Požar i rat nakon Zvornika
Političari su, bez obzira na to što su smijenili šuplje govornike prije sebe nastavili glumiti pribranost i dubokoumlje sigurni samo u jedno, a to je da su ”štićena lica” i da su male mogućnosti da metak pokuca na njihova vrata.
(AUTOR: Berislav JURIČ – Bljesak.info)
Tako je svima njima, bez obzira na stranu s koje dolaze, zajedničko bilo to da smatraju kako treba provjeriti koji je dio sistema zakazao i omogućio da netko naoružan do zuba uopće šeta gradom, a kamoli da uđe u policijsku postaju s namjerom da počini masakr.
Duboki zaključak o napuknutoj karici u sustavu donesen je tim više što je do medija došla informacija da su sigurnjaci i obavještajci znali da će netko zapucati na neku policijsku postaju negdje.
No, nitko nije trznuo na obavještajni mig upućen u petak, dan kad se uredi u državnim uredima, od najmanje do najveće razine, ključaju oko podne, a državni službenici, umorni od radnog polutjedna, žure na vikende u mjesta koja im u obračunskim stavkama donose naplatu odvojenog života. Da je možda obavještajni signal krenuo u četvrtak ujutro, onda su možda silne policijske agencije mogle upozoriti silne policijske razine da se nešto negdje sprema. Ovako, još jedna krvava priča, dobila je vječiti upitnik o nekoj karici koja je zakazala u stegnutom čvoru države, koja ni sebi više ne može slagati da funkcionira. A ne treba puno mudrosti da se dokaže zakazivanje karika. Nitko nije ni pomislio da će silna mašinerija u agencijama nespretnih imena jednom sama sebe zapetljati i samljeti se svojim zubima željnim radnih mjesta bez posla.
S druge strane, društvene mreže, koje nabolje pokazuju nakon pucnjeva u kakav kaos nam je razum upleten, i komentari pod tekstovima što se anonimno busaju u prsa, nastavak su rafala koji je sasut u još jedan pokušaj koraka naprijed puzajuće zemlje. Jasno je da su generacije koje su niknule u ratu i poslije njega (ako je ikada i prestao u glavama) nes(p)retno odgajane.
Jasno je da nitko u poslijeratnom kaosu, zauzimanja pozicija i grabljenju pljenova nije mislio na roditeljske rane koje će se urezati u generacije koje dolaze. Nitko nije pomislio da će jednoga dana zanemarene škole u svijet slati djecu koja će svojim profesorima nametati vrijednosti, a nasljednicima nekadašnjih uljevača znanja prijetiti strankama i očevima znajući kako se posao dobiva za katedrama.
Naše ulice, bile one stvarne ili u glavama, grade se bez vatrogasnih pristupa, pa kad jednom plane, teško je naći normalan pristup vatri i gasiti je s udaljenosti s koje naš mlohavli mlaz može spriječiti buktinju.
Jedina sreća u zvorničkom bezumlju je ta što su službene informacije objavljene u ”pristojnom” roku, pa su mediji u BiH koliko-toliko bili spriječeni da razvlače žrtve i ubojicu i analiziraju ih do u detalje.
Informacijski kaos, koji je nažalost normalna pojava u ovakvim slučajevima i u dobrom dijelu podloga za brojne nerazumne komentare i ponašanja zbog kojih smo tu gdje jesmo, krenuo je i u noći ubojstva policajca i napadača u Zvorniku. Na sreću, završen je prilično brzo.
Prvo je napadač ubio policiju jer mu nisu dali parkirati, pa je potom objavljeno kako je ipak pred policiju došao bez ikakvih prometnih nesuglasica. Zatim su mu mediji prišili 60 godina, da bi potom stigla službena obavijest da je riječ o 24-godišnjem mladiću koji je ubio policajca, pa bio ubijen. Pojedini su mediji i novinari, koje je zapala treća smjena, ostali dežurati uz rekla-kazala informacije, od toga da se mladić molio na čudan način, kako je fino učio, do toga da je riječ o osveti jer ne pamti oca kojeg su ubili kad on nije imao ni godinu dana. Facebook profil nitko mu nije provalio.
Dok ”štićena lica” pričaju kako se trebamo suzdržati od poziva na rat nakon Zvornika, pojedinci stupce pune reakcijama s društvenih mreža nekih drugih klinaca, pa čitamo kako smo spremni na nove Srebrenice i kako je netko zaslužio to što se dogodilo.
Tužna zbilja, u kojoj je najklikanija okrvavljena mladost, nadopunit će se statusima ispranih mozgova izlijevenim u mržnju vatrom koja se nije ugasila na vrijeme u (podmetnutom) požaru što stoljećima tinja. Mi mu, zaglavljeni u ulicama kaosa, ne možemo prići, a kamoli ugasiti ga. I onda se začudimo, kad odjekne pucanj, koliko se mrzimo.
