ANALIZA RUSKE AGRESIJE
Sjećajući se našeg iskustva iz 1990-tih, NATO će vojno reagirati tek ako pogibije civila budu tako masovne i gadne (možda kemijskim oružjem) da zapadna javnost na svojim TV-ima to više neće moći trpjeti. Druga opcija je ako dođe do žrtava unutar granica same EU i NATO-a. Jer neke stvari, čini se, nikad se neće promijeniti
Autor: Antonio PRLENDA – Inforadar.ba
Tko god opravdava rusku agresiju na Ukrajinu, neka razmisli o situaciji kad se žena razvede od muža pa ju ovaj prebije jer je koketirala s drugim.
Liječenje Ukrajine trajat će dugo, a stanje Rusije će biti neizvjesno. Čak i da u Ukrajini i postigne nekakvu pobjedu na vojnom planu, koliko će narod te razvijene i kulturne zemlje moći trpjeti da su na sadašnji način izopćeni od većine svijeta? Ruski predsjednik Putin ispustio je veliku šansu da za svoju zemlju postigne mnogo diplomatskim putem. Ponovno se odlučio na rat i za sobom u neizvjesnost povukao Rusku Federaciju.
Dva i pol su tjedna nakon otpočinjanja rata, a svima je već jasno da se, inače, izvrsno informirani Putin ovaj put i vojno i obavještajno preračunao. Govori to puno o načinu njegove vladavine. Očigledno da su ga se njegovi ključni kadrovi počeli bojati pa mu govore ono što on voli čuti, umjesto stvarnih informacija s terena.
U namjeri da agresiju na suverenu Ukrajinu provede kao čistu „vojnu operaciju“, odlučio se udariti „u glavu“ manjim visoko-pokretnim snagama, instalirati svoje marionetske vodstvo države i vratiti odbjeglu Ukrajinu u svoje skute. O, kako se samo prevario! Potcijenio je protivnika.
PUTINOVA ORUŽJA
U pogledu konvencionalnih snaga, današnja je ruska vojska mnogo ozbiljniji protivnik NATO-u nego je u ono doba to bila tadašnja Sovjetska armija. Ondašnji SSSR išao je na masovnost i na kvantitetu borbenih sredstava više nego na kvalitetu samih oružanih sustava. U ono doba, u pričuvi sovjetske vojske stajao je velik broj relativno jeftinih obrambenih sustava, aviona i vozila, spremnih da se lako zamijene izgubljena sredstva na fronti te sirovom masovnošću savladaju snage NATO-a.
Tako smo u ta vremena imali situaciju da su američki lovački avioni F-14 Tomcat i F-15 Eagle u svim ključnim elementima bili bolji od sovjetskih lovaca MiG-23 i MiG-25 (NATO naziva Flogger i Foxbat), na primjer. Danas, ruski lovci, poput Suhoja Su-35S Flanker-M i dvosjednih Su-30SM Flanker-H po karakteristikama su mnogo bliži suvremenim borbenim avionima NATO, a u nekim elementima ih čak i nadjačavaju. Ruska vojska danas ipak više ide na kvalitetu, a količinu drži u drugome planu.
Ruski predsjednik Putin, kao nekadašnji operativac KGB-a, nikad nije prihvatio poraz SSSR-a i Rusije u Hladnom ratu. Od samog svog dolaska na vlast učinio je sve da se na noge ponovno podignu ruske oružane snage i vojna industrija, kao važan stup utjecaja na međunarodne odnose.
Danas možemo reći da mu je to i uspjelo. Putin i njegov tim dobro su analizirali propuste SSSR-a, i uspjehe NATO-a, te naučili neke lekcije. Stvorili su vojsku kojoj se povratila vjeru u sebe i odanost predsjedniku. Vojsku koja mu je izvojevala pobjede u ratovima u Čečeniji, Gruziji, preotela Ukrajini poluotok Krim te stalnim razmještanjem i operacijama u Siriji dobrim dijelom povratila Rusiji status svjetske vojne sile.
Samouvjerenost ruskoj vojsci podigli su i uspjesi ruske vojne industrije, posebno u razvoju ramjet i scramjet mlaznih motora, koji omogućuju projektilima i raketama dostizanje brzina koje su višestruko veće od brzine zvuka. Hipersonična krstareća raketa 3M22 Cirkon opasna je protubrodska raketa, koja je Putinu omogućila dobru stratešku poziciju, jer Zapad tek razvija nešto slično. Klasične krstareće rakete, poput američkog Tomahawka, puno su sporije.
Za razliku od balističkih projektila, koji imaju predvidljivu putanju pa ih je lakše pratiti, pogoditi i uništiti, Cirkon može mijenjati putanju, što u kombinaciji s hipersoničnom brzinom, nekoliko puta većom od brzine zvuka, branitelju ostavlja vrlo malo vremena za učinkovitu obranu. Postoji i varijanta koja može djelovati i po ciljevima na tlu te nije lako zaključiti kakvu prijetnju predstavlja ako joj se ugradi nuklearna bojeva glava. Putin je pred sam rat raketu Cirkon proglasio potpuno operativnom, i u tome vidimo i dio nespremnosti zapadnih zemalja da odlučnije vojno reagiraju u Ukrajini.
Ipak, u ruskoj je kopnenoj vojsci puno raširenija raketa zemlja-zemlja 9K720 Iskander-M (SS-26 Stone), koja se lansira s vozila i koja imaju kraći dolet, ali sličan izazov za branitelje. Ruska vojska je već dobro uvježbana sa Iskanderom i brigada tih raketa može napraviti jako puno štete. Tu je i njezina varijanta zrak-zemlja Kinžal, koja se lansira s vrlo brzih lovačkih aviona MiG-31K Foxhound, čime joj se povećavaju domet i nepredvidivost mjesta lansiranja. Raketa Kinžal je imala vatreno krštenje u Siriji, ali još nema dostupnih podataka da je njome gađano i u Ukrajini.
NEUSPJELI BLITZKRIEG
Sad je vidljivo, međutim, da sve to nije dovoljno za pokoriti zemlju veličine Ukrajine. Početni udari ipak su, uz balističke, najviše izvedeni klasičnim krstarećim raketama 3M-54 Kalibr, kao i Kh-55 Raduga iz strateških bombardera. Najmodernije opremljene i uvježbane snage ruske vojske jesu uspješne u vojnim operacijama ograničenog tipa. Ali kada se treba voditi sveopći rat na velikim prostorima, znatan dio ruske vojske i dalje pokazuje neke od starih sovjetskih slabosti. Višegodišnje sankcije čini se da su ipak utjecale da se modernizacija i borbena spremnost čitave ruska vojske odvija ipak sporije od planiranog.
U očiglednom lovu na ukrajinskog predsjednika Zelenskog, Putin se odlučio upotrijebiti manje zračno-desantne i specijalne (SPECNAZ) snage. No nisu imale dovoljnu bojevu moć i pokretljivost da iznenade Ukrajince kod glavnoga grada Kijeva. Također, kako bi operacija bila što čišća i manje se uznemirio „demokratski svijet“, nastojalo se u početnim danima poštedjeti civilne ciljeve, pa čak u početnim udarima nisu uništena ni sva komunikacijska središta. Kao da se mislilo da će se svo stanovništvo koje govori ruski pobuniti protiv vlasti u Kijevu, uključujući i „obezglavljenu“ vojsku.
Dok su proruske snage u Donbasu i Luganjsku vezivale dobar dio ukrajinskih kopnenih efektiva, na jugu je napadima s obale i Krima ruska vojska bila vidljivo uspješnija. Čini se da se razlika ogleda u pogodnijem terenu, nešto većoj slobodi koju su ruske snage imale u djelovanju na jugu, ali i zbog manje učinkovitog ukrajinskog otpora.
Međutim, pošto mu munjeviti rat nije uspio, ruski vojni vrh sada angažira klasične oklopno-mehanizirane snage (tenkove poput T-72B3M, T-80U, T-80BV i najnovije T-80BVM i T-90A te borbena vozila pješaštva BMP-2 i oklopne transportere BTR-80, BTR-82). Raspoređene su u modularne borbene skupine, koje u svome sastavu imaju i trupnu protuzračnu obranu (poput 96K6 Pancir-SM, 2K22M Tunguska…). Paralelno, kao znak NATO-u da se ne miješa, u pripravnost je podigao svoje nuklearne snage.
No, uvježbanost ruskih posada i stanje borbene tehnike daleko su od reprezentativnih postrojbi SPECNAZ kojima je Putin do sada popravljao imidž – vozači se teško snalaze na blatnjavom tlu, tehnika se kvari, loše održavane gume pucaju, a logistika neuvježbana za velike napadne operacije s gorivom i hranom kasni za svojim najbržim kopnenim efektivama.
Priličan broj ruske tehnike ostaje zaglavljen na terenu, i to tako da je Rusi ne stignu kako valja ni uništiti prije dolaska ukrajinskih branitelja. Kad vojni konvoj i stignu na odredište, ruskoj vojsci treba poprilično vremena da se rasporedi i uveže efektive za napad. U kolikom su Rusi problemu, posebno govori podatak kako je potvrđeno da su im u borbi stradala čak već tri generala (a prema nekim podacima čak i petorica njih).
Uz razno topništvo, kod Rusa su upečatljivi višecjevni raketni lanseri kalibra 300 mm 9A52 Smerč, ali i TOS-1A Solncepjok, kalibra 220 mm, koji koristi i aerosolne bojeve glave. U zapadnoj terminologiji ovo se naziva termobaričkim oružjem. Radi se o oružju čija eksplozija velikim nadtlakom ruši i uništava organe vojnika ili civila. Isisava kisik iz atmosfere. Ovo bi moglo biti posebno devastirajuće u urbanim sredinama, jer može prodrijeti u skloništa i hodnike podzemne željeznice, poput onih u kojima se kriju ukrajinski građani, i isisati pluća ljudima.
Slične aerosolne aviobombe u operativnu je upotrebu bila uvela JNA te ih upotrijebila u nekoliko navrata u Hrvatskoj i BiH.
Upotrebom ovakvih i sličnih oružja rat ulazi u svoju puno gadniju fazu, gdje će sve više ginuti civili. Opkoliti grad puno je lakše nego u njega ući i zauzeti ga te će biti puno više žrtava na obje strane, uključujući, na žalost, sve više žrtava među ukrajinskim civilima.
UDARI I BJEŽI
A branitelji danas su mnogo učinkovitiji nego 2014. godine, kada je Ukrajina ostala bez Krima. Vidljivo je da je, zahvaljujući stalnim vježbama i kontaktima s američkom vojskom, ukrajinska vojska znatno uznapredovala, posebno u pogledu načina djelovanja. Pomoć je to koja se može mjeriti s potporom američke privatne tvrtke MPRI, koju je Pentagon angažirao da pripremi Hrvatsku vojsku pred uspješne operacije Bljesak i Oluja. U Ukrajini je ta pomoć bila još konkretnija i duža, a SAD je samo protekle godinu uložio i više od milijardu dolara na djelomičnu modernizaciju ukrajinske vojske.
Duge ruske konvoje Ukrajinci napadaju taktikom iznenadnih manjih napada tipa „udari-i-bježi“, ali i turskim borbenim bespilotnim letjelicama Bayraktar TB2, koje su se već dokazale u sukobu na Gorskom Karabahu, kada ih je uspješno koristio Azerbajdžan protiv armenskog oklopa na tlu 2020. godine.
Svjesne da za njih odrađuju vrijedan posao iscrpljivanja ruske vojske, NATO članice Ukrajincima šalju odlične američke protuoklopne lansere FGM-148 Javelin, tipa „ispali-pa-zaboravi“, koje protivnički oklop pogađaju odozgo, gdje je najslabiji. Od prenosivih protuavionskih sredstava za lansiranje s ramena tu su i američki FIM-92 Stingeri, ali u posljednje vrijeme i britanski Starstreak, s posebno brzim protuavionskim projektilom. Sve su to oružja vrlo potrebna za urbanu borbu i može se očekivati da će ruska vojska, čim joj to okolnosti dozvole, početi s napadima i na zapadne krajeve Ukrajine, jer iz toga smjera dolazi NATO pomoć.
Budući da su Amerikanci konkretno najavljivali i do u sat točno prognozirali početak ruske agresije na Ukrajinu, jasno je da oni sve znaju i obavještajne podatke dijele s Ukrajincima. Primjerice, nad regijom je neprekidno američka bespilotna letjelica RQ-4 Global Hawk, koja s velike visine snima i dulje od 30 sati, što daje veliku obavještajnu prednost.
ZRAČNA NADMOĆ KOJA TO NIJE
U zraku, Rusi od početka imaju nesumnjivu prednost. No imaju i gubitke, a i ne vide se stalno na nebu. Američki Pentagon procjenjuje da ruske zračne snage dnevno obave i 200 borbenih letova, ali da značajan broj tih letova uopće ne obave iz ukrajinskog zračnog prostora. O čemu se radi? Vidljivo je da imaju zračnu prevlast (air superiority), ali ne i zračnu nadmoć (air supremacy). U čemu je razlika?
Zračna nadmoć podrazumijeva potpunu dominaciju u nekom zračnim prostoru u ratno vrijeme. U takvim uvjetima protivničke zračne snage onemogućene su u bilo kakvom efektivnom djelovanju. Pentagon procjenjuje da ukrajinsko zrakoplovstvo i dalje ima 50-tak borbenih letjelica MiG-29 Fulcrum i Su-27 Flanker-B, koja dnevno ipak nalete 10 sati. Zato se ovdje radi o zračnoj prevlasti, jer ukrajinske zračne snage nisu potpuno uništene, iako ruske zračne snage mogu, ako ne stalno, a ono barem kad im zatreba, bez velikih problema djelovati iz zraka.
Drugi razlog zašto ruske zračne snage nisu stalno na nebu moguće da leži u ruskoj filozofiji zračnog ratovanja, nešto drukčijoj u odnosu na Zapadnu. Naime, dok zrakoplovstva NATO-a i SAD-a osiguravaju zračnu nadmoć stalnom prisutnošću na nebu, ruska doktrina „frontovske avijacije“ podrazumijeva da se ta nadmoć ostvaruje samo iznad same fronte i linija bojišnice.
Treći razlog vjerojatno leži u tome što su Ukrajinci uspjeli održati operativnima nešto od svojih protuzračnih sustava S-300PS (SA-10B Grumble), kojima i dalje koliko toliko mogu prijetiti na velikim pa i srednjim visinama. Očigledno, Rusi u startu nisu potpuno ostvarili neutralizaciju protivničke PZO (ono što na zapadu zovu SEAD) i u tome još uvijek imaju ograničene sposobnosti. Uz ovo, Ukrajinci na malim visinama prijete Stingerima (sada i sustavima Starstreak).
Potporu iz zraka snagama na tlu, uz jurišne helikoptere Mi-24 i Mi-35M Hind te Ka-52 Hokum-B, tako najčešće daju jurišni avioni Su-25 Frogfoot. Sve se više primjećuju i suvremeniji lovci-bombarderi Su-34 Fullback, ali indikativno, ne s preciznim naoružanjem zrak-zemlja, već s klasičnim gravitacijskim bombama (još jedan pokazatelj ograničenja ruskog zrakoplovstva). Tek kad su na ovo počeli upozoravati zapadni promatrači, rusko ministarstvo obrane objavilo je snimke najsposobnijih ruskih višenamjenskih lovaca Su-35S, koji su na snimcima pod krilom imali vođenu raketu zrak-zemlja Kh-31 (AS-17 Krypton).
Suočen s velikim civilnim i vojnim žrtvama, ukrajinski predsjednik Zelenski na sve načine nastoji uvjeriti Zapad da djeluje. Jedan od načina da se NATO uvuče u rat i spasi dalje žrtve bilo bi uspostavljanje no-fly zone zabranjenog letenja. No za razliku od BiH, gdje je uspostavljanje no-fly zone bilo relativno lagano avionima iz Italije i letećim radarima AWACS iz drugih okolnih zemalja, ovakva zona iznad Kijeva ili Harkiva značila bi da NATO-lovci poput F-35, Rafale ili Typhoon moraju uzletjeli iz Rumunjske ili Poljske i u zraku se tankati gorivom iz aviona-cisterni iznad same Ukrajine, kako bi dovoljno vremena proveli u patroli. Tu bi negdje morali imati i potporu letećih radara AWACS. Ranjivost NATO-a u toj operaciji nije zanemariva te stoga jasnije da Zapad ne želi na ovaj način ući u sukob s Putinom.
Ovako, iako su ruske snage prilično napregnute, Putin baš i nema kud nego nastaviti rat do kakve-takve vojničke pobjede. Kad se ima u vidu ovolika osuda svijeta i nezapamćene sankcije, teško je povjerovati da bi to bilo išta drugo nego pirova pobjeda. A hrabra Ukrajina će u svakom slučaju biti na gubitku.
S druge strane, NATO u ruskoj agresiji na Ukrajinu nalazi opravdanje za gomilanje svojih snaga prema Rusiji, a to je upravo ono od čega se Putin želio obraniti. Sjećajući se našeg iskustva iz 1990-tih, vojno će reagirati tek ako pogibije civila budu tako masovne i gadne (možda kemijskim oružjem) da zapadna javnost na svojim TV-ima to više neće moći trpjeti. Druga opcija je ako dođe do žrtava unutar granica same EU i NATO-a. Jer neke stvari, čini se, nikad se neće promijeniti.
