postojanja mosta – odnosno mogućnosti da se ta entropija ukine. Entropija slična Kafkinoj bi bila osnova drame Nesporazum – Alberta Camusa. U smislu nemogućnosti sporazumijevanja između ljudi. Ernesto Sabato, odnosno lik iz njegovog romana Tunel, ovaj svijet doživljava kao tunel u koji je jedno biće zatvoreno, a iz kojega mu je nemoguće “probiti” se prema drugom biću – koje je, također, zatvoreno u sličan takav tunel. Možda su primjeri koje navodim tek tamna strana onoga što ima i svoju svijetlu, pozitivnu stranu, ali kada se govori o „mostovima“ u andrićevskom smislu riječi, potrebno je odatle krenuti – od čovjeka, a završiti na univerzumu. A čovjek je kosmičko biće, između Čovjeka i Univerzuma postoji organski i neraskidiv odnos. Možemo zamisliti da se nalazimo na jednom mostu, koji premošćava brzu planinsku rijeku. Možda se sa obje strane tog mosta nalazi po jedna kuća i u svakoj sam živi po jedan čovjek. Svake večeri jedan od njih prelazi most da posjeti ovog drugog. Govori mu pri tome o onome što mu se toga dana događalo, o onome o čemu je razmišljao, ponekad se sastanu na sredini mosta, posmatraju nabujalu rijeku koja prijeti da poplavi njihova polja, razgovaraju o tome, o njihovom zajedničkom problemu. Ako zamislimo da ne postoji most koji premošćava tu planinsku rijeku, onda ne bi postojala niti veza između ta dva čovjeka, svaki bi živio u nekoj svojoj stvarnosti, i ne pomišljajući da možda postoji neka druga i da bi mu koristilo i obogatilo ga da je upozna. Zatim možemo zamisliti dva grada između kojih teče rijeka, a jedini put koji vodi iz tih gradova je onaj prema mostu, koji se nalazi na rijeci, pošto je sve okolo pustinja koja nema kraja. Svakoga dana preko tog mosta prelaze ljudi, donose iz jednoga grada u drugi najnovije vijesti o onome što se kod njih zbiva, posjećuju se, preseljavaju iz jednog u drugi grad. Na pijacu, u gradu u kojem ne raste limun, svakoga jutra iz drugoga pristiže limun. Zamislimo sad da most između ta dva grada ne postoji i da je svaki grad hermetički zatvoren u sebe. To bi bili zatvoreni svjetovi o kojem se govorilo u romanima Kafke i Sabata. To bi bili gradovi bez komunikacije – a sposobnost visoko razvijene komunikacije je ono što čovjeka čini čovjekom, i što ga odvaja od drugih živih bića na ovoj planeti. Da nema tih mostova na Svijetu bi i dalje vladala entropija njegovog praskozorja, kao što su živjela plemena koja nisu znala za egzistenciju drugih plemena, i za koje bi svaki susret sa drugim plemenom podrazumijevao tenziju i rat – a ne razmjenu dobara, ili jezičku i kulturnu razmjenu. Ljudi nikada ne bi upoznali okus limuna, nikad ne bi čuli jezik koji je drugačiji od njihovog. Ne bi saznali o problemima koji tište ljude s druge strane granice, o načinima na koji su oni riješili te probleme. Ne bi mogli koristiti dragocjeno iskustvo koje pripada Drugom. Nedavno sam pročitao da je velika vjerovatnoća da postoji još jedan Univerzum, koji egzistira paralelno sa ovim u kojem se mi nalazimo. Radi se o romanu „Sinovi Atlantide“, francuske književnice Danijel Piret. Može biti da postoji milijarde tih Univerzuma, baš kao što je i svaki pojedinačni čovjek jedan zaseban Univerzum – koji nužno treba Most da bi iz tog Univerzuma iskoračio, kako bi svoj Univerzum otvorio i obogatio novim pogledom.

 Autor: M. Raguž

magazinplus.eu

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close