-TopSLIDEKultura

Jeste li spremni za oprost?

NAJTEŽE PITANJE: Jeste li spremni za oprost?

Ivan Šarčević: Opraštanje i sjećanje, EX LIBRIS, Rijeka, 2021.

Autor Ozren Kebo | analiziraj.ba

„Na zemlji ne postoji čovjek koji nije oštećen, kojem nije nanesena nepravda. Ali isto tako, nema čovjeka koji nije bio nepravedan, koji nije nanio nepravdu drugima“, piše u izvrsnoj knjizi Opraštanje i sjećanje bosanski franjevac i teolog, profesor pastoralne teologije i katehetike na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, istaknuti intelektualac Ivan Šarčević.

U knjizi je autor razložno i duboko promišljeno prvo otvorio, pa analizirao i potom sintetizirao fenomene praštanja, pamćenja i pomirenja. Opraštanje kao mentalni, emocionalni i intelektualni čin vjerovatno je najveća društvena subverzija na našim izranjavanim prostorima. Politička kasta o oprostu govori ili rijetko ili nikad. U praksi ga gotovo i nema, ako izuzmemo pokušaje usamljenih nevladinih organizacija da održe u životu priču o pomirenju. Religijski službenici vrlo često jedno pričaju javno, drugo kad nisu izloženi medijima. A svaki pokušaj razgovora o spomenutim temama završava teškim pitanjem: zar se može oprostiti ovakvim zločinačkim umovima? Ili, još teža verzija  – kako da oprostiš nekome ko ne samo da negira zločine, nego još i beskrupulozno sopstvene žrtve osuđuje za ono što im je uradio? E, upravo na ta teška pitanja Ivan Šarčević daje odgovore. Za neke neočekivane, za druge možda čak i šokantne, većini vjerovatno neprihvatljive, ali to su odgovori od kojih zavisi mogućnost individualnog mira, istinskog pomirenja i okretanje novih stranica u političkom i svakom drugom životu. Baš tada i baš u tim situacijama valja praštati, piše Šarčević. „Praštanje je najveći čin ljubavi“, ali – dodajemo – i samospoznaje, mogućnost da se žrtva zauvijek i na najkvalitetniji način izdigne iznad krvnika i ubilačke paradigme koju on pokušava zacementirati.

Ko je spreman za oprost?

Prošle godine u Sarajevu smo imali znakovitu raspravu. Kada je gradonačelnica Benjamina Karić povodom godišnjice masakra na Markalama rekla nešto u stilu „mi ćemo oprostiti zločincima“, uslijedila je – očekivana i razumljiva – kanonada ljutitih reakcija rodbine i prijatelja ubijenih u masakru. To samo govori koliko je praštanje osjetljiva tema, s koliko joj pažnje i obazrivosti valja prići. Međutim, gradonačelnica Karić nije ni u čemu pogriješila osim u tom prvom licu množine, jer ovo je onaj skliski, bolni teren na kojem svako mora odlučivati u sopstveno ime. Ali da je njena poruka bila rijedak i bitan pokušaj drukčijeg govora o prošlosti i zločinima – o tome nema sumnje.

Šarčević pred čitatelja i vjernika (iako ovu knjigu komotno mogu čitati i nekršćani, odnosno ateisti, agnostici i pripadnici drugih religija) stavlja tešku zadaću. Kada odmjeravamo sopstvene grijehove i od drugih tražimo oprost, uvijek sebi pridodajmo više krivice nego što zaslužujemo, poruka je koju će mnogi shvatiti kao neprihvatljivu, što je razumljivo, jer u prirodi čovjeka je duboko kodiran opozitni proces – da sebi, šta god da uradio i kakav god grijeh počinio, uvijek traži olakotne okolnosti. A kada se povede priča o tuđim grijesima ili zločinima, preporuka je ove knjige, uvijek malo odvadi, po svaku cijenu nastoj pronaći baš te olakotne okolnosti.

Ovakva postavka problema ima smisla. „Područje u kojem se rađa praštanje (…) jeste čovjekova nutrina, ljudsko srce.“ Svi su ranjivi, nema neosjetljivih, piše fra Ivan. Zato se nepravda ne može ispraviti osvetom, nego isključivo praštanjem. Osveta je tek karika u lancu zla, a praštanje jedan od najuvjerljivijih načina da se taj lanac prekine. Naravno, tek jedan od načina, tu su država i pravosuđe da odrede i odrade ostalo.

Opraštanje je, uvjerljivo razvija tezu Ivan Šarčević na više od 200 strana, najteži, ali i najvažniji individualni akt. A traženje oprosta? „Traženje oproštenja nije poniženje, nego vrhunac čovjekove slobode, iskaz dostojanstva osobe koja se kaje i kojoj je žao za počinjeno zbog Boga i drugoga kojeg je uvrijedio. Traženje oproštenja sastoji se od poniznog i nepatvorenog priznanja vlastite grešnosti…“

Nije naodmet ponoviti jedan od ključnih momenata ove studije. Nepripremljenom umu Ivan Šarčević zadaje neostvariv zadatak – kad tražimo oprost, trebamo primiti krivnje i više nego što smo zadali, „ako onaj o koga smo se ogriješili osjeća tako“. A kada dajemo oprost, trebamo ga dati prije nego što ga neko zatraži, odnosno usprkos tome što se ne kaje i što ga ne traži. Ako možete prihvatiti izrečeno načelo, onda možete i razumjeti ovu veliku i važnu studiju. I kako bismo, onda, nazvali to dvostruko poravnanje u kojem je odgovornost u obje situacije – i kad smo krivi mi i kad su to drugi – uvijek i samo na nama, nikad na drugome. Upravo tako – odgovornost.  Odgovornost prema sebi, životu i drugima. Fra Ivan bi, kao častan i obrazovan svećenik, vjerovatno ispred svega ovoga dodao i – odgovornost prema Bogu, ali u tome, ponavljamo, i jeste draž njegove knjige, što je savršeno štivo i za ateiste, agnostike, muslimane… Ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bi ateist, koliko god da ne vjerovao, odbijao ideju oprosta. Obraćajući se kršćanima, Šarčević kaže da „Isus traži mnogo više od nas nego što smo spremni dati – nije dovoljno biti pravedan, pravednost je zapravo blijeda vrlina ako ne posjedujemo osjećaj i refleks odgovornosti za drugog“.

Važnije od molitvi

Jedna od poruka knjige je i da je opraštanje važnije od molitvi, obreda i žrtvovanja. Oni koji ne praštaju – njih određuju prošlost i djelovanje drugog. Savršeno tačno, s tim što je Šarčević svjestan da se praštanju ne smije prići dogmatski. Prokletstvo naše prošlosti i jeste u tome što je obilježena takvim strahotama da ljudi i 30 godina nakon početka rata žive s nepodnošljivim bolom. Gubici su tako teški, a patnje njihovih bližnjih tako grozne, mučne i neprebolne da je potrebna nadljudska snaga da bi se stvari zakopale u ime nekih viših principa. Ivan Šarčević zato ne nudi jednostavna self-help pravila niti zadrto insistira na bezuslovnom praštanju i pomirenju; njegov stav najbolje se ogleda u sljedećoj tvrdnji: „Opraštanje nije točka u vremenu, nego dug proces. Ponekad traje i čitava života. Važno je nikada ne odustati od njega.“

Nemoguće je u jednom prostorno ograničenom pregledu nabrojati sve oblasti i teme koje je u knjizi obradio Šarčević. Tu su i pitanja identiteta, sjećanja, autorefleksivnog sagledavanja sopstvenog života, milosrđa, utjehe, terapeutskog pripovijedanja, nove kulture pamćenja, umjetnosti… „Mnoga se zla počinjaju iz svijesti da se čini dobro, braneći svoj identitet, zbog drugih, čuvajući neke fiksne, nepopustljive principe…“ I do čega nas onda to dovodi? Do nezaobilaznog zaključka da je kroz dugogodišnje procese obrazovanja i autorefleksije neophodno razumjeti sebe, druge i svijet. Od razumijevanja kreće sve, uključujući i ljubav. A pomirenje kao ljudski i politički projekt „nudi nesagledive obzore novih odnosa“. Izaći iz stanja žrtve znači, između ostalog, pristati na praštanje. Razumijevanje, kao uvod u praštanje, počiva na odbacivanju zlopamćenja i selektivnog sjećanja. Nova kultura pamćenja traži i od počinitelja i od žrtve drugačiji pristup i prošlosti i životu.

Pri samom kraju ovog ljekovitog rukopisa Šarčević kaže da su milosrđe i praštanje najviši izraz ljubavi. „Najveće iskustvo koje čovjek može doživjeti i to kao neuvjetovanu darovnost od Boga, jest vlastito obraćenje da će se prema drugima ponašati milosrdno i opraštajuće kao njegov nebeski Otac.“

Ova knjiga je decentan i dragocjen poziv na praštanje, suosjećanje, razumijevanje, neizmjerno važan i nezamjenjiv vapaj, svojevrsni idejni kontrast nepodnošljivom urlanju s društvenih mreža, na kojima su kuknjava, mržnja, nezaborav i konflikt jedine konstante.  Svakog dana i u svakom kutku naše zemlje živimo teme iz Šarčevićeve knjige. Pohvalno za autora i radikalno loše za Bosnu i Hercegovinu i njene građane, narode i sve druge nepraštajuće kolektivitete.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close